Pokazni lopovi

Još sam davno pisao o neobičnoj pojavi da HDZ u medijima slovi kao stranka koja u svojim rukama drži sve poluge moći u hrvatskom društvu, a upravo hadezeovci najčešće bivaju uhićivani, procesuirani i osuđivani, štoviše i sama je stranka kao takva proglašena krivom i osuđena. Drugdje nije tako, nego članovi režimske stranke eventualno dospiju u zatvor tek kada stranka izgubi vlast ili se pak zamjere vođi dok je stranka još na vlasti. U hrvatskom društvu kao da postoji nepisano pravilo da esdepeovac ili u novije vrijeme možemovac ne mogu zaglaviti u zatvoru, osim ako naprave nešto toliko drastično da se nikako ne može zataškati. Oduvijek me pomalo čudio taj fatalizam HDZ-ovih odličnika koji su pristajali na to da bespogovorno budu pokazni lopovi. Pokazni u smislu da se upravo na njima pokazuje kako pravna država funkcionira.

Ovih dana policija je privela još dva takva pokazna lopova, koji su, naravno, nevini dok se sudski ne dokaže drukčije. Međutim, s nagomilanim iskustvom tijekom posljednjih desetljeća tko može posumnjati da neće biti onako kako mediji sugeriraju da jest!? Zanimljivo je da mediji i oporba ovaj put nisu zadovoljni činjenicom da su dva okorjela hadezeovca dospjela u ruke pravosudnih organa, nego rogobore zbog toga što su uspjeli prije dati ostavke na mjesto saborskog zastupnika odnosno ravnatelja državnog poduzeća prije no što su ih policajci priveli. Tako da njihovo privođenje nije u dostatnoj mjeri naštetilo HDZ-u drži razočarani Nikola Grmoja, predsjednik saborskog Odbora za pravosuđe. Zato je u Sabor na sjednicu rečenog Odbora doveden i glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, kojega su oporbenjaci prilično neuvijeno optuživali za curenje informacija iz DORH-a. Znakovito je da je jedan od uhićenih nastradao zbog neopravdanog peglanja službene kartice. Iskreno, kada bi se tu tjeralo mak na konac, teško da bi ijedan posjednik takve kartice u zemlji izbjegao uhićenje.

Ne ulazeći u to je li što iz DORHA-a curilo i tko je zato kriv, meni je pažnju privuklo nešto sasvim drugo. U Turudića su ovdašnji desničari – čitaj prostodušni, naivni i od domoljublja neizliječeni Hrvati – polagali velike nade vjerujući da će on, neustrašiv kakav jest, u Remetinec pospremiti i kojeg anacionalnog ljevičara – čitaj jugoljuba – ljepljivih prstiju. No, ako se po jutru dan poznaje, ništa od toga, morat će se zadovoljiti time što će kradljivi ''desničari'' od sada biti upozoreni da na vrijeme podnesu ostavku kako ih se ne bi uhićivalo dok su još na dužnosti. Ne znam kako to sjeda hadezovcima, ali meni se i ne čini kao bogzna kakav napredak jer je uloga pokaznih lopova, čini mi se, i dalje njima namijenjena. Hadezovcima nije namijenjena samo uloga pokaznih lopova, oni za potrebe medijske javnosti figuriraju i kako pokazni desničari, konzervativci, svojevrsni kolektivni čuvari Tuđmanova državnog pečata. Pa kada se njih prokaže kao lopove, koruptivne primitivce i lažne domoljube, onda se i samoj ideji neovisne države, misle kreatori javnog mnijenja, pokazuje palac dolje.

Oni koji prate moju kolumnu, znaju da sam itekako kritičan prema HDZ-u, međutim sve više uviđam da je cijela ova stvar s kažnjavanjem jednih i ekskulpiranjem drugih dublja od podjele na stranke. Kao da neka skrivena ruka podešava stvari tako da hrvatska strana uvijek ispadne suspektna i nesimpatična, a protuhrvatska uvijek čista i privlačna. U tom kontekstu još ranih dvije tisućitih preparirani HDZ igra ulogu konzervativne, pučke stranke i uz medijsku podršku kompromitira ideju koju navodno predstavlja. Dugo je unutar kroatocentričnog dijela političkog spektra važno mjesto zauzimala ideja da treba osnažiti neka politička opcija desno od HDZ-a eda bi se prisililo HDZ da se vrati na državotvorne pozicije. Nakon što su eksperimenti s Mostom i DP-om pokazali da to baš i ne funkcionira, sve sam skloniji posumnjati u valjanost same te zamisli. Štoviše, čini se da je HDZ samo izvođač radova, a da je mozak negdje drugdje. Stoga bi ovaj uhodani sustav u kojemu se unaprijed eliminiraju veća iznenađenja u izbornom procesu treba nekako protresti. Samo kako?

Na parlamentarnim izborima gdje dominiraju dvije stranke, svaka sa svojim satelitima, gotovo je nemoguće postići značajniji politički zaokret jer obje od tih stranaka jamče politički kontinuitet. Kandidaturom Tomislava Jonjića na predsjedničkim izborima neočekivano se ukazala šansa da tog dobrodošlog političkog potresa dođe na drugom poprištu, onome gdje do sada nije bilo nikakvih iznenađenja otkako je hrvatska verzija ''duboke države'' instaliranjem Stipe Mesića na Pantovčak i Račana u Banske dvore pokrenula detuđmanizaciju. Kada se bira 151 zastupnik, od kojih većina njih u startu pristaje na glavnostrujaški politički narativ, teško je očekivati nekakav značajniji zaokret u politici. Kada je u pitanju izbor jednoga čovjeka, neočekivani obrati su mogući. Pod uvjetom da kritična masa prepozna mogućnost promjene. Jer koliko god ovlasti predsjednika bile ograničene, kandidat tako jasnih i promišljenih državotvornih stajališta kao Jonjić može učiniti znatno više na promjeni Hrvatske u poželjnom smjeru od stranke poput Domovinskog pokreta. Čak i da su namjere DP-a o promjeni smjera hrvatske državne politike bile iskrene i ozbiljne, na taj smjer znatnije može utjecati predsjednik države od njih.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik