Inflacija ujedinitelja

Do narednih parlamentarnih izbora preostalo je još godinu dana, eventualno koji mjesec više ili manje, pa su ovog proljeća ponovo krenule razne inicijative s ciljem ujedinjavanja tzv. ''desnih snaga''. Takva nastojanja postala su već uobičajena popratna pojava posljednjih nekoliko izbora, svojevrsni politički folklor. Sagledamo li ih analitički, možemo već izdvojiti neke gotovo zakonomjerne značajke te pojave. Tako se već sada prilično precizno mogu odrediti skupine nezadovoljnika političkom scenom u zemlji koje takve inicijative pokreću. To su:

1. Razočarani hadezeovci, mahom protjerani iz stranke još za vrijeme ''Sanaderova apsolutizma'';

2. Male stranke čije članstvo stane u jedan kombi ili u boljem slučaju jedan autobus na kat;

3. Udruge s nacionalnim predznakom;

4. Bivši emigrantski politički aktivisti koji su zadržali aktivistički žar, no nisu našli u zemlji odgovarajući organizacijski okvir za svoje djelovanje;

5. Marginalizirani intelektualci:

6. Potisnuti novinari i publicisti kojima je onemogućen pristup u mainstream medijima ili su u njima onemogućeni pisati onako kako žele;

7. Neshvaćeni literati;

8. Umirovljeni gospodarstvenici bez uloge u gospodarstvu;

9. Čudaci;

10. Mlade snage ( ovo posljednja skupina je nova i ohrabrujuća pojava, naime sve više relativno mladih ljudi, neki među njima su i briljantni intelektualci, pokazuje zanimanje za nacionalna pitanja i nacionalne interese).

Ne treba previše analitičke pronicljivosti da bi se zaključilo kako je većina gore navedenih skupina, izuzevši posljednju i možda treću, bez nekog potencijala da vlastitim snagama nešto promijene. Međutim u slučaju nekih značajnijih društvenih potresa ili produbljene krize neke od njih (stranke, udruge, pojedinci ...) mogle bi odigrati određenu ulogu.

Ciljano izborno tijelo svih tih skupina su razočarani glasači HDZ-a, HSP-a i drugih izvanparlamentarnih stranaka suverenističke i domoljubne retorike (HČSP, HPP, Jedino Hrvatska itd.), ali i svi oni jasno hrvatski opredijeljeni među gotovo 50% izbornih apstinenata. Teško je nagađati koliko ukupno ima takvih birača, no sigurno je njihov broj veći od broja HDZ-ovih ili SDP-ovih glasača. Onaj tko ih uspije pridobiti, može računati na osvajanje vlasti ili barem na to da bude faktor bez kojega je nemoguće formirati vlast.

No na putu do vlasti pred nabrojanim skupinama nezadovoljnika stoji nekoliko teško rješivih pitanja. Prvo, kako se ujediniti? Drugo, koje su prepreke na putu ujedinjenju i kako ih prevladati? Treće, kako u uvjetima medijske blokade prodrijeti do birača i pridobiti ih na svoju stranu?

Može se uočiti da su na sceni tri tipa ili oblika ujediniteljskih nastojanja: 1. karizmatična osoba okuplja oko sebe pojedince, uvezuje ih u mrežu s ciljem da iznjedre široko prihvatljivu političku platformu na kojoj bi organski izrasla politička struktura, zasada još nedefinirana oblika, koja bi okupila oko sebe ''sve što hrvatski diše''; 2. stranka s relativno očuvanom organizacijskom strukturom na terenu poziva i okuplja oko sebe druge, manje stranke, udruge i istaknute pojedince; 3. osnivaju se nove stranke koje se pomalo paradoksalno žele nametnuti kao objedinjavajući faktor (kao da se samim osnivanjem nove stranke ne povećava raspršenost tog dijela političkog spektra!).

Dobar primjer za prvi oblik povezivanja raspršenih energija i intelektualnih potencijala je djelatnost Zvonka Bušića koji je već u dva navrata u Zagrebu uspio okupiti lijep broj respektabilnih hrvatskih intelektualaca, politički mislećih ljudi, predstavnika branitelja i drugih ljudi zabrinutih za sudbinu Hrvatske i Hrvata u BiH. Ono što te sastanke čini drukčijim od drugih je neformalan pristup, nepostojanje službenog organizacijskog okvira, stanovita razbarušenost u pogledu dnevnog reda i tolerancija prema najrazličitijim mišljenjima i tipovima diskursa. Hoće li ovakav pristup iznjedriti novu političku snagu, ostaje za vidjeti, no ohrabrujuće je da je nešto sasvim novo na hrvatskoj javnoj sceni i da su to skupovi u kojima značajnu ulogu igraju i mlađi intelektualci, a ne samo ''časne starine''.

Primjer za drugi oblik političkog povezivanja je nedavna inicijativa iza koje stoji HSP i neki pojedinci. Kako je inicijativa potekla iz Bjelovara, mogla bi se nazvati Bjelovarskom inicijativom. U petak 7. svibnja u bjelovarskom hotelu Central okupilo se sedamdesetak predstavnika stranaka i udruga te uglednih pojedinaca koji su raspravljali o eventualnom zajedničkom nastupu na izborima. S tog skupa vrijedi istaknuti dva opažanja: čini se kao da bi HSP bio motor te eventualne koalicije, dok bi ostali bili uključeni ponajviše stoga da eventualnim solo nastupima ne doprinose rasipanju glasova na koje HSP računa; jedini ozbiljniji prijepor među okupljenima izbio je zbog tvrdog stava Stranke Jedino Hrvatska oko ulaska u EU. Šibl je, naime, izričito zastupao stav da bi članstvo u EU automatski značilo i da Hrvatska više ne bi mogla samostalno odlučivati o sebi, a izrazio je i sumnju da će nas politika slijepe poslušnosti EU prije samog ulaska dovesti u nekakvu zapadnobalkansku asocijaciju. Ni Srb, ni Tuđman, ni Jurčević nisu se oko tog pitanja nedvosmisleno izjasnili, ali bili su protiv tvrdog stava Jedino Hrvatske.

Treći oblik ujedinjavanja ''domoljubnih snaga'' nudi novoosnovana Stranka hrvatskog zajedništva koja zasada djeluje uglavnom preko dostupnih joj internetskih portala. Nije jasno zbog čega bi ostale političke stranke, udruge i pojedinci prihvatili njihovu navodno ''mesijansku ulogu'', a još manje kako bi to mogli sami glasači budući da 99% njih ni ne zna da je stranka uopće osnovana.

Prepreke na putu do ujedinjavanja raspršenih snaga također su brojne. Najvažnije među njima su: nedostatak sredstava, taština, programske razlike, neslaganje oko organizacijskih oblika itd. Taštine se, hvala Bogu, pomalo troše, tako, primjerice, Jurčević i Tuđman sada nastupaju skupa. No s taštinom kada su Hrvati u pitanju nikada ne znaš. Uvijek može buknuti. Novac je ipak puno veći problem. Ovaj dio političkog spektra u Hrvatskoj već dugo nema spomena vrijedne sponzore, a nije uspio razviti ni neki oblik, da tako kažem, sindikalne solidarnosti, to jest efikasnog prikupljanja članarine i malih donacija. Bez odgovarajućih sredstava pak teško je i osnovati nešto, a još teže to održati u životu. Programske razlike se, čini mi se, u najvećoj mjeri tiču odnosa prema EU. Jedan dio spomenutih snaga je za ulazak, jedan dio se koleba, a zasada je samo Jedino Hrvatska izričito protiv. Stanovite problema stvara i pitanje organizacijskog oblika te nove političke opcije: jedna stranka, koalicija stranaka, konfederacija stranaka i udruga sa jedinstvenom listom ili nešto četvrto?

Sva bi se ta pitanja mogla riješiti, a da ta nova snaga opet ne postigne nikakav znatniji uspjeh na izborima. ako ne uspije probiti medijsku blokadu. Medijska blokada ne postoji samo zbog stvarnog odnosa snaga u medijima, nego i zbog blokade u glavama pojedinaca na tom dijelu političkog spektra, ali i ugrađenog refleksa u hrvatsko biračko tijelo, refleksa koji se budi uvijek kada nešto zvuči ''previše'' hrvatski, i to u obliku zabrinutog pitanja: a što će nam na to u svijetu reći? No, sagleda li se stanje trijezno i objektivno, medijski prostor za drukčije mišljenje ipak postoji, štoviše više ga je danas nego jučer, a sutra ga može biti još više potrude li se u ovom tekstu apostrofirani akteri javne scene da taj prostor prošire. Bujanje internetskih portala ide im na ruku, na ruku im ide i činjenica da, recimo, Hrvatski list, barem što se stvarnih čitatelja tiče, stoji bolje od Nacionala, a i Globus je izgubio onu prednost koju je nekada imao. Hrvatsko slovo čitanije je od Vijenca i Zareza. Lokalne radio i tv postaje i lokalni listovi još uvijek nisu pod šapom hateveovsko-epehaovskog jednoumlja. Na žalost, nema nikakvih naznaka da bi u skoroj budućnosti mogao biti pokrenut dnevni list koji bi parirao spomenutom jednoumlju. A takav list bi uistinu bio potreban, makar izlazio na svega četiri stranice.

Činjenica je da su se Šuvar-Babićevi medijsko-kulturnjački jurišnici pokazali vještiji od ''nacionalista'' u korištenju tradicionalnih medija (novina, radija, televizije, književne produkcije, estrade ...), no isto je tako činjenica da su nevješti kada su u pitanju nove tehnologije i mediji 21. stoljeća. Ta se bitka tek ima voditi! Doduše, i tu je ''lijevima'' priskočio u pomoć Soros instaliravši nesuđeno sinjsko čobanče u internetskog bombaša, ali Index je premalo za definitivnu prevagu. Naročito ako se ima u vidu niska intelektualna razina priloga na tom portalu.

Sve u svemu, ušućena Hrvatska nije bez šanse, ali nema više prava na pogrješke i dječje bolesti koje su je dosada pratile. Svojevrstan problem, u kontekstu rečenoga, mogla bi predstavljati i inflacija ujedinitelja, rezultat čega bi bilo daljnje cjepkanje umjesto ujedinjenja. Još ima vremena da se razumnim pregovorima to spriječi.

Damir Pešorda
Hrvatski list