U Zagrebu je nedavno održano predstavljanje knjige prošle godine preminulog kolumnista i filozofa Benjamina Tolića. O knjizi je, među ostalima, govorio i dr. Damir Pešorda čije izlaganje donosimo u nastavku. (hkv)

Stojim pred vama

Predstavljao sam sve Benjaminove knjige od knjige Tko smo mi? Ogled o naciji i državi (2007.) na dalje, ukupno šest knjiga, ovo je sedma. Danas prvi put na predstavljanju s moje desne strane ne sjedi autor. Zato je ova knjiga drugačija od svih prethodnih, ne samo zbog toga što o knjizi govorimo iz perspektive autorova nedavnog odlaska s ovoga svijeta, pa je govor o knjizi i svojevrsni oproštaj s njim, nego i stoga što je originalnim autorovim tekstovima, koji čine prvi dio knjige, dodan i drugi dio pod naslovom ''Oproštajna slova o Benjaminu Toliću". Taj drugi dio sadrži posmrtna slova Benjaminu Toliću Drage Krpine, Ferde Širića, Mate Kovačevića, Vinka Grubišića, Anđelka Akrapa, Ivića Pašalića, Marijana Brajinovića, Stjepana Šešelja, Antuna Vujića i Damira Pešorde. Na kraju knjige nalazi se pedesetak fotografija pod naslovom ''Iz obiteljskog albuma'' te kratak životopis autorov. U tim posmrtnim slovima ne nailazimo samo na pijetet prema pokojniku nego i na prave male bisere sjećanja, fragmente života koje su njihovi autori na ovaj ili onaj način dijelili s Benjaminom Tolićem, pa je tako u svakom od njih i jedno specifično osvjetljenje Tolićeve karizmatične osobnosti, koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim. U svom ću se izlaganju ipak koncentrirati na prvi dio knjige, to jest na Benjaminove ''Političke priče''.

Tridesetak kolumni Benjamina Tolića pripremljenih za tisak obuhvaćaju tekstove od 19. studenoga 2019. do 7. veljače 2022., od kolumne Veliki reformatori do kolumne Slovo o kuni, što obuhvatom i vremenskim odmakom od prethodne knjige otprilike odgovara ritmu izlaženja i njegovih ranijih knjiga. Tolić ide u red najvrsnijih domaćih kolumnista koji je izgradio prepoznatljiv stil i stekao svoju publiku još prvom knjigom kolumni Haaški sapun: Razgovori o hrvatskoj politici kako ih je od slova do slova bilježio Eugen Patak (Zagreb, 2002.) u dijaloškoj formi na tragu pravaške satire. Svoju političku filozofiju Tolić je izložio u knjizi Tko smo mi? Ogled o naciji i državi (Zagreb, 2007.). Na toj podlozi izrastaju sve njegove kasnije knjige, kao svojevrstan amalgam literarnog nerva koji se mogao uočiti u Haaškom sapunu i političke filozofije izložene u Ogledu o naciji i državi.

Već i sam naslov ''Političke priče'' sugerira dvije bitne odrednice Tolićevih tekstova u ovoj knjizi. Atribut 'političke' signalizira autorov društveni angažman, uronjenost u javno, političko, čak i onda kada taj angažman više nije djelatni, nego promatrački, analitički. Imenica 'priče' sugerira način obrade tema u zastupljenim tekstovima, svojevrsni pomak Tolićeva kolumnističkog izričaja od esejističkog diskursa prema naraciji, literaturi. Još u prvoj knjizi gdje su kolumne strukturirane kao kavanski razgovori Guravca i Rutavca, koji uvijek piju isto piće, gemišt od kraljevine i šibensku travaricu, i poslužuje ih gospa Štefa, Tolić je pokazao to literarno nagnuće koje je u njegovim kasnijim knjigama ponešto prigušeno analitičkim diskursom, dok se potkraj autorova života ponovno polako probija u prvi plan. Taj literarni moment posebno je naglašen u tekstovima Baka Veronika i Kovid, Patrotsko domomrzje, Slovo o kuni i još nekim, one opravdavaju imenicu 'priče' u naslovu knjige ukoričenih kolumni.

Većina kolumni u knjizi prvotno su objavljene u Hrvatskom slovu i/ili na portalu HRsvijet.net. Tolićeve se kolumne ne ograničavaju na jedan dnevnopolitički događaj, nego su takvi događaji samo polazište za razvijanje jedne šire teme ili više njih. To nisu tipične kolumne, prije bismo ih mogli odrediti kao kratke političke oglede, mini eseje zasnovane na samosvojnoj političkoj filozofiji, odmjereno protkane literarnim aluzijama i postupcima, pisane prepoznatljivim tolićevskim stilom. Glavna su obilježja toga stila svojevrsna strogost izraza, jezična ekonomija i logička jasnoća. Tolićeva rečenica je bez balasta suvišnih pridjeva i priloga, čvrsta, granitna, a istodobno odiše lakoćom, dok su Tolićevi tekstovi promišljeni i zaokruženi tako da uvijek na svjetlo dana iznesu neko novo viđenje, samosvojno, katkad provokativno, nasuprotno struji, no uvijek dobro fundirano i s mjerom garnirano erudicijom koja plijeni. U razbijanju okoštalih kolumnističkih obrazaca Tolić se služi postupcima kao što su dijalog, etimološko tumačenje određenih riječi, intertekstualnim poveznicama, a kadšto i rudimentarnim fabuliranjem.

U tematskom smislu tekstovi u knjizi o kojoj je riječ prate relevantna događanja u hrvatskom politici, kulturi i društvu općenito. Kako se vremenski raspon obuhvaćen kolumnama u Tolićevoj novoj knjizi poklapa s vremenom trajanja pandemije COVID.19, neizbježno je da se motiv pandemije javlja u više njih, bilo kao tema (npr. Smak svijeta) ili kao uzgredni motiv (Drugo znanje, Naše brojidbe, Ustaše i pristaše i dr.). No, Tolić u većini kolumni ostaje vjeran svojim starim temama: pitanju hrvatske državnosti u globaliziranom svijetu dvadeset prvog stoljeća, pitanjima suvereniteta, globalizacije, odnosima Hrvatske i Europske unije, protagonistima hrvatske političke scene, njihovom nedoraslošću funkcijama koje obnašaju, Tuđmanovom političkom ostavštinom i njezinim rasipnim baštinicima, tzv. protokolarnim tuđmanistima itd.

Kao i u prethodnim Tolićevim knjigama i u ovoj je posebna pozornost posvećena naslovima, koji su nerijetko male jezične umjetnine sami po sebi, osobito kada se zasnivaju na antitetičnosti (Biglisanje i lajanje, Patriotsko domomrzje, Protudržavno državništvo i dr.) ili aliteraciji (Kninski parastos, Smak svijeta, Stranački ispit savjesti i dr.). Kao i u prethodnim knjigama autor također ostaje vjeran formi dijaloga, koja je u neku ruku postala njegov zaštitni znak, bilo da je cijela kolumna tako koncipirana (npr. Ustaše i pristaše), bilo da je samo dio kolumne napisan u dijaloškom obliku (npr. Biglisanje i lajanje). U tim dijalozima prepoznajemo odjeke pravaške, navlastito Starčevićeve političke satire, ali i odjeke forme filozofskog dijaloga koja je Toliću kao filozofu po naobrazbi i intelektualnim sklonostima bila bliska. Nije mu stran ni monolog, nije to, naravno, struja svijesti nego monolog zauzdan pojmovnom jasnoćom i prodornom analitičkom mišlju te usmjeren jasnom cilju, a ne izostaju ni apelativni iskazi koji tekst katkad usmjere u dijalog sa zamišljenim čitateljem.

Uzimajući sve rečeno u obzir, s pravom se može zaključiti kako je riječ o knjizi afirmiranog autora koja će kao i njegove dosadašnje knjige zasigurno obogatiti hrvatsku publicističku i literarnu produkciji unoseći u hrvatski kulturni i politički prostor jedno samosvojno viđenje događaja, ljudi i pojava. Potencijalni čitatelji mogu računati na dvostruki dobitak, dobitak koji se tiče novih spoznaja te užitak u dobru štivu. S druge strane objava ove knjige jest i svojevrsni hommage prošle godine preminulom autoru od korone u Općoj bolnici Zadar. Benjaminovoj supruzi Dubravki, bez koje ove knjige ne bi bilo, kao i uredniku Petraču i izvršnoj urednici Nives Tomašević čestitam na dobro obavljenom poslu, a knjigu preporučujem čitateljima.

Damir Pešorda