Branitelji i bolesti

Ovih je dana na nekim portalima objavljeno kako previše branitelja u Hrvatskoj zapravo umire od raka. Naime, prema lani objavljenim podacima Ministarstva branitelja u razdoblju od 1998. do 2010. umrlo je 24.249 hrvatskih branitelja, prosječne dobi 50,9 godina, pri čemu ih je najviše umrlo od raka i to 8.093, te od bolesti srca i krvnih žila 6.923. A treba dodati kako neke braniteljske udruge tvrde da je prema njihovoj evidenciji taj broj i znatno veći.

U odgovoru Ministarstva branitelja na tu uzbunjujuću statistiku navodi se uobičajeno gledište kako nije posve poznata etiologija malignih bolesti, odnosno kako postoji više teorija o nastanku malignih bolesti, a osobito se ističe genetska uzročnost, toksična i virusna... te da nijedna nije u potpunosti potvrđena. I na koncu se dodaje da Hrvatska po tom pitanju odgovara trendu porasta malignih oboljenja u svijetu.

Sve to izgleda točno i opravdano, ali i ništa od toga nije posve točno, niti posve opravdano.

EtiologijaEtiologija malignih bolesti je vrlo kompleksna i očito vrlo individualna, zbog čega valjda i ne postoji univerzalni lijek za rak. No, dokazano je kako mnogi čimbenici dovode izravno do raka, naravno, ako su ispunjene i neke druge pretpostavke. A te druge pretpostavke su kompleksna priča. No, budući da se ovdje ne želim upuštati u medicinske dispute i kontroverze o etiologiji malignih bolesti, osvrnuo bih se samo na ono što se čini nužnim, a na što nije odgovoreno, iako su branitelji postavljali pitanja upravo o povezanosti stresa i malignih oboljenja.Ponajprije uobičajenost malignih oboljenja (ne smrtnosti!) u svijetu danas je jedan slučaj na svakih 2,5 muškaraca i jedan slučaj na svake 3 žene. Naravno da većina toga ne dovodi do smrtnog ishoda nego se na ovaj ili onaj način dosta toga izliječi, tumori se odstrane itd. Inače, jedan moj prijatelj, specijalist onkolog na uglednim klinikama u SAD-u često mi zabrinuto spomene kako se ne može oteti dojmu da je u Hrvatskoj općenito prevelik broj malignih oboljenja u odnosu na mnoge druge zemlje.

A pogledajmo samo statistiku umrlih (!) od malignih oboljenja što sam gore naveo, pa je usporedimo sa stopom pojavljivanja (!) malignih oboljenja u svijetu. Dodatni problem je, ako je broj malignih oboljenja u Hrvatskoj zaista veći od onoga u Europi, i to među prosječnim građanima, a među braniteljima onda još i više. Očito onda mora postojati i neki uzrok tomu. Dakle, ne samo među braniteljima, nego da je ta stopa veća i među pučanstvom uopće.

Nadalje, etiologija malignih bolesti je vrlo kompleksna i očito vrlo individualna, zbog čega valjda i ne postoji univerzalni lijek za rak. No, dokazano je kako mnogi čimbenici dovode izravno do raka, naravno, ako su ispunjene i neke druge pretpostavke. A te druge pretpostavke su kompleksna priča. No, budući da se ovdje ne želim upuštati u medicinske dispute i kontroverze o etiologiji malignih bolesti, osvrnuo bih se samo na ono što se čini nužnim, a na što nije odgovoreno, iako su branitelji postavljali pitanja upravo o povezanosti stresa i malignih oboljenja.

Psihički elementi

Svakako se psihički element često povezuje s mnogim bolestima (i sa zdravljem), što uostalom ne čudi, jer čovjek se od sličnih živih bića i razlikuje upravo najviše po svojoj psihi (duhu, intelektu). Stoga se i u ovim pitanjima taj element svakako mora uzeti u obzir, tim više što kod životinja jedva da i postoje maligna oboljenja (ali i bolesti srca i krvnih žila), pa neki autori dosta izravno povezuju te vrste bolesti upravo s „bolestima" duha (zanimljiva je u tom smjeru i knjiga cijenjene hrvatske liječnice u Italiji Nele Sršen koja puno govori već svojim naslovom „Rak na duši"), iako i faktori načina života i prehrane igraju zasigurno značajnu ulogu u razvoju (sic!) malignih oboljenja (prema vrlo ozbiljnim istraživanjima čak i do 60-70 %).

No, da se vratim na srž ovog pitanja, ovdje bih parafrazirao jednu misao velikog psihologa Viktora Frankla, kad kaže kako on ne može doduše sa sigurnošću tvrditi koliko se psihom može utjecati na izlječenje ili na oboljenje od neke bolesti, ali da ima nebrojeno puno snažnih dokaza kako o stanju duha („psihe") ovisi do kad će čovjek ostati zdrav (i živ)! Tu valja, naravno, imati na umu i njegov vlastiti put i preživljavanje u koncentracijskom logoru, ali i višegodišnju terapeutsku praksu gdje je to potvrdio kod brojnih pacijenata.

MotivDo onog trenutka dokle čovjek ima snažan motiv, odnosno preciznije rečeno, dokle njegov život ima otvorene mogućnosti za razvoj i ispunjenje, do tada čovjek živi. S druge strane, u trenutcima očaja i totalnog beznađa pokreću se samoubilački mehanizmi u čovjeku (a čak i u pokusima sa životinjama u umjetno stvorenim okolnostima) te čovjek lako i brzo obolijeva od teških i smrtnih bolesti.No, što zapravo znači ova misao? – To znači da čovjek preživljava (ostaje zdrav) toliko dugo dokle u njegovom duhu postoji određena motivacijska snaga i volja koje ga snažno nose. Ovaj zaključak se u značajnoj mjeri podudara s genijalnom knjigom uglednog njemačkog internista, koji se intenzivno bavio upravo povezanošću ljudskog duha i specifično ljudskih bolesti, Arthura Joresa (Čovjek i njegova bolest), a gdje sintetizira nebrojeno mnoštvo raznih istraživanja na ovu temu.

Ukratko, ovo gore rečeno onda bi značilo: Do onog trenutka dokle čovjek ima snažan motiv, odnosno preciznije rečeno, dokle njegov život ima otvorene mogućnosti za razvoj i ispunjenje, do tada čovjek živi. S druge strane, u trenutcima očaja i totalnog beznađa pokreću se samoubilački mehanizmi u čovjeku (a čak i u pokusima sa životinjama u umjetno stvorenim okolnostima) te čovjek lako i brzo obolijeva od teških i smrtnih bolesti.

Dakle, sažetak brojnih temeljitih znanstvenih istraživanja utvrđuje jasnu povezanost malignih (ali i krvožilnih bolesti) s psihičkim stanjem čovjeka, i to tako da razina zdravlja, odnosno bolesti stoji u proporciji s mogućnostima razvoja i (samo-)ostvarenja čovjekova. Što su mogućnosti razvoja, osmišljavanja, ispunjenja i ostvarenja života veće, to bi i zdravstveno stanje pojedinca trebalo biti bolje. I obratno: osjećaj beznađa, bezizlaznosti, očaja... dovodi do brojnih oboljenja. Taj zaključak itekako koincidira s ovim što je zastupao Frankl kako o stanju duha (psihe) ovisi do kad će čovjek ostati zdrav (i živ).

Osjećaj poniženosti

Kad bi se ovi zaključci primijenili na našu priču o hrvatskim braniteljima, ali i o mogućoj većoj učestalosti malignih oboljenja u Hrvatskoj, došli bismo do prilično BraniteljiPrvo što upada u oči jest osjećaj zanemarenosti, bezizlaznosti, apatije i očaja kod braniteljske populacije, ali i u društvu u cjelini. Pozitivan stres nije problematičan jer omogućava čovjeku da izdrži brojne napore. Ali situacija u kojoj se ne vidi više svjetlo na kraju tunela, u kojoj se čovjek više ničemu ne nada, u kojoj se osjeća ulovljen u zamku iz koje više nikada i nikako ne može pobjeći... nešto je posve drugo.zabrinjavajućih pretpostavaka, ali koje bi se – bojim se – lako dale potvrditi u objektivnom svakodnevnom promatranju.

Naime, prvo što upada u oči jest osjećaj zanemarenosti, bezizlaznosti, apatije i očaja kod braniteljske populacije, ali i u društvu u cjelini. Pozitivan stres nije problematičan jer omogućava čovjeku da izdrži brojne napore. Ali situacija u kojoj se ne vidi više svjetlo na kraju tunela, u kojoj se čovjek više ničemu ne nada, u kojoj se osjeća ulovljen u zamku iz koje više nikada i nikako ne može pobjeći... nešto je posve drugo.

Takve situacije čak i kod životinja dovode do pokretanja samoubilačkih mehanizama u organizmu. Teško je zanijekati da takva psihoza, osobito u pogledu braniteljske populacije ne prožima naše društvo posljednjih više godina. Ali i da cijelo društvo sve više tone u apatiju i beznađe, što dodatno povećava razinu smrtnih bolesti.

Dakle, ne umiru branitelji toliko od ratnih stresova, koliko od osjećaja poniženosti, obespravljenosti, beznađa, suvišnosti... Uostalom kao i drugi ljudi kad dođu do te faze. Stoga je zadaća države poticati osmišljavanje života, promicati pozitivne aktivnosti i ukupnu pozitivnu svijest u društvu. Dok sadašnje društveno i medijsko beznađe te promicanje loših vrijednosti dugoročno dovodi do samouništenja pojedinaca, pa onda i društva u cjelini. A osjetljivije društvene skupine samo su još jače pogođene.

Ante Periša

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.