Monetizacijska priča

Ovih dana objavljena je nova prognoza Europske komisije prema kojoj je hrvatsko gospodarstvo najlošije u Europi. Da, najlošije u Europskoj uniji! I to unatoč višegodišnjim obećanjima premijera Milanovića, unatoč smješku i jeftinim uvjeravanjima ministra Grčića i ostalih nesposobnih članova vlade. Vlada je dobila mandat da izvuče državu iz (ekonomske) krize, a ne da stvara nove krize preusmjeravajući nam pažnju na razne politikantske scenarije, a pogotovo ne da maltretira čitavi narod svakodnevnim jadikovkama kako im je HDZ ostavio loše stanje, ili pak zamaranjem ionako psihološki već umornog naroda svojim jadikovkama kako će i hoće li uopće uspjeti zakrpati proračun.

Zaista ne bi smjeli umarati ljude svojim poslovima za koje su ionako previše plaćeni, kad niti drugi ljudi ne jauču njima svakodnevno o svojoj bijedi i svim birokratskim i razno-raznim zavrzlamama i nepravdama kroz kakve prolaze zahvaljujući među ostalim nesposobnosti i(li) INANekad su nas uvjeravali da je za budućnost INA-e nužno da se privatizira, a sad odjednom se govori da bi je država trebala otkupiti?! – Kako to sad?! Govorilo se da INA nije profitabilna, da su nam rafinerije zastarjele, a da mi nemamo novca za ulaganje u to. I onda je došao MOL i izvukao strašno veliku korist od INA-e, isisavajući joj pomalo „krv". Rafinerije i dalje nisu obnovljene, nego im se čak najavljuje zatvaranje te otpušanje radnika. I nikomu ništa. Samo lijepe priče i dobri planovi teku i dalje.pokvarenosti ove i mnogih ranijih vlada. Ako ne znaju i ne mogu, zašto se guraju raditi taj posao?

Izgleda da nijedno važnije pitanje vlada ne zna kvalitetno riješiti, pa onda ulazi u razne tehnike izbacivanja „balona", testiranja javnog mišljenja i sl. ne bi li na koncu nešto uspjela kako tako smisleno učiniti.

Primjera bi se moglo naći izuzetno puno, počevši od tragikomičnog cirkusa s asistentima u nastavi za djecu s poteškoćama oko čega se udruge mole i razvlače od ministara do ministarstava ne bi li kako osigurali normalno školovanje djeci s poteškoćama, a što bi valjda svaka normalna vlada morala i sama automatski rješavati i osigurati, a ne da se ionako već umorni roditelji ubijaju čak oko tako po sebi razumljivih stvari, pa preko priče o tzv. „preferencijalnom glasovanju" i dalje sve do velikih državnih projekata poput privatizacije INA-e, odnosno monetizacije autocesta.

Nekad su nas uvjeravali da je za budućnost INA-e nužno da se privatizira, a sad odjednom se govori da bi je država trebala otkupiti?! – Kako to sad?! Govorilo se da INA nije profitabilna, da su nam rafinerije zastarjele, a da mi nemamo novca za ulaganje u to. I onda je došao MOL i izvukao strašno veliku korist od INA-e, isisavajući joj pomalo „krv". Rafinerije i dalje nisu obnovljene, nego im se čak najavljuje zatvaranje te otpušanje radnika. I nikomu ništa. Samo lijepe priče i dobri planovi teku i dalje.

Slične priče iz ranijih vremena

Sad je aktualna priča o monetizaciji autocesta koja podsjeća na brojne slične priče iz ranijih vremena. I opet mi nemamo novca, drugi će to bolje znati i imaju više novca. Umjesto da se racionalizira poslovanje, da se novci ne rasipaju, da se analiziraju i usvoje brojni prijedlozi ekonomske i prometne struke koji govore kako se problem autocesta vrlo jednostavno može riješiti... Ali ne.

O svemu odlučuje nekoliko političara, te njihovi direktori koji u sve strukture uhljebljuju svoju rodbinu, prijatelje, istomišljenike i sl. te se razbacuju našim (javnim) novcem. A kad dođe novi vlasnik i napravi nešto malo reda, odjednom će opet biti sve profitabilno i odlično. Pa kako je logički moguće da netko razuman (investitor) kupuje firmu koja je osuđena na neprofitabilnost? Ili je naša vlada zaista lukavija od svih investitora pa im podvaljuje nešto tako loše, ili zapravo nama ne iznosi pravu istinu i prave nakane?

Neki govore da se i HEP-u sprema slična stvar. Jer i on je odjednom loša tvrtka, odnosno rastavlja ga se na razne uže specijalizirane djelatnosti kako bi se lakše na koncu prodala ista priča o neprofitabilnosti naših firma.

A prava istina je zapravo da redovito za upravitelje dolaze PODOBNI ljudi koji nemaju PodobnostPrava istina je zapravo da redovito za upravitelje dolaze PODOBNI ljudi koji nemaju nikakve sposobnosti za upravljanje takvim tvrtkama, koji zapošljavaju jednako tako ne po sposobnosti nego po drugim kriterijima, te koji se naveliko razbacuju novcem građana RH. Do onoga dana kad postanu privatne, pa više nijedna od tih stvari ne prolaze.nikakve sposobnosti za upravljanje takvim tvrtkama, koji zapošljavaju jednako tako ne po sposobnosti nego po drugim kriterijima, te koji se naveliko razbacuju novcem građana RH. Do onoga dana kad postanu privatne, pa više nijedna od tih stvari ne prolaze.

I na koncu, još jedna poruka koja nam se cijelo vrijeme šalje u svim oblicima i na svim razinama: Vi ništa ne vrijedite, ne znate i ne možete! Stranci znaju bolje, mogu bolje i više vrijede! Hrvatski stručnjaci se mahom uspiju realizirati tek kad odu u inozemstvo, jer ovdje teško dolaze do pozicije i mogućnosti da pokažu što mogu i znaju.

Nama se nameće osjećaj krivnje i osjećaj nesposobnosti. Sve značajnije privatizacije išle su također u tom smjeru. I sutra kad se dogodi bankrot države, i ovdje uđe MMF i Svjetska banka po onom scenariju gospodina Stiglitza, odjednom će i ova država postati uređena i profitabilna. Ali naravno, ne na našu korist niti za naše interese. I još jednom će nam prešutno pokazati da mi ne vrijedimo ništa i ne znamo ništa. I unatoč tomu što imamo nebrojeno mnoštvo vrhunskih pojedinaca u svim zanimanjima: od športa, pa do svih područja znanja, znanosti i umjetnosti. Je li to „unutarnja agresija" o kojoj neprestano govori admiral Domazet? Ili vanjska?

Ja bih se ipak složio s Hegelom da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Stoga mi se kao jedino rješenje čini zapravo i ono najteže, a to je podizanje svijesti vlastite vrijednosti te uporno i trajno promicanje vrijednosti rada, poštenja, marljivosti, racionalnosti, humanosti, vlastitoga dostojanstva i sl. u najširim društvenim krugovima. Jedino tako možemo zaista otkloniti dubinske uzroke krize, a ne liječiti simptome.

Ante Periša

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.