Mile Pešorda: Baščanska ploča - Nacionalno, univerzalno, božansko [1]

(Dobitnik prestižne književne nagrade A.B. Šimić za 2009.)

 

Stvaralaštvo do demokratskih promjena (1966.-1999.)

Baščanska pločaMile Pešorda pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnika. Rođen je u Grudama (BiH), 15. kolovoza 1950. godine. Tijekom proteklih godina istakao se kao pjesnik, književni prevoditelj, književni feljtonist, urednik, sveučilišni lektor, diplomat...

U Sarajevu je završio studij romanistike, a u Zagrebu i Parizu postdiplomske studije.

Književnim stvaralaštvom počeo se baviti još u srednjoškolskim klupama, točnije, u šesnaestoj godini života. Kao učenik četvrtog razreda Gimnazije u Grudama pokrenuo je i uredio reviju «Ogledalo», koja mu je donijela i prva neugodna iskustva. Maturant Pešorda, kako i priliči mladim ljudima, neoprezno razmišlja svojom glavom i izaziva lokalnu vladajuću elitu. Glasilo je zabranjeno, a urednik podvrgnut sumnji, jer je, između ostalog, napisao: «Iz ruku samoživaca i žderonja spasiti naš kraj – to je glavni zadatak svakog mladog čovjeka, mladog duhom i umom». Pisati stihove Pešorda nastavlja kao student u Sarajevu. Njegovi su radovi ozbiljni, zanimljivi i literarno relevantni, tako da ih objavljuju tada ugledni književni časopisi kao što su «Odjeci», «Republika», «Telegram», «Život», «Lica», «Naši dani», kao i niz drugih novina i glasila. S nekoliko pjesama, kao što su Protiv tame, Žena malog grada i Moj otac, dostiže razinu potrebnu za ulazak u antologije. To se i događa 1969., kada njegova pjesma Moj otac biva uvrštena u "Panoramu mlade hrvatske književnosti" (Republika, Zagreb, 1969.). Ta ga pjesma prati do danas, kao jedno od najboljih lirskih ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Međutim, Pešordino pjesništvo naišlo je od početaka na dobra prijam ljudi pera, znalaca književnih vrijednosti, ali na sumnjičavost stručnjaka za izvanknjiževne subverzivne poruke koje, eventualno, krije pjesnikov metajezik. O tome svjedoči činjenica da mu je prva pjesma «Protiv tame» bila zabranjena.

Nadarenost mladog pjesnika iz Gruda uočio je akademik Slavko Mihalić. O Pešordinim stihovima on piše: «Stihovi mladog hrvatskog pjesnika Mile Pešorde ostavljaju u pozadini naša znanja o jalovosti kamenja, kojim su obrasla južna polja naše domovine.... U ovoj su poeziji čovjek i kamen sudbinski poistovjećeni. Stoljeća mukotrpne borbe i bezdušnog otpora nisu ih učinili prijateljima, ali među njima se uspostavio tajanstveni sklad patnje i ljubavi. I tako se u jednom trenutku može dogoditi da kamen progovori ljepotom i nježnošću čovjeka, da se u čovjeku zametne tragična tišina i hladnoća bijelog kamenja... Ova poezija ne dolazi s papira, iz apstraktnih kombinacija mogućega i nemogućega. Ona, poput rijetkog izvora bistre vode, izvire iz samog hercegovačkog tla, i mi vjerujemo da neće presahnuti te joj želimo da postane još puniji i strasniji vrutak».[2]

Ukoliko nekog pjesnika smijemo nazvati književnikom tek nakon što mu je objavljena knjiga stihova, tada se Mili Pešordi to dogodilo vrlo rano, s 21 godinom života. Naime, prvu pjesničku knjigu, Život vječni, objavila mu je sarajevska izdavačka kuća 1971. godine. Knjiga je doživjela uspjeh. Nagrađena je godišnjom nagradom izdavača za 1972. godinu.[3]

Pešordin književni rad ima odjeka i u Hrvatskoj. Poznati pjesnik Stojan Vučićević u vrlo čitanom i visokotiražnom «Hrvatskom tjedniku» objavljuje afirmativan prikaz knjige «Život vječni». Između ostalog napisao je: «Ono što u njegovim pjesmama najvećma osvaja i bliješti izvornim sjajem, to je njegova, reklo bi se, antejska veza s tlom, sa šimićevskom zemljom koja govori iz njega o sebi, o znanim ljudima i neznanu svijetu, napokon o njemu samome. Spaja se u Pešordinim stihovima narav gorštaka s rafiniranim duhom urbana čovjeka, odvija se neprekidna i čudesna osmoza izmeću neuništivih životnih poriva i davno mumificiranih zanosa starovjekih mistika...»[4]

Vučićević ovom prilikom izdvaja pjesme «Moj otac» i «Pjesan očajnika», iz koje citira stihove koji su na predmetno-tematskoj razini u to vrijeme doista mogli biti zazorni jugokomunističkim cenzorima:

Ova tuđa zemlja...Nikom nemam zborit.

Sam gorjeh za narod, sam ću i sagorit

Hrvatska

Dokle, dokle...[5]

Nakon sloma «Hrvatskog proljeća» i zabrane «Hrvatskog tjednika», navedene ocjene nisu mogle koristiti socijalnoj promociji Mile Pešorde. Osjećajući poteškoće s kojima se susreće kao pjesnik iz redova hrvatskog naroda, Pešorda u siječnju 1971. supotpisuje «Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku». O toj se «Deklaraciji» u Hrvatskoj malo znade. Potpisala su je sedmorica hrvatskih pisaca iz BiH: Stanko Bašić, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović, Nikola Martić, Mile Pešorda i Vladimir Pavlović. U «Deklaraciji» koja je bila isprovocirana člankom Grge Gamulina u «Kritici» i osudi tog članka od strane političkih moćnika u BiH, između ostalog, stoji točka u kojoj se navode da se Grgi Gamulinu može odgovoriti «kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka Simpozijuma o jezičnoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskoga jezika i konačno počne ozbiljan razgovor o našem jezičkom standardu».[6] O tome što se nakon potpisivanja događalo s potpisima svjedoči Vitomir Lukić: U sedamdesetprvoj sam sudjelovao s nekoliko pisaca Hrvata iz Bosne i Hercegovine kada smo javno upućenim pismom Socijalističkom savezu zatražili pravo da možemo pisati bez diskriminacije svojim jezikom, i da naše interese ne tumače 'profesionalni Hrvati'. Od tada pa sve do nedavno mi smo uglavnom bili građani drugoga reda. Ja mislim da je samo inkvizicija prije toga imala taj morbidni kodeks nijansiranog zlostavljanja kakav su boljševički čuvari kulture primjenjivali na svojim neistomišljenicima: možete li objavljivati ili ne?, u kojim intervalima?, gdje?, kakve tekstove?, uz čije jamstvo?, smije li se potpisivati iza emisije? Možete li nastupati pred kamerom?... I nikada niste znali je li konačno, poslije skoro dvadeset godina, zatvoren vaš dosje. Na neformalnim suđenjima imali ste tužitelje, proces i svjedoke, ali mene su najviše zbunjivali oni 'advocatus diaboli' kojima je bila dodijeljena dužnost da me brane. Jedan filozof objašnjavao mi je, citirajući pri tome Adorna, da sloboda nikome nije odjednom data. Nju treba svaki dan ponovo osvajati. Nikada moj život nije više ličio mitu o Sizifu i, uspoređen sa takvom slobodom, na čijoj opstrukciji planski rade legije plaćenih mislilaca i policajaca – rad na bilo kojem kamenolomu ovoga svijeta bio bi prava rekreacija».[7]

Na sreću, Pešorda ostaje bez većih posljedica glede osobne sigurnosti, radnog mjesta i mogućnosti bavljenja književnim stvaralaštvom. O tome svjedoči i činjenica da iduće, 1972. godine, U Hrvatskoj veoma teške za sve tzv. «proljećare» i «matičare», cijenjeni književni kritičar Veselko Tenžera upozorava na vrijednost Pešordine poezije. Čini to na pomalo ezopovski način, tako da ulomak koji navodimo, govori i o vremenu u kojem je napisan:: «... U Pešordinu pjesništvu postoje vrijednosti koje nije moguće zaobići, koje su ostale u fazi naznake, u nagovještaju nesvakidašnjega poetskoga problema. U vremenu kada njegovi vršnjaci mahom inventiraju već folklorizirane teme i probleme suvremenog pjesništva, ili kada robujući duhu estrade plaćaju ceh dosjetkama, Pešorda barem pokušava da subjekt svojega pjesništva pretvori u ranjivo i osjetljivo mjesto svijeta. To je bardovska ambicija i pokušaj da pjesnik postane bankom u koju će biti položene valute očaja i trauma jednog podneblja. Šamanstvo, ali bez potrebne perfekcije...»[8]

Bosanskoherecegovački akademik i poznati književni povjesničar i književni teoretik, prof. dr. Zdenko Lešić, pišući o Pešordinoj zbirci «Knjiga ljubavi i gnjeva» (Zagreb, 1998.), podsjetio je na njegovu prvu zbirku, stavljajući autorovu poetiku u kontekst književnih tijekova tih godina. Akademik je ispravno zaključio slijedeće: «Kad je imao dvadeset godina (a objavio je prvu zbirku pjesama 1971. godine kao student romanistike u Sarajevu), već je bila završena hrvatska pjesnička avangarda iz šezdesetih godina, i 'krugovaši' su se već razišli, i 'hrvatsko proljeće' je već prošlo. Zapravo, do tada se završila i post-avangarda; u hrvatskoj poeziji nije više bilo ni škola ni pokreta; pjesnici su ostali sami, da sami, svaki za sebe, traže svoj put. Koji je put našao Pešorda? Ili, bolje, koji je pjesnički put našao Pešordu?» Nakon što je analizirao sve utjecaje, varijante i mogućnosti Pešordina pjevanja, zaključio je, s dozom nesigurnosti, kako se ovaj poet svjesno opredijelio za poetički eklekticizam. «Međutim, nastavlja akademik Lešić, taj njegov poetički eklekticizam mora da je imao i jedan drugi, manje metafizički razlog. Jer, očito je da je Pešorda svjesno iskušavao različite mogućnosti poezije, mogućnosti koje su bile dostupne ne samo njegovoj osjećajnosti, njegovom talentu. On je polazio svim putovima kojima ga je vodio njegov poetski verv, i još više – njegova lektira».[9]

Kada je riječ o lektiri koja je utjecala na Pešordin pjesnički govor, akademik ispravno upozorava na francuskog književnika René Chara.

Pjesnička zbirka Život vječni izbacila je autora u književnu orbitu kao književnika s kojim treba računati.

Pešorda tada živi u BiH, dakle u kompliciranoj sredini obzirom na odnose između Muslimana, Srba i Hrvata, a k tome dolazi iz zapadne Hercegovine koja u tadašnjoj komunističkoj percepciji ima obilježja hrvatskog nacionalističkog kraja koji treba držati neprestano pod političkom i sigurnosnom paskom. Ukoliko je želio opstati u takvoj sredini, morao je biti oprezan, mudar i neprestano živjeti u neizvjesnosti. Pored svih tih činjenica, Pešorda svoj književni rad stvara kao hrvatski, a ne kao «bosanskohercegovački», ili «jugoslavenski» pjesnik, pozivajući se na A.B. Šimića, ali i na francuske uzore. Time je oblikovao svoj literarni svjetonazor: zavičaj-hrvatstvo-europejstvo-kristološki univerzalizam.

Nakon «Života vječnog» slijedi zbirka Zipka zebnje objavljena u Sarajevu 1975.

U emisiji Radio-Zagreba «Poezija naglas», Danijel je Dragojević, veliko ime suvremene hrvatske poezije, 9. lipnja 1977. progovorio o Pešordinom stvaralaštvu. Odjek, sličan prvoj zbirci nije postigla. No, navodim rečenicu iz Dragojevićeva izlaganja koju smatram ključnom: «Pešordina pjesma, mogli bi reći, raste na priliku stabla, koje od zemlje do cvijeta, traži svjetlost, blagost i čistoću».[10]

Veliki književni uspjeh postigla je Pešordina zbirka Slušam tvoj glas, tiskana 1980. u Mostaru, s crtežima V. Nevjestića i sjajnim tekstom Jure Kaštelana. Doživjela je tri izdanja. Iduće je godine dobila godišnju nagradu za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine.

Akademik Jure Kaštelan, popratio je zbirku «Slušam tvoj glas» nadahnutim «Bilješkama uz rukopis» i mladom pjesniku dao dragocjenu poputbinu za put u neizvjesnu književničku budućnost. U svojim «Bilješkama...» Kaštelan je «uhvatio» osnove odlike Pešordine poezije, među kojima izdvajam dvije:

«...Tjeskoba i strepnja svod su ove poezije, a obzorje: bjelina».

I druga: «Hercegovina u poeziji Mile Pešorde traje kao podloga astralnog treperenja, kao potka složenog raspleta zvuka i riječi, kao zagonetni čvor u vezivu kontrastnih boja, kao antejska izvorna snaga i uzletište. Ali zavičajnost nije ni emotivna ni tematska granica ove poezije kojoj je tajna čovjeka u svijetu i drama svijeta u čovjeku jedina istinska domovina: otvorena pučina svemira, pjesma.»[11]

Dakle, odrednice Pešordine poezije, prema riječima književnog teoretičara i pjesnika, akademika Kaštelana, su: Tjeskoba i Strepnja; Bjelina; Zavičajnost; Tajna čovjeka u svijetu i Drama svijeta u čovjeku = Otvorena paučina svemira, Pjesma.

Navedenu ocjenu akademik je napisao 1980. godine. Stoji li ova ocjena i danas, 28 godina kasnije? Stoji, uz napomenu da Kaštelanove pojmove «bjelina» pišemo kao Bjelina, što znači Bog, «zavičajnost» shvatimo kao hrvatski etnički identifikacijski kod, a «otvorena paučina svemira» kao drugu Kristovu zapovijed: ljubav prema čovjeku.

Pešorda je u žaru umjetničkog stvaranja. Već iduće, 1981. godine, objavljuje u Sarajevu zbirku Prelijevanja.

Ponukan iskustvima nekolicine hrvatskih pjesnika i Pešorda se odlučuje, premda mlad (35 mu je godina!), izdati izbor iz književnog opusa. Čini to uz podršku vrlo uglednih književnih pera. Knjiga Mile Pešorde, pod naslovom Izabrane pjesme, u izboru Dževada Karahasana i s predgovorom akademika Jure Kaštelana, uvrštena je u tada reprezentativnu ediciju Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, i objavljena u Sarajevu 1985. godine. Iste godine u Makedoniji mu objavljuju prijevod poezije pod naslovom Kuća za jezikat.

Godine 1987. Pešorda objavljuje zbirku Orfički fragmenti, ali, što je zanimljivo, u Banjoj Luci. U njoj je objavljena prva varijanta poeme «Baščanska ploča», o čemu će kasnije biti riječi.

Stvaralaštvo nakon demokratskih promjena (2000.-2008.)

Godine 2000. Pešorda odlazi na dužnost sveučilišnog lektora hrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika na Sveučilištu u francuskom gradu Rennesu. Ondje razvija živu, kako literarnu, tako i izvanliterarnu djelatnost. Osniva društvo Francusko-hrvatskog prijateljstva, drži predavanja o agresiji na Hrvatsku, potiče skupljanje humanitarne pomoći, piše pjesme. Budući sam bio hrvatski diplomat, znadem koliko domaćini cijene kada se govori njihovim materinskim jezikom. Francuzi su na tu činjenicu osobito osjetljivi. A Pešorda je dobar znalac njihovog jezika. Koliko je to istina svjedoči činjenica koju treba posebno istaći: on je napisao zbirku pjesama na francuskom jeziku (ne prevođenih) pod naslovom Paroles pour elle («Riječi za nju») koju su mu Francuzi u veljači 1992. objavili kao zasebno izdanje. U posjedu sam separata Pešordinog predavanja o Židovima Sefardima u Sarajevu: Mémoire et fidélité séfardes 1492-1992. Predavanje je objavljeno u Des Sociétés, Université de Rennes 2, Haute Bretagne, 171-174. Tijekom boravka u Rennesu, 1992/93. piše i antologijsku pjesmu «Židovsko groblje u Sarajevu».

Nakon završenog mandata u Rennesu, Pešorda se vraća u Zagreb. Ovdje je supokretač tjednika za kulturu «Hrvatsko slovo», a zatim postaje viši savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao član Veleposlanstva RH u Sarajevu, zadužen za kulturu, boravi u ovoj državi do 2000., kada zbog promjene vlasti u Zagrebu mora napustiti ovu instituciju.

U Zagrebu je Pešordi 1998. objavljena summa poetica, koncipirana kao nova knjiga, pod naslovom Knjiga ljubavi i gnjeva. Iste godine biva zastupljen je u reprezentativnoj antologiji hrvatskoga rodoljubnoga pjesništva od Baščanske ploče do danas, Mila si nam ti jedina («Alfa», Zagreb).

Godine 2002. na slovenski su prevedeni Pešordini stihovi u knjizi Drevo z dušo ptice (= Stablo s dušom ptice), s poticajnim predgovorom Cirila Zlobeca (Slovensko-hrvaška pesniška antologija / Mile Pešorda ; izbor in prevod Ines Cergol ; spremna beseda Ciril Zlobec, Koper : Založba Lipa, 2002.)

Godine 2007. Pešorda dobiva 1. nagradu «Dubravko Horvatić» za poemu Baščanska ploča, objavljenu u «Hrvatskom slovu» 2006. godine.

Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene u brojne tuzemne i inozemne antologije i panorame. U pariškom časopisu Europe broj 880-881., 2002., s četiri je pjesme uvršten u izbor dvanaest najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Brojni su kritički napisi i eseji o njegovu pjesništvu, a među njima se izdvajaju oni Jure Kaštelana, Veselka Tenžere, Nihada Agića, Krešimira Šege, Ivana Božičevića, Željka Grahovca, Mirka Marjanovića, Eftima Kletnikova, Zdenka Lešića, Ive Pranjkovića, Cirila Zlobeca, Marinka Solde, Miljenka Stojića, S.P. Novaka, Dubravka Jelčića.

Godine 1996. dodijeljeno mu je najviše državno priznanje Republike Hrvatske za doprinos u kulturi - Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Slovenski pjesnik i četverostruki akademik Ciril Zlobec, vrstan prevoditelj i promicatelj hrvatskoga pjesništva, u svome eseju o poeziji Mile Pešorde piše «Jedinstvo u mnogoglasju» (2002.), glede pjesme «Moj otac», ističe: Čak i u homersku sliku oca on metaforički upliće elemente ovoga na izgled gruboga, a veličanstvenoga kraja svoga djetinjstva. Upravo je ova pjesme paradigmatska za pjesnika, jer se u njoj otkriva jedna od temeljnih osobina njegove poetike: dvostruka funkcija metafore. Ponajprije u pojedinim dijelovima pjesme, a onda pjesma sama kao cjelina. U ovome primjeru pojedine odlike hercegovačkoga kraja sastavljaju mitski lik oca, a pjesma kao cjelina, uključujući očev poetizirani lik, simbolički ugrađen u mozaik ovoga kraja, razotkriva u sveobuhvatnoj poenti sinovljevu nemoć, njegovu egzistencijalnu tjeskobu modernoga čovjeka. Karakteristično pjesnikovo suzvučje mnogostrukosti i jedinstva.

Zanimljiva je ocjena Pešordina pjesničkog stvaralaštva iz pera S.P Novaka. U njegovoj «Povijesti hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas» stoji kako su Pešordinu poeziju «opsjedale himere kolektivne egzistencije, ali taj pjesnik, rođen u Grudama 1950., gotovo nikad nije podlegao njihovu zovu», da bi na kraju zaključio: «On i kad je društveno eksplicitan i kad ga je zbilja u posljednjim godinama pretjerano uzburkala i obvezala, nastavljao je pjevati profetski i nikad nije prestao razgovarati s bitnim.»[12]

Akademik Dubravko Jelčić u «Povijesti hrvatske književnosti – tisućljeće od Baščanske ploče do danas – Drugo znatno prošireno izdanje» (Zagreb, 2004.,597.) ističe:

«Hermetičan u formalnom smislu, razgovijetan i jasan u komunikaciji s čitateljem, nemilosrdan prema sebi, a nepotkupljiv u odnosu na životne spoznaje koje ga muče, Pešorda je pjesnik svjestan svih kontroverzi kojima je ispunjen svijet i čovjek u njemu. Realnost svijeta i realnost vlastitog života nalaze u Pešordinoj poeziji svoj poetski ekvivalent».

Književni kritičar Željko Klement svoj osvrt na Pešordinu knjigu «Knjiga ljubavi i nade» naslovljuje paradigmatskim naslovom «Stihovi proročanske snage».[13]

Konačno, uvaženi kolega Božidar Petrač, u pogovoru poeme «Baščanska ploča» za Pešordu kao pjesnika piše: «Pešorda je tipičan pjesnik moderniteta, njegova otvorenost francuskom pjesničkom duhu, poimence Rimbaudu i Charu, osnažuje mu domovinsku sastavnicu. Istodobno nacionalan i univerzalan, koristeći brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnog identiteta u prostoru i vremenu s jedne te topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o prolaznosti i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju s druge strane, Pešorda postiže konzistentnu i inspirativnu sintezu duha i riječi, hrvatske povijesti i suvremenosti, zajednice i pojedinca».[14]

«Baščanska ploča» kao izraz poetskog kontinuiteta

Poema «Baščanska ploča»[15], treba to kazati na početku, nastala je 1980-tih godina, dakle u vrijeme Jugoslavije. Prvotno je sadržavala 18 dijelova i bila objavljena u knjizi «Orfički fragmenti» 1987. godine. Osamnaest godina kasnije, tj. 2005. (objavljena 2008.) Pešorda je dopisao 7 pjesama, dodavši im još dvije pod naslovom «proslov» i zaslov», dobivši time ukupno 27 pjesama. Kritičaru je zadatak ustanoviti što je zajedničko cijeloj poemi u sadašnjem obimu, a što posebno u njezinom starijem, odnosno novijem dijelu.

Božidar Petrač ističe: «Pešorda nije samo dopisivao sedam novih redaka na svojoj Baščanskoj ploči, on je brižljivo mijenjao određene stihove i riječi, poigravao se sa svojim pjesmama dajući im nova značenja, kadšto suprotna od onih o kojima govore stihovi njihove prve verzije». To je točno, ali što je razlog ovog postupka? Da li su to razlozi isključivo estetske prirode i kriju se u sažimanju i brušenju stihova, semantema i pojmova, ili se razlozi, možda, kriju u izvanliterarnim čimbenicima? Pokušati ćemo riješiti ovu dvojbu.

Prva varijanta poeme «Baščanska ploča» nema «proslova» i «zaslova», stoga ih se može: a) pridružiti drugom dijelu koji čini sedam pjesama: od XIX.- XXV. , i b) promatrati kao integralni dio sjedinjenih varijanata A i B.

Radi jednostavnosti nazovimo prvi dio poeme varijantom A, tj. pjesme I.-XVIII., drugi dio, varijantom B, tj. pjesme XIX-XXV., a cijelu poemu u današnjem obliku, tj. Varijantu A + varijanta B + Proslov i Zaslov: varijantom C.

Varijanta A.

Ljeto 1987. Pjesniku je 37 godina. Živi u Sarajevu. Kako piše na portalu «Wikipedia», Pešorda «od 1979. do 1990. radi kao odgovorni urednik za domaću i svjetsku književnost u velikoj izdavačkoj kući V. Masleša u Sarajevu. Na toj je dužnosti uredio preko tristo knjiga, među kojima i sabrana djela Saula Bellowa, Midhata Begića i Milana Kundere». Djeluje kao književnik hrvatske nacionalnosti. Sarajevske komunističke vlasti nastoje u svim segmentima uspostavljati neku vrstu nacionalnog pariteta, ali, dakako, s ljudima koje ne smatraju političkim ili ideološkim protivnicima. Pešorda je Hrvat iz Hercegovine, iz buntovnih hrvatskih Gruda. Stoga se tamošnji hrvatski puk drži pod stalnom policijskom paskom, izložen je raznim oblicima nacionalne, vjerske i političke represije. Živjeti, s jedne strane u odnosu lojalnosti stranci koja tvoj narod permanentno diskriminira, a s druge suosjećati s narodom kojemu pripadaš historijskom sviješću, kulturom i etničkim identifikacijskim kodom, iz čega proizlazi i naravan otpor ugnjetavačima, nije bilo lagano. Stoga, po mišljenju pisca ovih redaka, jedini je izlaz u takvoj situaciji bila je vjera u Boga, iz čega je proizlazila i vjera u slobodu i pravdu, dakle nada. Vjera je pružala nadu, davala sigurnost, kako povijesnu (zlo nikada ne može pobijediti dobro), tako i transcendentnu, jer Krist je jasno poručio: «Ja sam Istina, Put i Život». Podsjećam, poema je dobila naziv po najvećoj svetinji Hrvata, krsnom listu njihove književnosti, materinskog jezika i etničke samobitnosti: Baščanskoj ploči. Partijski žreci i cenzori, kao i ostali pravovjerni crveni svijet znao je što ovaj naslov kao takav, kao simbol znači, odnosno da se iza njega ne mogu kriti bratstvo-jedinstvo i ljubav prema Najvećem Sinu.

Ako je pjesnik želio obraniti naslov, poemu sačuvati od zabrane, a sebe od retorzija, morao se poslužiti modernim književnim rekvizitarijem, hermetičkim iskazom, metajezikom s mnogo polisemičkih pojmova koji nose snažan (i čitateljima prepoznatljiv) simbolički naboj. Vjera je bila uporište za takvo lirsko sidrište. Stoga poema počinje snažnim, prepoznatljivim, a cenzorima neoborivim pojmom «Riječ» koju pjesnik stavlja u, svakome iole kršćanski osvješćenom čitatelju razumljiv stih: «Riječ koja gori». Pojam «Riječ», osim toga, nalazi se kao prvi u stihu, što znači da mu po prirodi klasičnog sroka pripada i veliko početno slovo, što je opet onemogućavalo cenzorima «antiklerikalan» zahvat. U prvoj kitici Pešorda stavlja u suodnos «otok» i «kopno»: Riječ koja gori/ Na otoku/ Oblijeva kopno. Ulazeći u metajezik možemo zaključiti kako je u navedenom stihu «Riječ» (Logos, Bog: «Na početku bijaše Riječ...») transponirana značenjem u Baščansku ploču, koju pjesnik kao takvu, kao Signum Croatorum, naziva «Kućom», zapravo kamenom Svetinjom naroda Hrvata : Kuća koja nudi/ Sive grudi/ Za poljubac. Nakon dva trostiha, slijedi završni stih – zaključak, konkluzija: Za sjaj beskućnika. Tko su «beskućnici» kojima «Kuća» nudi svoje «sive grudi za poljubac»? Naravno, oni koji su izgubili svoju kuću, u konkretnom slučaju Hrvati koji su izgubili svoju državnu samostalnost. U pjesmi broj II., pjesnik opisuje «Kopno», dakle prostor koji Riječ koja gori na Otoku oblijeva svojim plamenom, zapravo oblijeva «beskućnike» koji na tom kopnu žive. To kopno na kojem žive beskućnici pjesnik opisuje lirskim jezikom kao Kopno/ Grumen straha/ Obliven zebnjom zvijezda...

Pojednostavljeno i vulgarizirano: Kopno = Hrvati = Grumen straha obliven zebnjom. Otok = Riječ koja gori = Baščanska ploča.

U pjesmi broj II. slijedi nastavak «radnje». Drugi trostih glasi: Marulovo slovo plovi/ Pronoseći svijeću/ Sanjačevom opnom... Podsjećanje na Marka Marulića, podsjećanje je na blistave i europski visoke početke hrvatske književnosti, ali, u povijesnom kontekstu, via facti, i na Marulovu pjesan «Molitva suprotiva Turkom». Završni stih druge kitice: Sanjačevom opnom, prelijeva se u završni dvostih: Proljećem/ Zbijenim u bezdan. Pojam «proljeće» asocijacija je, u kontekstu tog vremena, na Hrvatsko proljeće koje je doista bilo zbijeno u bezdan.

Navedeni stihovi otkrivaju političku, zapravo nacionalno-slobodarsku podlogu, koja počiva na kulturnoj samobitnosti, a ova na trinaeststoljetnoj vjernosti Petrovom nasljedniku.

Uvidom u predmetno-tematski luk prve i druge pjesme, ustanovili smo kako je riječ o političkoj poeziji u dubinskim slojevima poeme, nacionalnoj po njezinim korijenima, a kršćanskoj u njezinoj univerzalnosti. U pjesmi broj III poetska se misao produbljuje. Ukorijenjenost se iskazuje prvim trostihom, sazdanim od tri pojma stamena, kao iz stećaka izvađena: Kamen ima/ Ljubav/ Neba. Drugi trostih glasi: Ima plamen/ Kojega prepoznaje/ Čitač i završni «repić» objašnjava: Prvoga znaka. U ovoj pjesmi nameću se nosivi pojmovi: Kamen, Ljubav, Nebo, Čitač i Prvi znak. «Kamen» osjećamo kao simbol pjesnikove rodne Hercegovine, «Ljubav» kao vjeru u Krista, «Čitač» je pjesnik, ali i vjernik, a «Prvi znak», očito, u ovom slučaju, Baščanska ploča.

U pjesmama koje slijede poetski se lepeza širi na prostor hrvatske povijesti: Ploča se umiva u krvi; Netko je progutao plamen; Djeca šćućurena (VI.); Zmije su u dosluhu s vjetrovima (VIII.); Na vrh Griča/ Zviznu čuvar/ Zijevnu sova.

S XII. pjesmom počinje druga poruka: otpor: A tijelo/ Luciju ćuti/ U mračnome plaču. Premda je Proljeće palo u bezdan, premda je u «mračnome plaču», kopno/narod osjeća «Luciju», dakle Bašćansku ploču, odnosno njeno značenje, snagu i poruku: Luciju što zvoni/ Mir... Luciju bijelu svetu znojnu/ Što našim tijelom teče/ I na glagole ga siječe (XII.). Stoga treba Biti munja/ Biti konj i/ Biti velebitski potok (XIII.), a on postaje rušilačka bujica svim zaprekama kada dođu blagotvorne kiše. I treba stvoriti Riječi/ Koje novi rukopis/ Zemljom užižu žigosanom (XIV.)

Pešordina Poruka silnicima «što nalegoše na jazik harvatski»: «Pismo je zakon za svako zlo».

Posljednja pjesma u varijanti A nosi redni broj XVIII., dakle bijaše zadnja u poemi. Stoga je nosila «završnu» pjesnikovu misao. Kao zasebna cjelina ova je pjesma hermetička poetska tvorba visokog dometa, ali, ako ju tumačimo na način na koji smo činili u prethodnim pjesmama, tada ona odstupa od zajedničke poruke, svakako borbene i nadom ispunjene, kako sam shvatio. Stoga stihovi Jer/ Sudbaš vreba/ Na koraku svakom ukazuju na politički uzmak, čak i na predaju, premda je u vrijeme nastajanja poeme UDBA, ta zloglasna jugoslavenska tajna policija, doista vrebala «na koraku svakom». Ukoliko nema vjere u političku promjenu, ostaje vjera u nepobjedivost Baščanske ploče. U tom smislu razumljiv je završni dvostih u XVIII. Pjesmi: A s glagoljskih ploča (u jutra tijesna)/ Čut će se pjesma ljudi tvoja pjesma.

Varijanta B

Godina 2006. Hrvatska je već 14 godina članica UN-a. Pjesnik je politički odstrijeljen. Žešće nego u doba jugokomunizma. A bio je do 2000. visokorangirani diplomat. Što se događalo s pjesmom tijekom proteklih godina? Što se dogodilo s Baščanskom pločom i Hrvatskom?

Pjesma XIX ima težinu pjesme I. u varijanti A.

Sloboda. Narodna sloboda. Konačno: S brijega se širi/ Morem i otokom pjesan/ Ispod rubaca djevojačkih. Treća kitica: Dalmatia/ Sva u razgovornu žaru/ Uspinje se na Hum. Slijedi hrvatski poetski Te Deum u pjesmi br. XX.: Rukama majki/ S urezanim pleterima/ I križem isplakanim/... Bruji misa. Pjesma XXI. zapravo je snažna i estetski besprijekorna molitva: Vatro/ U/ Svetoj ploči/... Živa Riječi/... Zgrabi ovo biće pred posrtajem/... Šake njegove nekoć moćne i čiste/ Daj ih smrvi u plamenu krvi/ Da iznova se rode/.... Pjesnik u molitvenom žaru, s biblijskom intonacijom i jasnoćom stećaka, nastavlja dalje: Ničice/ padam u kamen/... S/ Molitvenim urlikom/ Bola/... U/ Križenu/ Sinu (iz pjesme XXXIII.). Slijedi završna XXV. pjesma. Umjesto očekivanog uzleta, pjesnik otkriva svoju strašnu istinu godine 2006.: ništa se nije promijenilo za Čitača u odnosu na 1986.: Pisah se u/ Riječi zvonimirnoj/ U dane udbuš cara/ ... Brisači je brišu bez traga/... Hrvatini/ Veli/ Opet zar makovo zrno/... Ali/ Ništa nije tako crno/ da pjesmom ne bi moglo biti/...

Dakle, varijanta A, «Baščanske ploče» prvi put zapisana 1978. u vrijeme kad je «Sudbaš vrebao», a varijanta B, pisana je 2006. u vrijeme «Udbuš cara», tj. u vrijeme sadašnje. Kronološki poema opisuje luk od «sUDBaša» do «UDBuša»! Izvanliterarno gledajući ništa se nije promijenilo glede tri sudbonosna slova UDB, koja su kratica jugokomunističke tajne policije koja se zvala Ustanova državne bezbednosti. Ali, naš pjesnik nudi pitanje. Mogu li se Sudbaš i Udbuš povezati s likovima kao što su Car Ubu, odnosno car Bush?

Varijanta C

Varijanta A i B mogle bi se suziti do značenja nacionalno-povijesne sudbine i pjesnikove nacionalno-emocionalne reakcije na nedostatak slobode, odnosno ograničenosti stvarnog svijeta. No, Pešorda nije pjesnik isključivo nacionalnih dosega. Filozofski i svjetonazorski on nadilazio nacionalno, tako što povezuje nacionalno i univerzalno, partikularno i opće. Riječ je, zapravo, o dobro poznatom Matoševom aksiomu.

Kako bi nacionalnu tematiku učinio dijelom univerzalne, a ona to jest, u poeziji, dakako, ako je ta poezija vrijedna, Pešorda se utječe u krilo svoje vjere, koja mu pruža univerzalnost, bez potiranja posebnosti.

Beznadnost glede nacionalne slobode, ili oslobađanja od vlasti Sudbaš cara, odnosno Udbuš cara, strašna je i apokaliptična. Kako bi osjećaj bio osmišljen, jer zlo nikada ne može pobijediti dobro, pjesnik dopisuje Proslov i Zaslov, kao hrvatski Početak u Kraj, Alfu i Omegu Croatiae. Božanska univerzalnost i svevremenost pobjeđuju.

Proslov je pjesma u prozi pod naslovom «Gospa koju čekam». Prvi odlomak u ovoj pjesmi glasi: Vidaju me zvijezde iznad Žute vláke i mater kući zove sa čatrnje. Uza me hrast korača s korijenjem u oceanu, i glas Njezin u ruži na vrh gore. Jeronimska pustinja prostire vrelu stazu: pođi u špilju gdje te milost čeka, pozlaćena glasom koji te klikuje.

U navedenom odlomku vrlo su vješto i poetski relevantno ukomponirani zavičajni i biblijski motivi i pojmovi: «Žuta vlaka», zavičaj, «hrast», narod kojem pripada, «Njezin glas na vrh gore», Međugorje, «Jeronimska pustinja», Betlehem, tamošnja «špilja», mjesto rođenja Isusa Krista. A Krist nas sve zove.

Završni odlomak pjesme: Kršnom stranom, burnom Krkom pristupio sam Baščanskoj ploči: tisućljetno pismo na izvoru štiti. Neka neman tamo s društvom banči, na našem kraljevskom oltaru.

Gospa koju čekam, nadomak Solina, u svijet uznosi glagole hrvatskih tišina.

Ukoliko su navedene riječi pjesma u prozi s ključem, tada do sada nije dana strašnija ocjena onome koji «banči na našem kraljevskom oltaru». Obzirom da nam je poznata godina nastanka pjesme, znademo ime zvijeri. A slijedom Apokalipse, Gospa će zdrobiti glavu nemani.

Zaslov se zove «Latinski sonet» i objavljena je 9. travnja 2005., nakon vijesti o smrti pape Ivana Pavla II.

U ovom dobrom pjesničkom ostvarenju, pjesnik opravdava i hrabri sebe i svoj narod:

 

Zar bio bih, da nisi živ, hrvatski jeziče,

radnik na pismu znaka slobodarskoga?

Vjekovječan zlotvor trži zlatne priče.

Suprotiva hudom biti slova baščanskoga.

 

Sonet završava programatskim stihom:

 

Tvojim posve biti, gorom Uskrsloga.

 

Pešorda se u poemi Baščanska ploča vrlo vješto koristio prepoznatljivom toponimijom, imenima i imenozovima iz narodne povjesnice, arhaizmima kojima je podcrtavao duboku povezanost prošlosti i sadašnjosti. Međutim, ova se poema ne može svrstati u nacionalne okvire. Proslovom i Zaslovom ona se utkiva u univerzalnu kršćansku istinu, koja kao takva jest nadnacionalna i atemporalna, jest opća i univerzalna.

Posebno bi se trebalo govoriti o Pešordinom leksiku, o raspredu imenica i pridjeva, o pjesničkim ukrasima i ekonomizaciji iskaza. U svakom slučaju «Baščanska ploča se nameće kao ostvarenje koje smijemo staviti uz bok Bilosnićevom «Tigru», Vučemilovoj zbirci «Bio jednom jedan otok...», Tomičićevim «Pašmanskim elegijama», i Stamaćevim «Mislima». S aspekta hrvatske poezije kršćanskog nadahnuća, zbirka «Baščanska ploča» dobiva poseban sjaj.

 

Đuro Vidmarović

 

 

[1] Ubijanje djela književnika stavljena na crnu listu postiže se prešućivanjem. Naime, urednici novina, ili kulturnih rubrika u pojedinim novinama i časopisima odbijaju objaviti prikaz knjige tako kažnjenog autora. Ukoliko netko pokuša objaviti književni prikaz toga djela, urednik postupa diplomatski, zapravo pokvareno, ne obavještava pisca hoće li, ili neće objaviti prikaz, već ga drži u ladici toliko vremena koliko je potrebno da tekst izgubi na aktualnosti. Književne kritike i prikazi ranjive su forme literarnog života upravo zbog problema aktualnosti. Nakon što je od objavljivanja neke knjige prošla godina dana, nema smisla o njoj pisati prikaz, a ukoliko ga i napišeš, urednik ga neće objaviti. Sve navedeno proživio sam i doživio nebrojeno puta tijekom proteklih skoro 40 godina kako se bavim ovim poslom. Dakako, ništa se nije promijenilo padom komunizma i uspostavom hrvatskog državnog suvereniteta. Ništa mi ne pomaže što sam sudionik ustavotvorne skupštine 1990. godine. Upravo zbog državotvornog stava našao sam se na crnoj listi, u ovoj našoj državi koju sam i ja stvarao, onih koji tu državu nisu željeli. Desilo se najtužnije što se čovjeku može dogoditi: da ovisi o milosti onih koje je pobijedio i koji su kao nazadnjaci, totalitaristi, komunistički jednoumnici i mrzitelji ljudskih sloboda, davno trebali sići s povijesne scene. Jedan od posljednjih mojih šokova jest slučaj s prikazom zbirke stihova Mile Pešorde «Bašćanska ploča», objavljene 2009. godine. Ponudio sam prikaz jednome uglednom književnom glasilu čiji mi je urednik i dobar poznanik, ali, skoro će proći godina kako sam poslao tekst, a od objavljivanja – ništa. Nisam dobio ni obavijest zbog čega se čeka i ima li nade čekati dalje? To je ta gruba i morbidna igra s knjigama nepoćudnih autora. To što je Mile Pešorda dobar pjesnik, što je objavio vrijednu zbirku stihova koje kao takve obogaćuje suvremenu hrvatsku poeziju, dakle i kulturu, moćnicima nije važno. A meni je važnije djelo od autora. Mislim da je nevažno koje je autor političke opcije, vjere, spola, je li pijanac, svadljivac, laktaš i čovjek bez građanskih vrijednosti, ako je njegovo djelo kvalitetno. Kod Pešorde se, očito radi, o političkim obračunima s njime zbog njegove narodnosne pripadnosti, odnosno hrvatstva. Ne mogu shvatiti da se u suverenoj RH može maltretirati književnika na nacionalnoj hrvatskoj osnovi. Od Mile Pešorde nisam nikada čuo ništa subverzivno, nikada nije izgovorio niti jedinu prostačku riječ, nikada nije nikoga opsovao, vrijeđao na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, ne pljuje po cesti, uredno se odijeva, ne pije, ne puši, vlada stranim jezicima, vrlo je obrazovan i marljiv, ali nadasve talentiran je kao pjesnik i kao takav piše odličnu poeziju. Zar to ne bio trebalo biti najbitnije? Ali nije. Tome treba stati na kraj. «Al tirjanstvu stati nogom za vrat / to je ljudska dužnost najsvetija» (P.P. Njegoš). Molim podršku slobodoljubivih, demokratski opredijeljenih, pismenih i rodoljubivih kolega.

[2 ]«Vjesnik», Zagreb, 29. rujna 1970.

[3] Kada je riječ o bibliografiji Pešordinih djela, skrećem pozornost na rad Daniele Vujica: Poezija Mile Pešorde skupa s Ungarettijevom i Nerudinom, «Fokus .hrvatski tjednik», Zagreb, 5. kolovoza 2005., 52.-53.

[4] Hrvatski tjednik br. 32., Zagreb, 26. studenoga 1971.

[5] Pjesan očajnika, u: Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva», HKD Napredak & NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1998., 241.

[6] Četvrt stoljeća od Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?, «Kulturni obzor», nedjeljni prilog «Večernjeg lista», Zagreb, 28. siječnja 1996., 19.

[7] Hrvatski narodni kalendar «Napredak», Sarajevo, 1992 [8]«Vjesnik», Zagreb, 2. studenoga 1972.

[9] Z. Lešić; Iskušenje jezika (Mile Pešorda: «Knjiga ljubavi i gnjeva», Zagreb, 1998.), «Stećak – list za kulturu i društvena pitanja, god. VII., br. 78., Sarajevo, lipanj, 2000., 10.-12.

[10] Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva», HKD Napreda i NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 1998., 268.

[11] Pod naslovom «Samoća i mnoštvo» objavljen u: Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva», HKD Napreda i NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 1998., 269.-270

[12] «Golden marketing», Zagreb, 2003., str. 625.).

[13] «Vjesnik», Zagreb, 20. prosinca0 1999.

[14] «Alfa», Zagreb, 2008.

[15] U dataciji poeme autor naglašava: Paris/Sarajevo/Zagreb, 31. svibnja 1978. – Božić 2005.

Sub, 7-12-2019, 21:25:52

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.