Projekt „Sinodskog puta“ jedna je od bitnih namjera pape Franje

Ne ću se odlučiti ni za jednu inačicu u naslovu. Ne plediram ni za pomirljivu varijantu: istina je u sredini jer „istina“ je po naravi samo u sebi i iz sebe istina: stoga nije ni najbolja ni najgora nego jednostavno istina. Jer je tako, imam više pitanja u svezi s cjelokupnim procesom obnove ili reforme Katoličke Crkve tamo od svršetka II. vatikanskog sabora pa sve do danas. Koncentrirat ću se na današnje stanje u Crkvi koje je opisano pojmom „sinodski put“ odnosno „sinoda sinoditeta“ kako je nazvana sinoda za 2023. i 2024. godinu. Na nekoliko konkretnih pitanja pokušat ću ocrtati „istinu“ o vladanju pape Franje.

Sam naslov ovog razmišljanja svjedoči o tome da vladanje pape Franje daje povod da se vjernici - nevjernici - moraju odlučiti u svom vrjednovanju „za ili protiv“. Sveti Otac, dakle, ima „protivnike“ i „pristaše“. Dana su im imena: protivnici su „tradicionalisti, konzervativni“, a pristaše su „liberalni, progresisti, modernisti, ljevičari“. Jedan kardinal isusovac pak označava papu Franju „radikalom“. Za jasnoću nadodajem: katolici su podijeljeni na tradicionaliste i na progresiste. I to od vremena nakon završetka II. vatikanskog sabora na posebno intenzivan način jer se može reći da je u Crkvi oduvijek bilo takozvanih konzervativnih i progresivnih: onih za očuvanje „stare, tradicionalne“ vjere i onih koji traže nešto novo, i često traže ono što je heretično. Tako i danas: modernistima se danas predbacuje da zastupaju veći broj hereza u traženju reforme Crkve i vjerovanja.

Već u ovim uvodnim riječima želim naglasiti da doživljavamo danas unutar-crkveno politiziranje mnogih tema u velikom stilu čiji je autor papa Franjo. Vjerojatno je to razlog da se u javnom diskursu pojavljuje formula: papa sveti Ivan Pavao II. je bio filozofski teolog u svom djelovanju, papa Benedikt XVI. mistični teolog kapaciteta crkvenog učitelja, papa Franjo je u svojem djelovanju religiozno-vjernički duboko osjetljiv za politološko-sociološka pitanja. Naravno, politiziranje unutar Crkve je danas neprestano aktualno uz jednu veliku opasnost: politiziranje crkvenih i vjerskih tema prisiljava sudionike da misle sociološko-politološki o vjersko-crkvenim pitanjima umjesto teološko-spiritualno.

Sociološko-politološki misliti o nekoj temi nešto je posve drugo nego misliti o toj temi metodom „razlikovanja duha“. Primjer: tema ili pitanje o svećeništvu žena. Za politološko-sociološku misao to je jedna ozbiljna tema jer živimo u civilizaciji ljudskih prava - jednakost spolova. Za teološku metodu razlikovanja duha to nije više tema. Kada je to bila tema, ona je riješena i u katoličkoj vjeri za sva vremena kao crkveni nauk. Stoga je dužnost biskupa i pape da ne dopuste da se takve teme diskutiraju i promoviraju u javnom crkvenom životu. Snaga „razlikovanja duha“ potvrđuje da je ta istina – žena svećenik - nepromjenljiva: žene ne mogu biti svećenici. Znamo da se danas u procesu „sinodskog puta“ radi baš suprotno. Biskupi i papa popuštaju duhu koji je „duh svijeta“, a ne Duh Kristov, Sveti Duh. Papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. nisu popustili pritisku „progresista, modernista“. Posljedica popuštanja biskupa jest danas: istine katoličke vjere se više ne prihvaćaju od sve većeg broja vjernika. Šalju se poruke iz biskupskih palača da velik broj istina katoličke vjere stoji na raspolaganju slobodnom izboru vjernika odnosno članovima sinode. U ime čaga ili koga? U ime demokratizacije, u ime ljudskih prava, u ime životne prakse većeg ili manjeg dijela društva. Jednom riječju: u ime zakona povijesnog razvoja svijesti ili ljudskoga duha, kako je to Hegel filozofski učio.

Zar mi katolici, mi kršćani nismo oslobođeni od historijskih zakona razvoja svijesti pod vodstvom bogova, demona, jakih vođa, iluzija i utopija? Oslobođeni smo mukom, križem i uskrsnućem Gospodina Isusa Krista za Kraljevstvo Božje na zemlji i konačno u nebu. Ta je vjera naša sloboda i mjerilo prosuđivanja. Zašto hijerarhija ne djeluje u tom smislu? Zar su zaboravljeni izvori Božje objavljene istine? Mnogi od starijih vjernika su zaboravili da je Crkva „poučavajuća Crkva“, da je ona „majka i učiteljica“ istine vjere koja joj je povjerena na čuvanje i produbljivanje pobožnošću, djelotvornom ljubavlju, a ne pod utjecajem ili čak prisilom aktualnih ideoloških trendova „duha vremena“. Mlađi vjernici kao da nisu poučeni da je Crkva kao živa zajednica mističnog Tijela Kristova vođena Bogom Duhom Svetim u očuvanju objavljenih istina vjere, u prosuđivanju razvoja vjere i u osuđivanju pokušaja mijenjanja istine vjere s bilo koje strane. Aktualno događanje oko „sinodskog puta“ govori, po mom mišljenju, o krivom usmjerenju razvoja u Crkvi jer Crkvi nije prihvatljivo da je sekularni svijet i njegovo izgrađivanje moralnog reda izvor objave kroz koji govori Božji Duh vjernicima i hijerarhiji u aktualnom času povijesti. Između duha svijeta i Božjeg Duha ima mnogo neprijateljstva i malo suglasnosti, kako potvrđuju Pavao apostol i Ivan evanđelist. Nauk Crkve zbog toga je nepromjenljiv jer je istinit. A istinit je zbog toga jer je objavljen božanskim zahvatom u povijest čovječanstva. To vrijedi za sakrament braka između muškarca i žene, to vrijedi kod teme homoseksualnosti i seksualnosti općenito, to vrijedi kod pitanja o borbi za život. To vrijedi kod pitanja o strukturama Crkve: o sakramentima, o liturgiji, o svećenicima. Ove istine se mogu produbljivati, ali nikada zamijeniti drugima, njima protivnima. To je učinio protestantizam prije 500 godina. Zašto to žele učiniti moderni propagatori „sinodisti“ danas? Po nadahnuću Duha Svetoga? Oni sami daju odgovor: po „duhu čovjeka, po duhu vremena“. Nažalost, ima teologa i biskupa kojima je prihvatljiva pozicija da je „duh vremena, duh čovjeka“ legitimni izvor nadahnuća u susretu s Božjim istinama.

Radni dokument biskupske sinode za 2023. i 2024. u Rimu

Naslov dokumenta glasi: Za sinodsku Crkvu: zajedništvo, sudioništvo, poslanje. Cijeli sinodski proces biskupske sinode o sinoditetu. Konkretnije: biskupi će razmatrati dokumente sastanaka na različitim kontinentima, načinit će radni nacrt koji će biti platforma za stvarnu biskupsku sinodu 2023. i 2024. Konkretno: skupljao se materijal po cijelom svijetu pomoću anketa o mišljenju, o shvaćanju, o problemima vjernika. To odgovara nacrtu Crkve koja „sluša“ vjernike, koja pita za njihovo mišljenje,koja uzima u obzir njihove probleme i prijedloge. O tome će se raspravljati i na osnovu tog materijala odlučivat će se glasovanjem. Odmah postavljamo pitanje: koga se sve „saslušalo“; tko je ušao u radne krugove itd.? Prema analizi tog materijala može se zaključiti: sinoda je usmjerena na cilj: konstruirati Crkvu koja uzima u obzir sva pitanja i probleme vjernika i na osnovi toga ispunjava zapovijed naviještanja Evanđelja. Taj dijalog svakoga sa svima i sviju sa svakim oblikovat će živu zajednicu koja će sama sebi biti „znak i duh vremena“. A što je s onima koji se osjećaju isključenima iz toga dijaloga jer se njihovi problemi ne uzimaju u obzir? To bi bili oni koji imaju probleme s tradicionalnom Crkvom. Da nabrojimo neke: rastavljeni i ponovno oženjeni; samohrane majke; ljudi u poligamijskim brakovima; LGBTQ ljudi; ljudi u sumnji vjere; agnostici; propagatori abortusa: jednom riječju ljudi koji su krštenjem postali katolici i sada ne prihvaćaju pojedine ili većinu istina koje naučava Katolička Crkva od kojih su najpoznatije i najupitnije: nepogrešivost pape; žene svećenici i biskupi; ukidanje celibata, nerazrješivost braka, seksualna praksa prije braka, sprečavanje začeća, abortus… Sve to i mnogo drugog stavlja se na papir i o tome se sinodskom metodom diskutira i odlučuje većinom glasova. Recimo da ova pitanja riješi jedna sinoda, dakle da „oslobodi“ vjernike od njih i da tako oblikuje „novu Crkvu“: demokratski po želji većine. Što sada s Katoličkom Crkvom? Možemo uzeti kao primjer: što je postalo od Kristove Crkve nakon pobune i reformacije Martina Luthera? Neka svaki katolik dobro razmisli kako bi ta „nova Crkva“ izgledala ako se uvede princip sinoditeta?

Završio bih ovo promišljanje na brzinu s priznanjem: Čini mi se da ovakav sinodski put ili proces jest ni više ni manje nego jedan sociološki eksperiment koji nema ništa zajedničko s Bogom Duhom Svetim. Ne mislim blasfemični. Postaje sve očiglednije da se sinodski proces iskorištava da bi se jedan cijeli red bitnih i temeljnih pozicija Katoličke Crkve ne samo reformirao nego uništio, izbrisao iz reda povijesnih činjenica. Još i gore: Bog Duh Sveti ovdje se instrumentalizira za postignuće ciljeva grupacija modernista u Crkvi, iako bi se moralo znati da je baš taj Duh Sveti onaj koji je omogućio ostvariti sve one istine i oblike vjerovanja koje danas modernisti hoće ukloniti iz života Crkve i iz svijesti vjernika katolika. Naivno je misliti da je Crkva bila dvije tisuće godina na krivom putu i sada u 21. stoljeću se pojavljuju „prosvijećeni“ ljudi unutar Crkve i oni će ju spasiti. Čime? Tamo od 70-ih godina slušamo isto od istih ljudi u Crkvi: demokratizacija, participacija, sudioništvo u vlasti, žene privesti u sve službe: u đakonat pa onda u prezbiterat, ukidanje celibata, revizija seksualnog morala, priznanje homoseksualnosti, brak za homopare sa specijalnim „sakramentalnim“ vjenčanjem, promjene slike Boga: od Boga ljubavi i pravednosti k Bogu milosrđa i bezuvjetnog praštanja, grijeh tumačiti u kontekstu osobe i situacije, praksa mjerilo istine, dijalogom oblikovati istinu, mir i blagostanje na zemlji vrhovni i jedini cilj... Bilo bi jako poželjno, zapravo dužnost, da katolički vjernici laici i klerici dobro prouče encikliku pape Pija X. (1907.). Tu se nalazi sve ono što se danas događa i što je papa osudio kao heretički nauk: osuda takozvanog „Modernizma“. To se događa danas, dakle za vladanja pape Franje. Svi akteri toga procesa ne kriju da je njihovo usmjerenje protivno usmjerenju pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. S dopuštenjem pape Franje? Nekoliko njegovih poteza, čini se da to potvrđuje. Kao osobito važno spominjem encikliku Amoris laetitia nakon sinode o obitelji, braku gdje papa iznosi shvaćanje morala koje je izazvalo buru prosvjeda uglednih teologa i filozofa, i petorice kardinala. Najnovija kontroverzija o liturgiji: misa na latinskom koja je direktno pogodila papu Benedikta XVI. Zar je to razlog da liberali, modernisti, ljevičari slave papu kao najboljeg papu? Nadam se da nemaju pravo i da to čine jer ga ne razumiju. Papa Franjo će im pokazati svojim daljnjim djelovanjem da nisu u pravu.

dr. Josip Sabol