Pismo Mile Prpe Ustavnom sudu RH

 Poštovani!

U prilogu Vam dostaljam jedan primjerak Hrvatskog moralnog kodeksa (CODEX MORALIS CROATICUM) za eventualne vaše potrebe. Također Vam dostavljam, dopunu koja je ušla u pripremljeno drugo izdanja Codexa moralis Croaticum, a odnosi se na zaštitu obalnog pojasa uz more. (Uređenje i zaštita uskog obalnog pojasa uz more kao – javnog dobra.)

Priloženi članak ukazuje da se javno dobro zlorabi na svakom koraku i unakazuje taj obalni pojas , ne samo u pravnom, već i ekološkom smislu, a počestio je ograđen i nema pristupa, koje svakome peripada kao kategorija javno dobro.

Predlažem Ustavnom sudu RH da pokrene akciju zaštite javnog dobra, svaki dan je izgubljen, pa je potrebna brza reakcija pravne regulative tog pitanja, prvenstveno donošenjem određenih zakonskih propisa u Saboru RH, ali i u županijskim i lokalnim skupštinama. Ustavni sud može mnogo toga učiniti na zaštiti tog predragocijenog prostora, kojeg svojataju pojedinci, ali i pravne domaće i strane pravne osobe, najčešće veliki hotelski kompleksi, koje ne dopuštaju dolazak na plaže bez naplate, a često i nikako -iako su one javno dobro koje nema titulara i pripada svima.

Mile Prpa

Uređenje i zaštita uskog obalnog pojasa uz more kao javnog dobra

Morska obala je područje na kojem kopno dolazi u doticaj s morem. Morska obala može biti stjenovita, pješčana ili šljunčana. Također može biti ravna ili razvedena.

Hrvatska morska obala duga je 5.835,5 km, a obuhvaća kopnenu i otočnu obalu. Od 1233 otoka, otočića, hridi i grebena u Jadranskom moru, u hrvatskom dijelu Jadrana nalazi ih se ukupno 1185.

Obalni pojas uz vodu u širini od šest (?) metara je pojas kopna koji ima status - res extra commercium, što znači da ne može biti objekt bilo kakve kupoprodaje. To je javno dobro. Javno dobro nema titulara (vlasnika), pa ono ne može biti u vlasti ni lokalne upravne jedinice, ni županije, pa ni države, a isto tako ni građana. Premda i taj dio ozemlja ObalaU svijesti naših građana treba razvijati spoznaju da im nitko ne smije uskraćivati pravo pristupa moru, jer je riječ o javnom dobru koje nema i ne smije imati svog titulara, a prema tome ni svoga korisnika ili koncesionara. (Jedno je koncesija na plažu, a druge je dodjela koncesija ugostiteljima i sl.) Javno dobro se doživljava kao slobodu, kao slobodu udisanja zraka, slobodu pogleda na morska prostranstva, ukratko kao na dar Božji koji je dodijeljen jednako svim ljudima svijeta.spada u državni teritorij, kao što i svako privatno vlasništvo bilo kojeg zemljišta čini državni teritorij u pravno-političkom smislu.

Javno dobro treba biti nesmetano dostupno svima, ne samo građanima RH već i brojnim strancima koji tu dolaze kao turisti.

Dosadašnje stanje pokazuje da se taj uski obalni pojas kopna oko mora zlorabi na svakom koraku. Hoteli i kampovi ograđuju pristup moru ispred svojih objekata. Marine ne dopuštaju pristup nikome, osim vlasnicima brodova i jahti koji koriste nihove usluge. Brojni vlasnici to čine ispred svojih kuća i smatraju da samo oni imaju pravo koristiti taj dio obale i slično. Zakonskim propisom treba uvestii obvezu uklanjanja svih objekata koji su izgrađeni u obalnom pojasu, osim povjesnih koji se ne bi smjeli dirati, ali treba navesti u zemljišnim knjigama da se djelomično ili u cijelosti nalaze na obalnom pojasu koji predstavlja javno dobro.

Ako je nešto javno dobro i nema svoga titulara, to znači da nitko nije ovlašten ubirati plodove javnog dobra na pr. naplatu ulaza na neku plažu i sl. Nitko nema pravo postavljati rampe prema javnom dobru, a posebno ne prema pomorskom. Na javnom dobru ne može se naplaćivati ni parking, premda ga ne bi trebalo ni dopustiti u blizini mora.
More i obala su najveća dragocjenost koju hrvatski narod ima i zato bi trebali postati predmetom posebne pravne i i svekolike druge zaštite. Sve ovo je primjenjivo na jezera i ušća rijeka u more.

Mislim da bi ipak trebalo javno dobro (uski obalni pojas oko mora i jezera i sl.) urediti zakonski, katastarski i izvršiti upis tog ozemlja u zemljišne knjige. To bi bio dugotrajan proces, ali u konačnici zasigurno bi se isplatio, jer zaštita našeg predivnog Jadrana, pa i ona pravna, ne smije imati cijenu.

U svijesti naših građana treba razvijati spoznaju da im nitko ne smije uskraćivati pravo pristupa moru, jer je riječ o javnom dobru koje nema i ne smije imati svog titulara, a prema tome ni svoga korisnika ili koncesionara. (Jedno je koncesija na plažu, a druge je dodjela koncesija ugostiteljima i sl.) Javno dobro se doživljava kao slobodu, kao slobodu udisanja zraka, slobodu pogleda na morska prostranstva, ukratko kao na dar Božji koji je dodijeljen jednako svim ljudima svijeta.

Naš Jadran, uz cjelovitu pravnu i ekološku zaštitu, ima velike turističke i gospodarske mogućnosti. U dogledno vrijeme postoje uvjeti da sa na više desetaka mjesta gdje je voda plitka i zbog oštrog kamenja nepristupačna kupačima, nekoliko kilometara takve obale naspe sitnim pijeskom, i tako dobiju velike prave pješčane plaže, koje bi djelovale kao prirodne.

Čuvajmo naš prekrasni Jadran kao podršku životu i jamcu naše opstojnosti u budućnosti.

Svijest o javnom dobru vuče korijenje još iz kamenog doba, a danas je civilizacijski priznato kao dio ekološkog pristupa zaštiti prirodnih ljepota i okoliša.

Mile Prpa
Codex moralis Croaticum