Naoko nepovezane stvari

Kao što i naslov sugerira, ne da mi se temeljito obrađivati koju od aktualnih tema, nego će u ovoj kolumni biti riječi o nekoliko naoko nepovezanih stvari. Uz zamjedbu da je sve u jednom društvu u jednom isječku vremena na neki način povezano, a da je ove slučajeve na koje se referiram na neki način povezala i sama averzija koju osjećam prema njima, odnosno prema onome što se njima, svjesno ili nesvjesno, pokušava afirmirati. No da ne filozofiram više, krenimo na zlovoljnu šetnju perivojem od sramote. Koja se danas uglavnom u slavu broji, a njezini sudionici pucaju od ponosa.

Prvo što nam zapinje za oko na tom otužnom perivoju jest sve raskvasanija figura aktualnog predsjednika države. Najnoviji ispad napravio je vezano uz ukrajinski državni pozdrav 'Slava Ukrajini'. Naime, u Vrlici je izjavio kako je to, kao i ZDS, fašistički pozdrav i da su se pod njim, borile najveće ubojice u Drugom svjetskom ratu. Kad ga već ne može zabraniti u Ukrajini, on bi ga zabranio u Hrvatskoj. Prije desetak dana Milanović je demonstrativno ignorirao najveći državni blagdan – Dan državnosti. Već to je dovoljno da HDZ, navodno Milanoviću suprotstavljen, pokrene postupak za opoziv predsjednika Milanovića. Zbog ambivalentne Mostove politike taj opoziv vjerojatno ne bi uspio, ali bi barem jasno pokazao stav glavnih političkih skupina u Saboru. No, Plenkoviću izgleda odgovara ''neprijatelj'' Milanovićeva profila. Ipak, da ne griješim dušu, omakne se i Milanoviću poneka oštroumna primjedba, poput sljedeće: ''Ustaše su bili kavaliri za one koji su se borili uz pozdrav Slava Ukrajini.'' Još kad bi dorastao do spoznaje da su ustaše, kakvi god bili, bili kavaliri i u odnosu na partizaniju koja nas je kao oslobađala, možda i ne bi trebalo pokretati opoziv. Samo što bi u tom slučaju HDZ već davno pokrenuo opoziv.

Kod Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 gost riječki nadbiskup Mate Uzinić. Pričao je Uzinić u svom stilu koješta, uglavnom neusklađeno s naukom Katoličke crkve. Tako je ustvrdio da ga kao kršćanina muškarci koji klečeći mole na Trgu bana Jelačića provociraju, a da ga Parada ponosa ne provocira, štoviše da mu je želja uključiti ih da zajedno grade bolje društvo. Dobro, svatko sebi bira društvo, a ako Katoličkoj crkvi valja Uzinić kao visokopozicionirani pastir, tko sam ja da tu arbitriram. Više mu zamjerim što i sada, kada su ušutjeli i Đikić i Trobonjača, izgara od korona-pravovjerja licemjerno optužujući čak i svećenike koji su branili kršćansko pravovjerje pred korona-pravovjerjem: ''To se osobito vidjelo u vrijeme covida, kad je Crkva pokušavala biti na strani razuma, a mnogi vjernici, i ne samo vjernici, bili su vrlo nerazumni." Ukratko, Crkva je odustala od krštene vodice na ulazu u crkvu, od 'davanja mira', u određenim periodima i od same mise i pričesti, ali Uziniću to nije dosta, on bi valjda bio zadovoljan tek kada bi Crkva umjesto svete hostije vjernicima preporučila sveto cjepivo.

U susjednoj Srbiji opozicija stisnula Vučića, a on – kao i uvijek kad ne zna što bi – bunca o ustašama. Usplahiren zbog prosvjeda u kojima je sudjelovalo više desetaka tisuća ljudi, Vučić je u svom, kako neki analitičari kažu, 290. televizijskom nastupu ove godine stao buncati kako će se i on, i njegov brat Andrej, i sin Danilo, i sin Vukan, kako li se već zove, boriti, a kada izginu nastavit će se i njihovi grobovi boriti protiv – ustaša! Zašto je Vučić potegao ustaše, samo on zna, nekakav vrlo nategnut razlog mogao bi biti taj što su hrvatski jugoslavenstvujući mediji, izvještavajući o beogradskim događajima, potiho navijali za opoziciju jer im se tzv. proeuropska opozicija u Srbiji čini povoljnijom varijantom za nekakvo možebitno obnavljanje jugoslavenskog jedinstva makar u okviru EE nego bivši Šešeljev pivonoša koji još nije potpuno prekrižio Ruse i vezivanje srpskog uz ruski svijet. Sramotno je da hrvatska vlast nije nikako reagirala na Vučića koji manirom prekaljenog zlostavljača bez ikakva povoda svako malo udara po Hrvatskoj, spominje nekakve ustaše, nekog starca Vukašina, prijeti kako on neće dopustiti novu Oluju i slične stvari.

Inače, ta je priča o starcu Vukašinu gotovo sigurno izmišljena, stvorio ju je neuropsihijatar Nedo Zec, bosanskohercegovački Srbin, koji je u Jasenovcu bio u periodu 1942—1943.. Njemu je o mučeničkoj smrti starca Vukašina navodno u osobnoj ispovijesti kao liječniku ispričao ustaša Josip ili Mile Friganović. Toga se Zec sjetio 1970., a opis epski, srpski, tako da bi izmaštanom Friganoviću zavidio i sam Kraljević Marko, turski vazal i najveći srpski borac protiv Turaka koji je, kako pjesma kaže, smicao Turke na buljuke. Ovako deseterči u prozi Zec o Friganoviću: ''Nikada u životu nisam osetio takvo blaženstvo. I već posle nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali uspeli da ubiju samo po 300 do 400.'' Ovakvo je svjedočenje još manje vjerodostojno od epskog pretjerivanja u srpskoj narodnoj pjesmi: Miloš zgubi turskog car-Murata/ I Turaka dvanaest hiljada;/ Bog da prosti, ko ga je rodio. Na kraju SPC-u nije preostalo ništa drugo nego da starca Vukašina proglasi svetim premda nema nijednog relevantnog podatka da je ikada postojao.

A Hrvatskoj je krajnje vrijeme da legalizira HPC.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik