Nasrću kao ose u vrijeme oko godišnjice Oluje

U prošlotjednoj sam kolumni pisao o posebnom soju hrvatskih građana kod kojih Hrvatska samim svojim postojanjem izaziva frustracije. Njima je bilo koji događaj dobar povod da raspale po Hrvatskoj i uz buku i bijes pozovu na njezino ukidanje. Tako, recimo, neki nasilnik premlati ženu, a oni odmah kako treba ukinuti državu; neki službenik pronevjeri državni novac, ukidaj državu, sakupljači sekundarnih sirovina demontiraju partizanski spomenik u kojemu, brat bratu, vrijednost bronce premašuje umjetničku vrijednost spomenika – opet kriva država! Da se razumijemo i pozitivni, lijepi događaji, barem sa stanovišta dobronamjerna i lojalna građanina, izazivaju kod njih srdite i zlobne reakcije. Npr. oslobađanje hrvatskih generala u Haagu, srebro hrvatske nogometne vrste na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji itd. Iako me ova tema odavno već zamara, a i za preodgoj je tih intelektualnih bogalja, zarobljenih u jugoslavenskom mitu, odavno već prekasno – njom ću se morati pozabaviti i ovaj tjedan. Jer jednostavno hrvatski državomrsci nasrću kao ose u ovo vrijeme oko godišnjice Oluje.

Prije nekoliko dana umro je novinar Indexa Vladimir Matijanić od komplikacija izazvanih koronom. Kako u našoj javnosti za sve na kraju kriva postane država, dogodilo se to i slučaju Matijanićeve smrti. Koliko se iz medija moglo saznati, kontaktirano medicinsko osoblje u Matijanićevu slučaju držalo se uobičajenog protokola za oboljele od COVID-a ili ga barem nije grubo kršilo, ali to ostavljam struci i „organima gonjenja“ ako se za to steknu uvjeti. Samo da ne bi na kraju ispalo da ti nesretni organi gone i bez razloga kada ih na to natjera medijska hajka. Bilo kako bilo, index.hr bio je tijekom korona ludila jedan od pravovjernijih medija, do kraja odan službenom narativu te nikada nije propitivao protokole „koronskih“ mudraca. Stoga, ako su postojeći protokoli i krivi za poneku, recimo to eufemistički, smrt više, trebalo se buniti prije nego je nastradao Matijanić. Koji, usput budi rečeno, nije bio ni cijepljen iako su na Indexu vrlo angažirano zagovarali cijepljenje. Kako god bilo, Matijanić je umro i pokoj mu duši, problem su, kao i uvijek, živi.

A neki su se među njima baš naoštrili na po definiciji krivu Hrvatsku. Tako notorni (uh, što volim taj pridjev, uštedi cijelu karticu teksta, a ne znači ništa određeno!) Dežulović postavlja Vladi nekakva tri pitanja kao vezana uz Matijanićev slučaj, pa onda poentira: „Svaki je odgovor za ostavku ministra, premijera i cijele Vlade, proglašenje Dana poraza i domovinske zaludnosti, fajront i raspuštanje besmislene hrvatske države. Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave jebem vam mater svima, do posljednjeg. Mater vam jebem.“ Evo ministar, evo Vlada, ali gdje ćeš na državu, drzniče! Nisi je ti sazvao da bi je ti raspuštao! A Danom poraza i jugodomovinske uzaludnosti skupa sa svojim pajdašima proglasi 30. svibnja 5. kolovoza ili neki drugi datum koji vam najviše ide na živce, i neka to bude vaš praznik kad tugujete u „pustoši svog mrtvog srca“ (V. Gotovac). A mi ćemo slaviti! Ne vaš poraz, jer nismo sitne duše, nego našu pobjedu. Barem dok nas vitalniji i od vas i od nas ne pometu s povijesne scene.

Prošlo je pet dana od Dežulovićeve objave. Danas, nakon pet dana, smiren i hladne glave… znate već kako dalje ide i bez da ičiju mater spominjemo. Tragokomično je to da ovu nesretnu državu najviše proklinju oni koji su svoja pohlepna usta pričepili uz svaku njezinu sisu. I sišu, sišu, a od toga im se povraća. Tužan život. Pa i nesretni je Matijanić bio naoštren na Hrvatsku. Još prije šest mjeseci napisao je kolumnu u formi otvorenog pisma Stjepanu Tuđmanu, u kojoj onako udarnički, feralovski lupa po Tuđmanu, ali i Hrvatskoj. Čujmo neke dijelove, npr. ovo: „Stjepane, pročitao sam vijest da s prijateljima pripremaš proslavu stote obljetnice rođenja tvoga oca Franje i neugodno mi je što ti ovako moram reći, ali osim tebe, Nevenke, pokojnog Miroslava i nekoliko knjiga koje nemaju osobit rejting u ozbiljnoj historiografiji, tvoj japa nije stvorio ništa. Najmanje samostalnu Hrvatsku, ako je ona, sama po sebi, neko postignuće.“ Ili ovo: '“Stjepane, uhvatio si stanovite godine u kojima bi trebao steći nešto realniju sliku o roditeljima. Tata ti je bio provincijski autokrat, neosuđeni ratni zločinac, ekonomska sirovina koja je kakvo-takvo društveno bogatstvo darivala jatacima, biće kojem je čak i osmijeh bio prijeteći.“

Vladimire, pokoj ti duši, ali uludo si život potrošio ili, po vašemu, džaba si krečio... Krajem devedesetih imao sam prilike u Ukrajini s jednim uglednim srpskim poslovnim čovjekom razgovarati o Tuđmanu. Govorio je o njemu s isto toliko mržnje kao i ti, ali s respektom do kojega se feralovska misao nije u stanju ni dovinuti. Jer vidi samo stvari sitne.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik