Hrvatski književni kanon

U listopadu prošle godine održani su u organizaciji Društva hrvatskih književnika 45. Zagrebački književni razgovori, tema kojih je bila ''U potrazi za književnim kanonom – čitaj me za stotinu godina''. Raspravljalo se, dakle, o književnom kanonu, a sudjelovali su: Ana Bedek, Vanda Mikšić, Sanja Nikčević, Miroslav Mićanović, Krisztina Tóth, Walter Fanta, Maciej Czerwiński, Michal Babiak, Tihomir Glowatzky, Marinko Koščec, Natka Badurina, Seid Serdarević, Chloé Billon, Kristian Novak, Antun Pavešković i Domenica Perrone. Ne sumnjam da je tu bilo pametnih izlaganja, premda ona koja sam čitao, primjerice ono Kristiana Novaka, po mom ukusu – to baš i nisu. Međutim, ovakvi skupovi u javnosti imaju nikakav do slab odjek, a pitanje hrvatskog književnog kanona u recentnom društvenom, navlastito kulturnom okružju jest vrlo aktualno pitanje. Stoga mi se čini korisnim pisati o toj temi, pri čemu su mi spomenuti Zagrebački književni razgovori poslužili tek kao povod, nipošto i referentna točka.

Kanon (grč. ϰανών: stabljika trstike, tesarsko mjerilo za duljinu, ravnalo) po mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije jest ''sve što je čvrsto ustanovljeno, što je postalo tradicionalnim i općepriznatim ili općeprihvaćenim.'' Tako kanon u određenoj književnosti čine oni autori i djela oko kojih postoji većinska suglasnost da na najbolji i najautentičniji način reprezentiraju tu književnost. Krajem dvadesetog stoljeća zahvaljujući odjeku knjige Harolda Blooma Zapadni kanon (The Western Canon), aktualizirana je tema kanona u književnosti. Osnovna je Bloomova teza, kako u svom radu Zapadni kanon i hrvatska književnost kaže Gordana Slabinac, ''da svi veliki pisci tradicije, moćnih autorskih poetika, pišu, zapravo, u izrazitom antagonizmu prema svojim prethodnicima.'' [1] U zapadnom kanonu, naravno, nema hrvatskih autora, međutim s nacionalne točke gledišta nacionalni, dakle hrvatski, kanon važniji je od zapadnog premda iz njega izvire i njemu se utječe.

Po Bloomovu modelu Slabinac u hrvatski kanon upisuje sljedeća imena: Marulić – Držić – Gundulić (aristokratsko razdoblje); romantizam – Vraz, realizam – Šenoa, moderna – Matoš (demokratsko razdoblje); Kamov – A, B. Šimić – Ujević – Krleža – Marinković (kaotično razdoblje). [2] Oko predloženih u okviru prvih dvaju razdobalja imena, vjerujem, nema neslaganja među književnim povjesničarima, a ni među upućenijim čitateljima, međutim svakako bi ih trebalo dopuniti s još desetak imena jer je i Bloomov popis autora kudikamo opsežniji. Osobno bih popisu navedenih autora dodao još Lucića, Zoranića, Vetranovića i Frankopana (aristokratsko razdoblje) te Mažuranića, Preradovića, Kovačića i Kranjčevića (demokratsko razdoblje). No, problem kojim se ovdje namjeravam baviti tiče se trećega, kaotičnoga, razdoblja, odnosno autora koje književna kritika obično drži kanonskim za to razdoblje.

Što se tiče autora koje navodi Gordana Slabinac, oni nisu sporni, no kada bi se taj popis proširio s još pet-šest autora – došlo bi do onoga što sam za potrebe ovoga teksta nazvao rascjepom u hrvatskom kanonu. Do toga rascjepa dolazi iz ideoloških razloga. Taj se rascjep počeo formirati u periodu između dva svjetska rata premda njegovi korijeni sežu dublje u povijest i usko su povezani s nadmetanjem centripetalnih i centrifugalnih silnica u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti. U naznačenom periodu taj se rascjep istodobno gnijezdio u dihotomijama hrvatsko – jugoslavensko te desno – lijevo. S vremenom su se te dvije dihotomije uglavnom preklopile. Pobjedničkoj strani u sukobima dvadesetog stoljeća pripalo je sve, pa tako i mjesta u književnom kanonu po načelu da je sve desno od rascijepa jednostavno odstranjeno, gubitnička strana nije izgubila samo odgovarajuća mjesta u kanonu nego nerijetko i goli život. Naravno, to je nedopustivo pojednostavljena slika stvarnih zbivanja, no upravo takva, držim, dohvaća samu srž hrvatske raspolućenosti.

Na simboličkoj razini taj je rascjep moguće predočiti kroz suprotstavljenost dvojice amblematskih pisaca – Miroslava Krleže i Mile Budaka. Tijekom trajanja SFRJ-a Budak je jednostavno bio eliminiran iz hrvatske književnosti te je njegovo eventualno mjesto u kanonu bilo riješeno na taj drastični način. Nakon hrvatskog osamostaljenja Budak je nevoljko pripušten u preglede hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća, ali mu je književna relevantnost zanijekana, a pripadnost nepoćudnoj ideologiji prenaglašena. S druge strane Krleža je promoviran kao stožerna os i osobnost hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća. Znakovito je također da se uz Krležino ime prenaglašava progon tijekom trajanja NDH te navodna potisnutost u školskim programima nakon osamostaljenja Hrvatske. Istini za volju, Krleža tijekom NDH nije doživio neke znatnije neugodnosti, uostalom štitio ga je i sam Budak. Što se tiče Krleže u školskim programima, činjenica je da njemu u programu ili po novom kurikulumu hrvatskog jezika i književnosti za srednje škole pripada otprilike prostora koliko A. B. Šimiću, Tinu Ujeviću i Ranku Marinkoviću zajedno.

Radi ilustracije takvog odnosa navest ću neke činjenice iz Profilove čitanke za četvrti razred četverogodišnjih strukovnih škola Književni vremeplov 4 autorice Dragice Dujmović Markusi. Od Krležinih djela ulomcima su zastupljena sljedeća: Gospoda Glembajevi, Baraka Pet Be, Povratak Filipa Latinovicza, Balade Petrice Kerempuha (Khevenhiller). S tim da su Gospoda Glembajevi i Povratak Filipa Latinovicza predviđeni za lektiru to jest cjelovito čitanje i analizu. U sklopu Krležina životopisa navodi se da su ''njegova djela zabranjena i spaljivana.'' [3] U internetskoj Krležiani uvijeno se nagađa: ''Krležina metafora o spaljivanju njegovih knjiga vjerojatno se doista odnosi na uništavanje zatečenoga ostatka naklade predratnih kolekcija.'' [4] Bez ikakve druge potvrde Krležina metafora, objektivnu promatraču ostaje samo metafora. Ne treba, čini mi se, ni spominjati da Mile Budak u spomenutoj čitanki nije ni spomenut.

Milan se Begović ne spominje ni u čitanki za četvrti ni u čitanki za treći razred, doduše u čitanki za treći razred spomenuta je njegova Amerikanska jahta u splitskoj luci, ali je pripisana Ivi Vojnoviću. [5] U tom kontekstu jasno je da nema šanse da spomenuti budu autori poput Antuna Bonifačića, Viktora Vide ili Ivana Raosa. Posebno je pak pitanje uključivanje bosanskohercegovačkih Hrvata u hrvatski književni kanon. Maka Dizdara, Anđelka Vuletića ili Veselka Koromana nema u hrvatskim čitankama kao autora u sklopu hrvatske književnosti, a kako stvari stoje, neće ih uskoro ni biti. Taj rezervirani stav prema hrvatskim piscima iz Bosne i Hercegovine naslijeđen je još iz vremena bivše države kada se pokušavalo uspostaviti nešto kao bosanskohercegovačka književnost u okviru jugoslavenske književnosti. Međutim taj pristup uporno se nastavlja i nakon raspada Jugoslavije, tako da ni do danas hrvatski pisci iz Bosne i Hercegovine na adekvatan način nisu integrirani u korpus hrvatske književnosti.

Hrvatski književni kanon ne može se svesti na desetak imena kao što je to učinjeno u spomenutom radu Gordane Slabinac. Istina je da su na taj način elegantno izbjegnute stanovite dvojbe oko ''nepoćudnih'' autora, no izbjegnuta je i mogućnost uravnoteženog pristupa procesima u hrvatskoj književnosti. Popis kanonskih autora u jednoj književnosti koja se razvija od kasnog srednjeg vijeka do danas štur je ako nema barem stotinjak imena. Na tom popisu, ako se ograničimo samo na dvadeseto stoljeće, svakako bi se moralo naći mjesta – da sada to opširnije ne ekspliciram, to je tema za jedan drugi i drukčiji tekst – i za sljedeće autore: Milu Budaka, Milana Begovića, Viktora Vidu, Antuna Bonifačića, Maka Dizdara, Ivana Raosa, Anđelka Vuletića, Petra Gudelja, Dubravka Horvatića i još neke.

Osim kanonskih pisaca postoje i autori koji ne pripadaju samim vrhovima hrvatske književnosti, već su bliže onome što Antun Barac naziva ''veličinom malenih''. Ilustracije radi, za hrvatsku su književnost vrlo važni autori poput Vjekoslava Majera ili Đure Sudete iako bez sumnje postoji konsenzus oko toga da ne pripadaju hrvatskom književnom kanonu. Iznimno je važno da su i ti autori pravedno zastupljeni u korpusu neke književnosti, to jest u povijestima književnosti, pregledima, čitankama, časopisima, emisijama iz kulture, kazalištima itd. Spomenuti rascjep karakterističan za književni kanon, evidentan je i na ovoj razini, možda čak i u većoj mjeri nego u književnom kanonu. Cijeli je niz autora iz te skupine koji su zanemareni i potisnuti uglavnom iz ideoloških razloga. Navedimo samo neke: Vinko Kos, Marijan Mikac, Ivo Lendić, Vinko Nikolić, Lucijan Kordić, Rajmund Kupareo i drugi.

Nisam ni namjeravao u ovoj kratkoj raspravi definirati kriterije za sastavljanje hrvatskog književnog kanona, a još manje ponuditi neki cjelovit popis autora koji zaslužuju ulazak u taj posvećeni krug – već osvijetliti crtu rascijepa u tom kanonu, kao i njezin ideološki temelj. Ta crta se pri svakom snažnijem ideološkom potresu pomiče lijevo ili desno, ovisno o naravi toga potresa, no prilikom posljednjeg takvog potresa devedesetih godina prošloga stoljeća nije došlo do uravnoteženje, nego se nakon desetogodišnjeg kolebanja ta crta vratila tamo gdje je otprilike bila olovnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, uz tek nužnu prilagodbu diskursa novom vremenu woke ideologije. Rješenje pitanja državne samostalnosti, taj bolni uteg hrvatske književnosti od mitske kletve kralja Zvonimirova do Tuđmanova pravovremenog hvatanja Kairosa za čuperak, nije polučilo očekivani učinak na hrvatsku književnost. Ona je i dalje ostala podijeljena upravo po tom pitanju; centripetalne i centrifugalne silnice i dalje se bore za prevlast ne samo u hrvatskoj politici nego možda još i više u hrvatskoj kulturi.

Ako se složimo s interpretacijom Gordane Slabinac polazne Bloomove teze ''da svi veliki pisci tradicije, moćnih autorskih poetika, pišu, zapravo, u izrazitom antagonizmu prema svojim prethodnicima'', teško je ne učiti da suvremeni uobličitelji hrvatskog književnog kanona nastoje sinkronijski i dijakronijski kanon ustrojiti tako da se veliki pisci u tom kanonu legitimiraju po načelu antagonizma prema svojim prešućenim ideološkim nasuprotnicima. U konačnici to nas dovodi do toga da umjesto hrvatskog kanona imamo nakošeni kanon, osobito kad je riječ o književnosti dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća. Naime, ne treba smetnuti s uma da svako vrijeme uspostavlja svojevrsni kanon suvremene književnosti, a on je za žive autore i aktualnu kulturnu klimu čak i važniji od velikog, dijakronijskog kanona. A u uspostavljanju te hijerarhije suvremene književnosti uloga Jagne Pogačnik, koje li ironije, važnija je od uloge, primjerice, Krešimira Nemeca ili Slobodana Prosperova Novaka.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

[1] Gordana Slabinac, Zapadni kanon i hrvatska književnost. Književna smotra, godište XXXVII/ 2005., broj 135 (1), str. 4

[2] Isto, str. 14.

[3] Dragica Dujmović Markusi, Književni vremeplov 4 (čitanka za četvrti razred četverogodišnjih strukovnih škola). Profil, Zagreb, prvo izdanje 2021., Zagreb, str. 112.

[4] https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/zabrane-i-cenzura, pristupljeno 5. travnja 2024.

[5] Dragica Dujmović Markusi, Književni vremeplov 3 (čitanka za treći razred četverogodišnjih strukovnih škola). Profil, Zagreb, prvo izdanje 2020., Zagreb, str. 271.