Što je nama Momo Kapor?

Ne znam zašto, ali nijedan roman Mome Kapora nisam uspio pročitati do kraja. Iz nekog razloga tzv. ''proza u trapericama'' nije mi sjedala. Znam da moj ukus nije mjerilo i da se o ukusima ne raspravlja, spominjem ovo samo stoga što sam se nemalo iznenadio kada sam potkraj devedesetih u Ukrajini otkrio da Momo Kapor uživa status kultnog pisca. Upoznao sam serbisticu Nataliju Čorpita, predavačicu ''srpskohrvatskog'' u Lavovu, simpatičnu ženu u kasnim tridesetim, neudanu, dokraja posvećenu srpskoj književnosti. Predstavljena mi je kao ''žena koja je prevela Kapora''. Ne vrijedi to opisivati, trebalo je to čuti. Zamislite da vam netko predstavlja Matu Marasa kao ''čovjeka koji je preveo Shakespearea'', jeste, e sada zamišljeno poštovanje i oduševljenje u tom glasu podignite na n-tu potenciju – i to je otprilike to! Dodamo li k tome da se pred vama ne nalazi postariji gospodin, nego ljepuškasta žena u najboljim godinama, prevoditeljica 'proze u trapericama' u čijim se trapericama nazire puno više poezije negoli proze – dojam će, mislim, biti potpun.

Zahvaljujući toj zgodici i mom nemaru za ''prozu u trapericama'', N. Čorpita mi je u sjećanju ostala neraskidivo povezana s Kaporom. I nakon svih tih godina to je gotovo sve što pamtim o Kaporu. Zato sam – kad sam neko večer u HTV-ovim Vijestima iz kulture čuo prilog o Kaporovoj smrti – u prvi mah bio blago nezainteresiran. Međutim, cijelo to vrijeme negdje se u prikrajku svijesti vrzmala misao kako je u toj televizijskoj vijesti napravljen neki propust. Iz priloga smo saznali da je umro Momo Kapor, poznati srpski književnik, novinar, scenarist i slikar, jedan od najčitanijih jugoslavenskih pisaca itd. Najciničnija je ipak bila posljednja dionica tog priloga , tvrdnja da je Kapor ostao zapamćen po scenariju za film ''Valter brani Sarajevo''. E, tu mi se otkrilo u čemu je kvaka. Ni riječi o Momčilovu četnikovanju! To je onaj grijeh propusta! Od četničkog piknika u Kanadi s imenjakom vojvodom Đujićem do Posljednjeg leta za Sarajevo (1995.), romana za kojeg i Miljenko Jergović priznaje da je ''destilirana mržnja'', Kapor je dosljedno potvrđivao svoje četništvo. No to za HTV nije važno, nego im je piščeva smrt samo još jedan razlog za nostalgično prisjećanje na ''dobra stara vremena'' kad nam je ''svima bilo bolje''. Kužiš, stari moj, tko nas bre zavadi!?

Spomenuti Jergović gotovo se rasplakao pišući emocijama natopljeni nekrolog Momi u Jutarnjem listu. Pripovijeda kako je prije dva mjeseca vidio Kapora u beogradskom restoranu ''Mala fabrika ukusa'', poželio mu se javiti, predstaviti se, ali nije se usudio jer su s Momom sjedila dvojica ''čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada'', pa ga je, sjedeći podalje, zadivljeno motrio iz profila. Preplavljen suosjećanjem što stari pisac ne smije trgnuti ništa jače od vodice ''Knjaz Miloš''. Na kraju Jegović sjetno zaključuje: ''Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim. U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora''.

Da, to je to. Kaporu se ne može poreći spisateljska vještina. Pogađao je nepogrješivo taj jedan tip osjećajnosti karakterističan za na brzinu i po socijalističkom modelu urbanizirano, do srži klijentelističko stanovništvo bivše države. Točnije, za njegov adolescentski dio, uz opasku da se adolescencija u tom društvenom miljeu često znala protezati do kasnih tridesetih. Sjetimo se, recimo, Pere Kvesića, za kojega je Velimir Visković blagonaklono utvrdio da je u pedesetim ''odrastao''. Mene ovdje ipak smeta nešto drugo. Momo Kapor je bio takav kakav je bio. Odan velikosrpskoj politici, opsjednut mržnjom prema Sarajevu, opčinjen Radovanom Karadžićem. I nije mi jasno zašto ga njegovi obožavatelji, od autora HTV-ovog priloga do Jergovića, brane od njega samog! Zašto Jergović pokojnog Kapora pokušava obraniti od ljudi s kojima se ovaj družio dva mjeseca prije smrti, a vjerojatno i cijeli život!? Čovjeka, valjda, poštujemo onoliko koliko poštujemo njegov izbor! Zašto ga, uostalom, nisu branili od njega samog dok je bio živ? Pa bi im on lijepo začepio usta! A ne ovako da ga mrtva falsificiraju pa da ga u zaštitu moram uzimati ja. Koji nikada nisam imao sluha za njegovo pismo. Bilo kako bilo, u vremenu koje dolazi jedina njegova obrana, kao i svakog pisca, su osobe poput prevoditeljice s početka priče.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo