Naziva li Bog Bijelu kuću?

Prilično bombastično plasirana je u našim medijima vijest o postignuću znanstvenog tima Craiga Ventera. Venter i suradnici uspjeli su stvoriti sintetski genom na osnovu genoma već postojeće bakterije Mycoplasma mycoides i usaditi ga u živu stanicu druge bakterije; tako su dobivene bakterije sa sintetskom DNK koje su se nastavile dalje samostalno razmnožavati. O svom otkriću Venter je, navodno, odmah izvijestio Bijelu kuću. Naslovi u našim medijima kretali su se od usklika o stvaranju umjetnog života do tvrdnje o stvaranju života iz ničega, dakle ex nihilo.

Međutim, to jednostavno nije točno. Prvo, DNK sam po sebi nije život, nego tek jedan od gradbenih elemenata kompleksnog fenomena koji nazivamo životom. Drugo, Venter i suradnici su za stvaranje sintetskog genoma koristili fragmente DNK bakterije Mycoplasma miocides. Treće, da bi sintetska DNK ''proradila'' nužno ju je bilo smjestiti u već postojeću živu stanicu, dakle usaditi naputak o životu u već postojeći život. Nikakva tu stvaranja ex nihilo nije bilo, a bogme ni umjetnog života. Što, uostalom, svjedoči i vrlo razložan i staložen komentar našeg najpoznatijeg znanstvenika na polju biomedicinskih istraživanja Ivana Đikića: ''Potencijali su ogromni. Zahvaljujući toj tehnologiji, u budućnosti bismo mogli doći do novih izvora energije, uklanjanja ugljikova dioksida iz atmosfere, viruse koji će napadati tumorske stanice... Međutim, mora se reći da je ovo vrlo početni korak, i da se ne radi o stvaranju novog života; stvorili su sintetski genom koji su ubacili u već postojeću stanicu. Nemoguće je stvoriti cijelu živuću stanicu ni iz čega'' (tportal, 21. 5. 2010.).

Ipak, to ne znači da postignuće Venterova tima ne predstavlja značajan proboj u novo i nedovoljno istraženo područje u suvremenoj biologiji. Proboj koji sa sobom nosi pregršt zamamnih obećanja, ali isto toliko, ako ne i više, nezgodnih i zloslutnih pitanja. Optimisti vjeruju da bi ''sintetska biologija'' u dogledno vrijeme mogla biti iskoristiva za proizvodnju biogoriva, čišćenje okoliša, razna cjepiva i u druge svrhe. Pesimisti se pribojavaju što će se dogoditi sa svijetom u kojem se čovjek počeo ''igrati Boga'', kako će se novostvoreni organizmi ponašati kada se nađu u vanjskom svijetu izvan nadziranih laboratorijskih uvjeta, gdje je kraj genetskim manipulacijama i kakve sve monstruozna posljedice iz njih mogu proizaći. Svaka od tih nada ili strahova može biti pogodna podloga za najrazličitija futuristička nagađanja, no neumoljiva iskustvena činjenica da se proroštva te vrste uglavnom ne ostvaruju ubija u meni volju da se u njih uopće i upuštam.

Ono što me u ovom trenutku više zanima jesu filozofske, teološke i svjetonazorske implikacije ovakvih i sličnih znanstvenih postignuća suvremene biologije. Činjenica je da na čelu agresivnog ateizma u posljednje vrijeme od znanstvenika najčešće stoje upravo biolozi. Činjenica je i da je Darwinova teorija evolucije nastala ne samo kao znanstvena teorija, nego i kao izraz jedne intelektualne klime koju je prožimao duh otpora kršćanskoj slici svijeta. Činjenica je također da se ni i dan danas nijedna znanstvena teorija ne brani s toliko žara kao teorija evolucije. Nijedan znanstvenik iz tog područja neće dopustiti mogućnost da bi išta osim slijepog slučaja moglo utjecati na evoluciju jer bi takvim postupkom automatski isključio samog sebe iz kruga znanstvenika koje se smatra ozbiljnima. Evolucionistički dogmatizam danas je, usuđujem se reći, tvrđi od dogmatizma Katoličke crkve iako se ona najčešće uzima za primjer ustanove sazdane na neupitnim dogmama.

Darwinova teorija evolucije puno je više od znanstvene teorije zato što zadire u samo pitanje smisla ljudskog postojanja, prelijeva se iz znanosti na gotovo sva druga područja ljudske teorije i prakse: u sociologiju, filozofiju, psihologiju, antropologiju, politologiju, etiku, u totalitarne ideologije kao što su fašizam i komunizam, u tumačenje odnosa među spolovima, braka i spolne privlačnosti, u učenja o rasnoj nejednakosti i genetskoj predestiniranosti. Upravo zato što je puno toga na kocki, evolucionisti i na najbezazlenije upozoravanje na određene nelogičnosti i rupe u toj teoriji reagiraju nervozno i osiono. Ponekad se u prikupljanju dokaza za teoriju nije ustezalo ni od falsifikata, tako je vatreni darvinist Ernst Haeckel krivotvorio slike razvoja embrija nekoliko vrsta kralježnjaka kako bi osnažio tezu da ontogeneza replicira u glavnim crtama filogenezu te i na taj način potvrđuje teoriju evolucije. Za taj postupak je bio i službeno proglašen krivim pred akademskim sudom Sveučilišta u Jeni. No to nije spriječilo sastavljače udžbenika iz biologije da se takvom ilustracijom služe kao dokazom u prilog teorije evolucije. Isto tako poznata ilustracija evolutivnog razvoja čovjeka od pogrbljenog majmunolikog stvorenja do uspravljenog Homo sapiensa s kamenim bodežom u ruci prikazuje razvoj čovjeka kao ljupku pričicu bez rupa i tamnih mjesta. Paleoantropolozi znaju da nije baš tako, ali priču svejedno održavaju, barem za široku uporabu.

Inače, spomenuti Haeckel bio je važna karika u pretvaranju Darwinove teorije u gotovo religijsku dogmu. On je shvaćao da Darwinova teorija nije samo obično znanstveno objašnjenje razvoja vrsta, nego kamen temeljac nove materijalističke slike svijeta u kojoj neće biti mjesta za Stvoritelja. Da se razumijemo, takva slika svijeta vrijedna je mišljenja, bez nje ni vjera u Stvoritelja ne bi bila čin slobodne volje zasnovan na razumnom vaganju argumenata za i protiv niti mističkog nadahnuća, negoli tek prisila faktičnog stanja bez alternative. Da bismo spoznali dobro, mora postojati zlo, da bismo uočili dan, mora postojati noć. No, Haeckela je na populariziranje Darwinove teorije i iz nje izvedenih rasističkih učenja tjeralo više oduševljenje nalik vjerskom, negoli hladan razum i nepristrano mišljenje. Pod pokličem ''Alles ist Natur, Natur ist Alles'' Haeckel zagovarao svojevrsni panteizam i povratak pretkršćanskim korijenima, smatrajući da je njemački narod iskvarilo kršćanstvo i odvratilo ga od poganskog obožavanja prirode. Nije stoga čudo da su nacisti prigrlili Haeckelovo učenje u nastojanju da vrate Nijemce njihovim rasnim korijenima. U časopisu ''Arhiv za rasnu i socijalnu biologiju'' ,koji je izlazio između 1904. i 1944. i bio rasadište eugenike i nacističkih pogleda na rasno pitanje, Haeckel je očekivano bio jedan od citiranijih autora. Uostalom, Haeckelov stav izražen riječima ''Kakvu korist čovječanstvu donosi umjetno održavanje na životu i skrb za tisuće bogalja, gluhonijemih, idiota, itd., koji se rađaju s naslijeđenim teretom neizlječive bolesti?'' ni po čemu se ne razlikuje od Hitlerova mišljenja o istom pitanju. Jedina razlika je u tome što se Hitler našao u poziciji da može te ''štetne elemente'' odstranjivati iz društva. Mišljenja slična Haeckelovim nalazimo i kod brojnih drugih darvinista s kraja devetnaestog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, primjerice kod F. Galtona, C. Gamblea i drugih eugeničara.

Suvremeni darvinisti ne daju tako nesmotrene izjave, štoviše zrače napadnim čovjekoljubljem. No to čovjekoljublje logički je neuskladivo s teorijom od koje ne odstupaju ni za jotu. Činjenica je da je istodobna beskompromisna obrana Darwina i rasne jednakosti neuskladiva, to se može lako potvrditi jednostavnim uvidom u Darwinovo djelo. On, naime, izrijekom postavlja civiliziranog čovjeka budućnosti, bijelca, na jednu stranu, a crnce, Aboridžine i gorile na drugu stranu, onu kojoj predviđa opravdani nestanak. S druge strane istina je da je i žestoko kritizirao ropstvo, no to ne ekskulpira njegovu teoriju od podložnosti zloćudnim interpretacijama.

Dosljednih darvinista, unatoč pritisku političke korektnosti, ima i danas. Takav je psiholog Richard Lynn sa Sveučilišta u Ulsteru. On je prije nekoliko godina objavio ljestvicu inteligencije europskih naroda. Protestantski europski sjeverozapad je, naravno, na vrhu te ljestvice, a uboge komšije Srbi na samom dnu, s prosječnim IQ 89. To nas nipošto ne smije veseliti jer smo mi, iako nas nema na ljestvici, po Lynnovu mišljenju tu negdje kao i Srbi, možda koji bod više. A i taj ''bod'' smo iskamčili od velikodušnog Britanca valjda zato što se tada kada smo ga to pitali nalazio kod nas u gostima pa nas iz sažaljenja nije htio dokraja ubiti u pojam. Richard Lynn u svojim studijama također nastoji dokazati i da su muškarci u prosjeku za pet bodova inteligentniji od žena, kao i to da je bogatstvo nacije u čvrstoj korelaciji s visinom prosječne inteligencije.

Kolikogod suvremena znanost nijekala rasne, međunacionalne, spolne i druge razlike među ljudima u ime političke korektnosti, ljudskih prava i morala, ona na duže staze – ostane li pri darvinističkoj paradigmi – neće moći odoljeti napadima poput Lynnova i sličnih. Ona zato jednostavno nema čvrst temelj na koji bi se oslonila. Slijepi slučaj i prirodni odabir kroz borbu za opstanak ne ostavljaju mjesta za racionalno moralno utemeljenje, barem ne za utemeljenje onih moralnih vrijednosti na kojima je zasnovana zapadna civilizacija, a koje su proistekle iz kršćanstva. Stoga, uostalom, i predvodnik darvinizmom inspiriranog ateizma Richard Dawkins priznaje da ne bi volio živjeti u ''darvinističkom društvu''. Utemeljenje morala koji sve ljude smatra jednakima, ne zato što bi bili podjednako od prirode opremljeni za borbu za opstanak, nego zato što su svi djeca Božja, moguće je samo u društvu koje poznaje Boga. Taj problem uviđaju i rijetki suvremeni znanstvenici pa pokušavaju pomiriti teoriju evolucije i vjeru. Jedan takav pokušaj iznesen je u knjizi Francisa S. Collinsa ''Božji jezik''. Collins u knjizi daje šest načela tzv. ''teističke evolucije''. Međutim, u tim načelima Darwinovo učenje opstaje neokrznuto, slučaj i prirodni odabir ravnaju evolucijom, a Bogu se daje šansa tek područjima dovoljno dalekim od biologije da ne ugroze nedodirljivost Darwinova učenja, u fazama razvitka svemira i našega planeta prije pojave života i u šturoj opasci o postojanju moralnog zakona, tj. razlikovanja dobra i zla. O čudnovato ugođenim parametrima prilikom nastanka i razvitka Svemira i našega planeta u njemu, ugođenim upravo tako da omoguće nastanak i razvoj života, već su i prije Collinsa govorili brojni znanstvenici, a to da se razlikovanje dobra i zla teško može objasniti Darwinovom teorijom, jasno je i zbog same činjenice da je borba za opstanak njeno vrhovno načelo.

Međutim i Collins tvrdo brani slabe točke teorije evolucije. Naime, nastanak prve žive stanice zahtijeva toliko složenih kemijskih procesa, sretnih slučajnosti, nevjerojatnih podudarnosti i drugih čudesa da bi ga, s obzirom na zakon vjerojatnosti, znanstvenici u bilo kojem drugom slučaju odbacili kao nemoguć. Znanstvenici, dalje, ne mogu suvislo objasniti kako se , nakon što se oplođeno jajašce počne dijeliti, pojedine stanice, iako imaju identičnu DNK, počinju razvijati u različita tkiva i strukture. Očito je, dakle, da DNK nije odgovor na sva pitanja. Također i biološka složenost pojedinih organa i određenih organskih mehanizama, kao što su oko i zgrušnjavanje krvi, nije objašnjiva teorijom nasumičnih genskih mutacija i prirodne selekcije. Jer da bi organ ili mehanizam funkcionirao, mora se više promjena u organizmu dogoditi istodobno, a to je nemoguće.

Bilo kako bilo, suvremena genetika probila je ''genetski zid'', čovjek je počeo manipulirati genima i preinačivati prirodnim putem nastala živa bića. To su činjenice kojima evolucionizam više dođe kao nekakvo pokriće i opravdanje, negoli kao neophodni alat za eksperimentiranje. Gene nije otkrio Darwin, nije čak ni naslutio njihovo postojanje, za to je zaslužan Mendel. Mendelovo otkriće nakalemljeno je na Darwinovu teoriju makar bi suvremena otkrića na području genetika bila moguća i u nekom drugom teorijskom okviru. Uostalom teorija inteligentnog dizajna ne niječe evoluciju, nego samo pod sumnju stavlja presudnu ulogu slučaja u evoluciji. Daleko od toga da je ta teorija automatski bolja samim time što je prihvatljivija vjernicima, no isto tako bi je nepošteno bilo odbaciti samo zato što živcira ateiste.

Zanimljivo je da je Richard Dawkins, želeći pomoću kompjutorske simulacije dokazati da slučaj i prirodni odabir mogu dovesti do složenih bioloških oblika, pokazao nešto što bi pristalice teorije inteligentnog dizajna mogli interpretirati u prilog svojoj teoriji. Barem u istoj onoj mjeri koliko i Dawkins svojoj. Dawkins je, naime, izradio kompjuterski program koji proizvodi nasumične kombinacije slova i uspoređuje ih s ciljanim nizom koji tvori smislen izraz. Pritom bi sačuvao one kombinacije koje su tendirale prema ciljanom nizu. Nakon višekratnih pokušaja i odbacivanja neodgovarajućih nizova računalo je proizvelo ciljani niz. Dawkinsov dokaz lako se okreće protiv njega. U prirodi nema računala koje bi vodilo proces, u prirodi, ako se držimo teorije evolucije, nema ni cilja kojemu bi se težilo, a, isto tako, nema ni razloga da se određeni nizovi slova, ukoliko nemaju sami po sebi neku funkciju, preferiraju samo zato što su bliže unaprijed postavljenom smislenom nizu. Ukratko, Dawkinsov pokus u svim svojim etapama pretpostavlja prisutnost inteligencije koja ga nadzire, a to je upravo ono što i pristalice teorije inteligentnog dizajna tvrde!

Stoga mi se čini da su svi oni koji izmiču pred neopravdanim posezanjima znanstvenog mita prema područjima koja mu ne pripadaju prerano bacili koplje u trnje. Znanost treba ići svojim putom na kojem joj hipoteza o Božjem postojanju nije potrebna jer je za postizanje znanstvenih postignuća neproduktivna. Jer kakav bi to bio Bog koji bi dopustio da ga znanstvenici ''izmjere''! Ali, isto tako, znanost mora biti svjesna toga da ona o posljednjim pitanjima ne može ništa reći. Crkva s druge strane, a bilo bi dobro da joj se u tome pridruže i pojedinci makar bili i znanstvenici, može i mora braniti svoje dogme jer je na njima zasnovano sve što nam život čini vrijednim življenja: ljubav, razumijevanje, obitelj, odanost, povjerenje, etičke vrijednost, smisao, sva uistinu duboka umjetnost. I pri tome ne smijemo imati iluzija, započeto petljanje s genima se neće zaustaviti, u čovjekovoj je naravi da napada granice i pri tomu proizvodi dobre, ali i pogubne učinke. Ako je u stanju razoriti svijet, čovjek će to prije ili kasnije sigurno i učiniti. Zato mi se i ekološki aktivizam, kao i od svog kršćanskog izvora otuđena borba za stvarna i imaginarna ljudske prava čine tek kao uzaludan nadomjestak za onu istinsku prisnost sa svijetom i bližnjim koja je u temeljima kršćanskog svjetonazora. Istinska vjera mora biti prožeta povjerenjem u konačni ishod bez obzira na ljudske pokušaje da se ''igraju Boga''. Bog ne naziva Bijelu kuću da se pohvali.

Damir Pešorda
Hrvatski list