Crvena omča

Da se pokoravati moramo knezu Tmine i „crvenoj niti" opačine, a nipošto ne osloboditeljskom nam načelu Ljubavi i „Gospodinu svom", u istini i zajedništvu svih svetih, eto, na takovu veleizdaju služenja Anti-Hristosu uvježbati nas, da ne kažem: dresirati, nastoji, uz potporu protudemokratskih središta moći, i poneki od vrhovnih vladatelja ovdje i sad. Ako oni pri tome ne poštuju našu blagoslovljenu ljudskost i zagrižljivo potiru nam onu našu svakodnevnu svjetskosti svetost koja potrebuje i znade „nezaobilaznu važnost evanđelja za izgradnju društva u slobodi i pravednosti, u idealnoj i povijesnoj perspektivi civilizacije koju oživljuje ljubav" (Benedikt XVI., Caritas in veritate / Ljubav u istini), zašto zanemaruju i tu našu našu propadljivu tjelesnost iliti „psetost", kada nas već drže „dvopapkarima" i kukcima, a ne Božjim bićima koja imaju razum, besmrtnu dušu i radostno povjerenje u život vječni? Jer, ako su nam ti donedavni djelatni sudionici u kominternskoj razgradnji Croatiae (oko njih, nelustriranih, u Hrvatskoj sve se glede slasti vlasti i dalje plete!), u svome služenju novome totalitarizmu globalnih razmjera „oduzeli" i svijest i savjest i živo povijestno pamćenje, nisu nama, kao „psima" oduzeli fizičko osjećanje i ćut agresije i krvoločnoga napadaja koji je na nas, kao „tornjake" i domovnjake, izvršila paračetnička formacija poput čopora hijena, uz logističku potporu jugo-armijskih tenkova i srpskooficirskih koordinatora s petokrakom na kapi i mrtvačkom glavom u srcu.

Stotinjak se je godina ona neprijateljska Srbija (i po njoj majstorski instrumentalizirana jugoideologija), koja je ostvarivala politiku velikosrpske ekspanzije prema hrvatskim zemljama, politički i vojnostrategijski neprekinuto pripremala za završni čin i vojničkoga zaposjedanja ozemljâ zapadno od granice na Drini, započet u kolovozu 1990. i zaključen genocidom u Srebrenici i daytonskom instalacijom tzv. „Republike Srpske", kao strateškoga uporišta za novi nastavak osvajačke agresije u srce hrvatstva (na cijelu Dalmaciju s Dubrovnikom). I kada novi predsjednik naše države, iz redova partije nasljedovateljice beogradske KPJ, dr. Ivo Josipović, nasljednik ustavolomnoga, tek zbog čina osobne klevete osuđenoga, predsjednika S.Mesića, izvrši verbalnu agresiju na Istinu i na hrvatsku povjesnicu ne spomenuvši, u svome govoru u parlamentu BiH u Sarajevu, v e l i k o s r p s k u ratnu agresiju kao nepobitnu historijsku činjenicu, kao genocidni projekt koji je diljem hrvatskih zemalja, pa tako i u Hrvatskoj i ponajviše u Bosni i Hercegovini, proizveo ljudomorstva, grozne zločine, razaranja i sveopći užas, onda se u nama imade probuditi ako ne slobodarski nam humanizam i tisućljetna hrvatska demokratska samosvijest, ono barem domoobrambena „psetost", sa svim ranama i ozljedama koje ona nosi nakon nasrtaja čoporâ vukova i četnik-Draganovih vučjaka, poslanih iz centra za dresuru antihrvatskih pasa – da rastrgaju Lijepu Našu.

Hrvatima, na način josipovićevske pravde razvrstanim u red kafkijanskih insekata, ipak su se na preostalom ulomku ploče pamćenja urezale ove dvije rečenice, dvije kockice egzemplarna ne-mišljenja hrvatske verzije p r e d s j e d n i k a s v e z a b o r a v a, koji hrvatsku (i herceg-bosansku) svijetlu povijestnicu pretvara u mrlju, a jugosrpsku osvajačku agresiju, kao takovom imenovanu i sankcioniranu od strane Ujedinjenih naroda, sakriva pod neki zajednički naziv s podijeljenom odgovornosti između (neimenovanoga!) srpskonacističkoga agresora i njegovih žrtava – Hrvatske i BiH: „Politike koje su devedesetih – bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu podjela, posijale su u BiH ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća,milijune raseljenih, uništenagospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u BiH ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti."

Momo KaporHrvatska bi ljudskost, pred ovakvim napadajima autokratskih izljeva arogancije, i postkomunističke nove b-b-b politike poput predsjednikovih, možda mogla pasti u slabost i iskušenje vlastite preobrazbe u „psetost", gdje bi dočekala imenovanje i sućutno milovanje poput onoga koje je pokazao, u svojoj zadnjoj kolumni „Pohvala novinarima", Momo Kapor, Arsenov kućni prijatelj iz Srbije: „Stric Arsena Dedića, pokojni Krsto Dedić, umirovljeni stolar, imao je psa Džekija koga je izjutra puštao iz avlije u Ulici Nikole Tesle sa vrha Šibenika da mu donese Politiku sa kioska. Na šibenskom trgu zvanom Poljana stajala su tri kioska: Vjesnik, Borba i Politika. Džeki bi stao ispred kioska Politke i zalajao dva puta kratko pa bi mu prodavac dao smotanu Politiku u zube a on bi otrčao onako kereći ukoso preko trga sve do kuće, dok su mu žitelji tog lepog grada videvši ga sa Politikom psovali četničku mater. O njemu su pisale i novine u svoje vreme. Bio je to prvi srpski pas nacionalista u Dalmaciji."

Ako se humanim postupkom s pravom naziva zaštitnički prijateljski odnos srpskoga pisca Kapora prema Dedićevu psu Džekiju izloženu hrvatskom psovačkom nacionalizmu, u koji ljudski red vrijednosti ide nimalo prijateljski, prijezirni, odnos predsjednika Josipovića prema istini o Hrvatima i Hrvatskoj kao žrtvi zločinačke, koordinirano svesrpske, total(itar)ne agresije? Ne budu li raspravu o predsjednikovoj ustavnoj odgovornosti zbog difamacije Hrvatske zatražili ustavobranitelji, možda se konačno o ovome pitanju očituje narod, oglase teolozi, filozofi i književnici i propitaju se o dimenziji nereda, pomutnje i nezadovoljstva, koje će u čovjeku, narodu i u svijetu jamačno izazvati predsjednikovo „izbijanje zuba i odvaljivanje bubrega" (S.Mrožek) povijestnoj istini o okolnostima opstanka nacije i nastanka demokratske hrvatske države.

Ne će biti u krivu onaj tko zaključi kako je predsjednik RH, u parlamentu BiH, uspješno „branio" jeneaovsku i miloševićevsku izvedbu (veliko)srpske agresije i ocrnio hrvatsku, i herceg-bosansku,borbu za slobodu i demokraciju. Više je poštovanja, reklo bi se, pokazao Momo prema tuđem psu, nego Ivo prema istini i narodu.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo

Sub, 14-12-2019, 04:28:58

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.