Hrvatski plamen

One nacije čije elite politički misle na duže staze itekako drže do simbolike. Čovjek je, kako ga definiraju filozofi i antropolozi, animal symbolicum. I to na svim razinama, od uporabe jezika u svakodnevnoj komunikaciji do neraskidivog vezivanja smisla vlastitog postojanja za simbole s kojima se identificira i koji označavaju pripadnost obitelji, skupini, naciji, kulturi, vjeri ili kojem drugom obliku zajedništva. Stoga je teško bilo biti Hrvat posljednjih desetak godina, bez obzira na činjenicu da nakon dugog niza godina konačno imamo vlastitu državu. Naime, tijekom tih deset godina sustavno su napadani, podrivani i micani hrvatski simboli. Hrvatski sabor je prestao biti državni, prihvaćeni Dan državnosti je maknut iz kalendara državnih blagdana i zamijenjen neprepoznatljivim datumom, grb i zastava su ismijavani i potiskivani, Zid boli maknut je sa svoga mjesta i ukopan u zemlju, prvi hrvatski predsjednik i obnovitelj državne samostalnosti je sotoniziran, Crkva u Hrvata je ocrnjivana, branitelji progonjeni, suđeni i dezavuirani na razne druge načine, časnici proglašavani nečasnima, narod pak lijenim i rastrošnim, ljubav prema domovini tretirana kao natražnjaštvo i fašizam, a prijateljstvo s nedavnim agresorom na našu zemlju promovirano je u vanjskopolitički prioritet. Žalosna je činjenica da se dio hrvatskog naroda, vođen orkestriranom kampanjom medija u stranom vlasništvu i pod uredničkom palicom jugoslavenskih nacionalista, okrenuo protiv vlastitih simbola. Dakle, protiv vlastitog bića.

Ovih dana Jutarnji list je donio slavodobitno intoniranu vijest ''Ugasio se vječni plamen na Oltaru domovine''. U samoj vijesti se, između ostalog, kaže: ''Jedini tragovi života na samom Oltaru su dvije-tri izgorene svijeće i jedan sasušeni, prevrnuti vijenac. Od osoba koje se na Oltaru češće zadržavaju te su zadužene za održavanje u neslužbenom razgovoru doznajemo kako se država i Grad Zagreb ne mogu dogovoriti oko financiranja održavanja spomenika, i da je zato stanje takvo kakvo jest.'' Da nije tužno, bilo bi smiješno! Čudna je zemlja Hrvatska, samo je u njoj moguće da se ''vječni plamen'' tek tako ugasi, da se ''doživotni počasni predsjednik'' neke stranke ekspresno izbaci iz te iste stranke, da se krvavo stečena samostalnost pošto-poto i što brže želi utopiti u nekoj novoj asocijaciji, da se manjinama daje dvostruko pravo glasa a jednom dijelu vlastitog naroda i državljana besramnim ograničenjima faktički oduzima pravo glasa ... Mogao bih nabrajati i dalje, ali čemu!? Sve je jasno onom tko nije slijep kod zdravih očiju, a drugima će valjda netko drugi biti kriv i kada konačno progledaju. Vjerojatno Hercegovci, ako ih dotada uopće bude u pažnje vrijednom broju.

U jednome ipak valja biti pošten: za utrnuće plamena na Oltaru domovine ne možemo kriviti ni tzv. ''lijeve'' snage ni ''lijeve'' medije. Na čelu grada je Milan Bandić kojemu su na posljednjim izborima glas mahom dali državotvorno orijentirani glasači, a na čelu države je HDZ za kojega su pretežno glasali isti ti birači. Simbolično kazano, plamen gase oni koji bi, po naravi stvari, trebali biti najzainteresiraniji za njegovo održavanje. No, pravo je pitanje za sve nas: Može li se ''hrvatski plamen'' ugasiti ako mi to ne dopuštamo? Ja mislim da ne može. Jer uvijek će se naći onih koji će ga iznova užeći! Ako već država i grad štede.

Jedan takav ''hrvatski plamen'' možda dozrijeva u glavama nacionalno odgovornih ljudi upravo ovih dana. Užižu ga ljudi kojemu nije ponestalo energije ni volje i koji se ne mire sa sivilom koje je boja pepela . Možda će vam se, obeshrabrenim i pritisnutim svakodnevnim brigama, učiniti tek kao plamičak na nesklonom vjetru. No, ako mu predate i svoju energiju, prerast će u plamen koji će ponovo zapaliti i ,,vječni oganj'' na Oltaru domovine. I vratiti potisnute nacionalne simbole na mjesto koje im pripada, a narodu dostojanstvo.

Tako otprilike bi trebalo biti. No ima li takvih ljudi? I jesu li to oni koji će eventualno tvrditi da jesu?

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo