Pas avlijaner

Riječi, kao i ljudi, imaju sudbinu. Riječ 'avlija' jedna je od prvih koje sam naučio, s kojom sam odrastao. Kada god bih krenuo na dvor, izišao bih u avliju. Tada nisam znao da je 'avlija' turcizam, a i da sam znao, ne bi mi to bogzna što značilo. Moj tadašnji doživljaj svijeta bio je nalik onome iz Borgesove pjesme Događaj u kojoj pjesnik pokušava uhvatiti prvotnost događaja, nastanak imena: To su bizoni rekoh. A ta riječ/ Ranije nije prošla mi kroz usta,/ Al osjetih da to je pravo ime. Doduše, te prve riječi nisam izmišljao, upijao sam iz okoline, ali prvotnost doživljaja bješe tu. Sjajna i intenzivna kao u zoru vremena.

Avliju je, svejedno, potisnulo dvorište. Riječi su i inače zadobile slojevitost. Poput glavice luka. Ljuštiti ih često nije ugodno. Oči suze, a na kraju nakon zadnjeg sloja uvijek dobiješ prazninu, ništa. Koje je, ako me moje davnašnje iščitavanje taoističke literature ne vara, u središtu svega. Tako da čovjek s vremenom postane zahvalan riječima koje je pogubio usput, odrekao ih se, zanemario. Jer kada im se vrati, otkrije u njima djelić one prvotnosti, onu jezgru u kojoj je bizon bizon jer drukčije ne može biti. Stoga sam ostao zatečen kada je poznati hrvatski režiser Rajko Grlić u emisiji ''Nedjeljom u 2'' izjavio: ''Ja sam pas avlijaner''. Prvi put sam čuo taj izraz, no jasno mi je bilo da bi to trebao biti pas koji se mota oko tuđih avlija, podvita repa, ofucan, gledajući gdje će zdipiti kakav sočan komad a da ga ne najure psi čuvari ili pogodi kakav leteći predmet. Zašto to Grlić izjavljuje s toliko ponosa u glasu. Kao da tvrdi da njegova loza vuče korijen od samoga Karla Velikog ili, u najmanju ruku, kojeg od Frankopana. Proglasiti se psom nije neka novost u ljudskoj povijesti, to je činio i kinik Diogen iz Sinope, ali nije ni neka posebna čast. Uz to avlijaner!

Malo sam kopao po internetu u potrazi za pravim značenjem izraza i naletim na sljedeće:

''Bosanac u Holandiji Mladen Mikulić tri je godine radio na jednom unikatnom projektu za kojeg je obilje materijala našao u svojoj domovini. Radi se o psima lutalicama koji se u BiH odmilja nazivaju 'avlijaneri'. Oni su prije nekoliko dana kroz foto reportažu osvanuli u specijaliziranom holandskom foto magazinu Focus ( Sarajevo-x.com).''

U tom neobičnom tekstu tog se Mikulića dalje naziva Pikulićem, a priča o avlijanerima, uz mondijalni kontekst, poprima karakter parabole:

"U Bosni posvuda srećeš pse lutalice: u centru grada, predgrađima, na industrijskim terenima i čak na grobljima. Mi ih zovemo 'avlijaneri' što bi se ovdje na Zapadu slobodno prevelo kao 'stray dogs'. To nisu kućni ljubimci koji od svog gazde svaki dan dobijaju hranu. Život 'avlijanera' je vrlo ranjiv i nesiguran zbog nedostatka hrane, zbog raznih bolesti ili npr. saobraćaja. Tu su i ljudi koji ih mrze i ljudi koji se brinu za te pse. Od ovih posljednjih 'avlijaneri' najčešće i dobijaju hranu." Na simboličkom nivou, Pikulić upoređuje raznolikost 'avlijanera' sa ovdašnjim društvom. " Bosansko društvo se sastoji od tri nacionalnosti i religije koje su, svaka zasebno, toliko ponosne na svoj identitet da se to skoro graniči sa nacionalizmom. No, svaka familija ima i nekog druge nacionalnosti i koliko god se trudili da svoj teritorij zaštite i ograniče, ipak smo svi izmiješani, kao što su i ti psi mješavine različitih rasa."

Pretpostavljam da se na taj ''simbolički nivo'' oslonio i Grlić kada se predstavio avlijanerom. Htio je, valjda, naglasiti svoje urbano, nacionalno i kulturno miješano podrijetlo kao prednost. Legitimiravši se tako, bez pardona je udario po Tuđmanu i ''mračnim devedesetim''. Ustvrdio je da ''ova zemlja'' mora naprijed, ali to je teško budući da joj ''iz podruma'', to jest temelja, zaudaraju svi ti ''tuđmani, šušci, belje''. Rajko Grlić Avlijaner se tako našao u paradoksalnoj poziciji: pomalo je shizofreno biti privilegirana javna osoba i režiser za promociju čijeg se novog filma rade cijele emisije u udarnom terminu u zemlji čiji nastanak smatraš zločinom. Ali to su uobičajeni hrvatski paradoksi koje nitko više u ''ovoj zemlji'' i ne doživljava kao paradokse. Mene kopka nešto drugo. Kako uspostaviti kakav-takav suživot s avlijanerima? Avlijaneri se, naime, diče činjenicom da su mješanci i sve druge, koji se takvima ne osjećaju, grizu čoporativno kada im se ukaže prilika u kakvoj pustoj, mračnoj ulici. Zaboravljaju pri tome da se i sami tako legitimiraju kao zasebna vrsta s točno određenim karakteristikama, tako da čovjek ne mora biti kinolog a da bi ih nepogrješivo prepoznao.

Ne držim puno ni do rasnih pasa ni do avlijanera, barem u ljudskim raspravama. A to što se Hrvatska sve više pretvara u dugu, mračnu, bezljudnu ulicu rastužuje me. Vlastiti pak put od avlije do dvorišta sve više sagledavam kao kružno putovanje ''prokletom avlijom''.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo