Povratak u bivša vremena 

U prošlotjednoj kolumni sam pisao o tomu kako Revolucija i dalje teče unatoč činjenici da su klasični veleprevratnički sustavi padom Berlinskog zida razmontirani. Od posustalog realsocijalizma štafetu je ultimativnog napretka u bolju budućnost preuzeo neoliberalizam nadogradivši ideju nesputanog tržišta diktatom političke korektnosti, rodne ideologije i transhumanizma. Taj ideološki monstrum, poput kakvog Frankensteina sastavljen od raznorodnih dijelova, postaje noćna mora umornoj duši zapadnoga čovjeka. U prošlotjednoj kolumni bavio sam se atakom toga ideološkog čudovišta na Katoličku crkvu i kršćanstvo općenito, ovaj put ću pak pokušati reći nešto o polaganom gušenju slobode govora, pa i mišljenja kada higijeničari novog doba zaključe da su u čijem ponašanju otkrili grijeh nepoćudnog mišljenja.

Neposredan povod ovom članku svakako je presuda Marku Juriču za verbalni delikt. Sutkinja Mirjana Horvat odrezala mu je deset mjeseci uvjetno s rokom od dvije godine kušnje zato što je, odjavljujući emisiju, sarkastično upozorio Zagrepčane da se pripaze dok prolaze Cvjetnim trgom ''da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve''. Aludirao je, naravno, na poznatu snimku Porfirija Perića, tadašnjeg zagrebačkog mitropolita, na kojoj on pjeva četničku pjesmu: Šta se ono, šta se ono na Dinari sjaji,/ Đujićeva, Đujićeva kokarda na glavi. Kasnije se Perić izmotavao da nije pjevao nego samo zijevao kao svojedobno Stipe Mesić, ali svi znamo da su takvi izgovori sprdnja s onima koji postavljaju pitanje o pjevanju. Sprdnja osobe dostatno nadmoćne javnosti kojoj se obraća tako da je sigurno da ta javnost njezinu podrugljivost neće problematizirati. Možda Juričeve formulacije nisu najsretnije izabrane, ali povezivanje četništva s čovjekom koji pjeva četničke pjesme ni po kojoj logici ne može biti utuživo. Osim po logici one pučke mudrosti: ''Kadija te tuži, kadija te sudi.''

Međutim, nije samo Jurič osuđen za verbalni delikt. Marko Francišković već nekoliko godina više vremena provodi u zatvoru ili zatvorskoj bolnici nego na slobodi. Koliko god Franciškovićev nastup bio teatralan, ekstravagantan ili čak naoko prijeteći, sve ono za što ga pritvaraju i sude u biti su verbalni ispadi. Moram priznati da mi njegovi nastupi i proglasi djeluju pomalo somnambulno, ali to ne znači da ga treba zbog njih trpati u zatvor ili ludnicu. Kad je svojedobno Bezuk zapucao po Banskim dvorima, digla se velika graja, a premijer je izričito tražio obračun s terorizmom. Kojega su službe pošto-poto morale pronaći pa iako ga iz prsta isisale. Uhićen je jedan branitelj u Kutini, rizničar HSP-a Kutina, Đuro Čehulić, inače prijatelj obitelji Bezuk. Sudi mu se za prijetnju Andreju Plenkoviću, koju je od njega novinarskim trikovima izmamio nasrtljiv novinar. Bilo kako bilo, uočljiv je trend podgrijavanja atmosfere straha i nesigurnosti, a ljudi sve više važu riječi. To na jedan groteskan način podsjeća na neka bivša vremena. Groteskan stoga što sada strepimo od onih stvari kojima smo se nekada grohotom smijali, a smijemo se onim stvarima prema kojima smo se nekada odnosili smrtno ozbiljno.

HND se na Juričev slučaj nije ni osvrnuo, oni vjerojatno misle da je malo dobio. Mi, liberali staroga kova, kojima je sloboda govora jedno od glavnih načela, sada smo konsternirani zbog uvjetne presude Juriču, no tko zna možda sutra netko i u zatvoru zaglavi za iste ili još benignije stvari. Stanje ni u svijetu nije bolje, dapače često je i gore. Ponekada pomislim kako smo sretni što nam je zemlja zaostalija od naprednih zapadnih zemalja. Tamo već pale knjige J.K Rowling, razmišljaju o ukidanju imenice majka i njegovu zamjenu izrazom ''osoba koja rađa'' itd. Ali kao što vidimo iz opisanih slučajeva, napreduje napredak i kod nas zaostalih. Naš premijer tako, čestitajući Uskrs, naglašava da čestita ''vjernicima koji Uskrs slave po gregorijanskom kalendaru''. Iz toga logički slijedi zaključak da se podjednako distancira od njih kao i od onih koji Uskrs slave po julijanskom kalendaru ili onih koji slave Ramazan, Hanuku ili što već. Ubi ga prekorektna riječ. Barem u mojim očima. Korakom od sedam milja napredujemo ususret novom totalitarizmu.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik