Vaganje ''zla''

Da je narod uvijek u pravu, neupitno je pravilo kojega se moraju držati političari, to jest oni koji se kandidiraju na izborima. Ja ne mislim ići na izbore te se ne moram držati rečenoga pravila. Narod koji je dvaput izabrao Mesića pa onda dvaput i Milanovića (jednom za mandatara vlade, drugi put izravno za predsjednika) – zaslužio je i štogod oporije od prijekora. Stoga pred još jedne izbore treba ponešto reći i o narodnoj, to jest mojoj i tvojoj, zamišljeni čitatelju, odgovornosti za ono što biramo, a ne samo o lošoj ponudi na izborima. Iz izbora u izbore žalimo se kako smo prisiljeni birati između dvaju zala na nepouzdanoj tezulji važući koje je od tih zala manje.

Do sada je kandidaturu na predsjedničkim izborima najavilo jedanaest kandidata za predsjednika: Zoran Milanović, Dragan Primorac, Tomislav Jonjić, Marija Selak Raspudić, Ivana Kekin, Miro Bulj, Dražen Keleminec, Branka Lozo, Mislav Kolakušić, Aurora Wiess i Niko Tokić Kartelo. Znakovito je da se barem sedam od navedenih jedanaest kandidata otima za takozvane desne birače, takozvane jer je termin 'desno' u politici već odavno postao izlizan, što su već primijetili mnogi prije mene, no nitko još nije ponudio adekvatan supstitut. Čak i Zoran Milanović računa na poneki glas s te desne strane. Dakle, velika gužva na desnici, a prostrano, komotno na ljevici.

Ljevice što se tiče, Ivana će Kekin izmjeriti koliko teže lijevi radikali u hrvatskom glasačkom tijelu, a u drugom će krugu štafetu predati Titovu gardistu da brani poziciju na Pantovčaku, a to je pozicija uz koju ide crveni tepih, svakodnevno podbadanje suprotstavljenog brda i guranje projugoslavenskih kadrova, po mogućnosti sa srpskom pozadinom. Pozivajući se na ankete i računajući na raspršivanje desnih glasova na cijeli niz kandidata, analitičari glavnostrujaških medija već trljaju ruke – po njima je Milanović siguran pobjednik. Taj narativ polako usvajaju i rijetki desni mediji, uglavnom portali, te se stječe dojam kao da su izbori odlučeni, ostaje samo ta formalnost zaokruživanja i ubacivanja listića u kutiju.

Stoga bi se komotno moglo postupiti po onoj staroj: kada se dobro organiziraju, izbori se ne moraju ni održati. Međutim, svaki narativ – ma koliko uvjerljiv bio – ima jednu te istu svrhu: uvjeriti primatelja u nešto. I da odmah preduhitrim eventualni prigovor, i ovo što ja pišem ima za cilj uvjeriti čitatelje u jedno viđenje predstojećih izbora ili ih barem ponukati da još jednom razmisle ako su možda već i donijeli drukčiju odluku. Društveni se procesi i odvijaju kroz natjecanje različitih narativa. Stoga je svrha ovoga članka pokušaj da se ukaže na banalnu činjenicu kako izbori nisu još ni raspisani, a kamoli odlučeni te da su mogući različiti raspleti. Isto tako i na činjenicu da smo mi ti koji glasaju te da je naša odgovornost na taj jedan dan u petogodišnjem ili četverogodišnjem ciklusu veća od odgovornosti političara. Samo taj jedan dan u jednom izbornom ciklusu odgovornost je glasača veća od odgovornosti političara.

Mislim da su za predstojeće predsjedničke izbore, osobito za nacionalno osviještene birače, bitne dvije stvari. Prvo, činjenica je da aktualni predsjednik nije samo loš predsjednik nego je i poguban za državne interese. Njegove čudnovate izjave čine puno štete Hrvatskoj na međunarodnoj razini, sve više instrumentalizira vojske i službe u unutarnjim političkim sukobima, onemogućuje, koliko je u njegovoj moći, imenovanja na državne funkcije svih koji nisu iz njegova jata…Stoga bi, sa stanovišta zainteresiranih za prosperitetnu Hrvatsku, najvažniji cilj predstojećih izbora trebao biti poraz aktualnog predsjednika. Drugo, veliki broj desnih kandidata voda su na Milanovićev mlin te bi podmetanje i žestoki rat između njih bio poguban za sve njih. Naprotiv, vrlo je važno da prvi krug prođe u koliko-toliko korektnoj kampanji tako da oni koji ne prođu u drugom krugu mogu podržati onoga koji je prošao. Slučaj Škoro ne bi se smio ponoviti, čak ni pod uvjetom da sada u ulozi Kolinde bude još bljeđa verzija ''manjeg zla''.

Međutim, to nesretno vaganje ''zla'' može se izbjeći na jednostavan način. Svi oni koji tvrde da konačno žele birati nekoga tko je neupitno hrvatski orijentiran, dragovoljac Domovinskog rata, visoko obrazovan, materijalno neovisan, besprijekornog obiteljskog i profesionalnog života, nekoga tko potječe iz nacionalno osviještenoga miljea, a ne iz okrilja jugoslavensko-komunističke nomenklature – ovaj put imaju barem nekoliko kandidata koji imaju većinu od navedenih osobina. No samo jedan kandidat ima sve navedene osobine, a to je Tomislav Jonjić. Stoga bi najlogičnije – ako su hrvatski interesi imperativ – bilo glasati za njega. Pri tomu treba imati u vidu da je izborni dan naš dan i naša odgovornost. Konačno, omanemo li, sebi ćemo naškoditi više nego kandidatima. Jonjiću će život biti jednostavniji ne izaberemo li ga, dok će većini nas običnih glasača vjerojatno biti kompliciraniji izaberemo li, recimo, Milanovića. Ako u drugom krugu ne budemo imali kandidata kome smo dali svoj glas u prvome krugu, još uvijek nam ostaje mogućnost glasati protiv. Ovaj put je, dođe li do nje, treba iskoristiti jer, kao što rekoh, još jedan mandat aktualnog stanovnika Pantovčaka bio bi poguban za Hrvatsku.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik