Dobro je dok još možemo pisati o onome što nije dobro

Događaji o kojima ću pisati zaslužuju barem tri odvojene kolumne, ali kako nam najavljuju vrijeme posvemašnje štednje, prilagođavam se i štedim jedino gdje još mogu – na riječima. Prvi događaj na koji ću se osvrnuti jest isprika pape Franje kanadskim domorodcima, drugi – otvaranje Pelješkog mosta i odjeci u javnosti, treći – kako je visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt, kako pišu novine, prelomio oko izbornog zakona. Prelamanje pedagoškog štapa u visokopovjereničkoj ruci dogodilo se, kao i uvijek do sada, preko leđa najmalobrojnijeg naroda u BiH. Ova tri događaja naoko nemaju veze, a ja se neću ni truditi da pronađem nekakvu skrivenu vezu među njima i izvučem neku mudru poantu na kraju. Osim one standardne: dobro je dok još možemo pisati o onome što nije dobro.

Papa je Franjo ovih dana potegao u Kanadu na ''pokorničko hodočašće'' kako bi se ispričao kanadskim domorodcima što je u periodu između 1881. i 1996. više od 150.000 domorodačke djece odvedeno je iz njihovih obitelji u katoličke internate, gdje su neka od te djece bila na ovaj ili onaj način zlostavljana. Večernjakov Denis Romac u tomu izvještava u tekstu pod naslovom: ''Katolička crkva je mlatila i seksualno zlostavljala 150 tisuća indijanske djece. Papa Franjo: Molim oprost.'' Čuj, ''Katolička crkva mlatila i seksualno zlostavljala''! Ako u Hrvatskoj još uvijek ima Katoličke crkve, ovo zaslužuje barem nekakvu reakciju kad već neće podizati tužbu za klevetu i širenje lažnih vijesti. Pitate se kako znam da neće, pa tako što se Katolička crkva u Hrvatskoj spori samo oko imovinsko-pravnih pitanja. Ostalo je, stječe se dojam, previše ne zanima.

No, pustimo Romca i Katoličku crkvu u Hrvatskoj, prokomentirajmo malo samu Papinu ispriku. Negdje sam pročitao kako se nije dobro previše ispričavati jer drugi tada pomisle da ste uistinu i krivlji no što jeste i da se imaju pravo prema vama postavljati na način kao da ste im uvijek nešto dužni i krivi. Katolička crkva se posljednjih nekoliko desetljeća toliko naispričavala da je danas u situaciji da svaki nezadovoljnik na kugli zemaljskoj, a takvih su legije, drži svojim neprikosnovenim pravom da, govoreći o bilo čemu, usput hračne i po Katoličkoj crkvi. Od Papine isprike, naravno, nikakve koristi. Naprotiv, kanadske domorodačke mu udruge poručuju da ''isprika nije dovoljna, želimo novac''. Kao da je Katolička crkva haračila po Kanadi, a ne Engleska i Francuska.

Otvaranje Pelješkog mosta konačno je jedan događaj koji treba pozdraviti, pa i proslaviti. A takav događaj, naravno, uvijek izazove predvidljive reakcije hrvatskih protuhrvata. Jedan gojazni, antipatični bivši novinar, bez škole i bez talenta, ali s poslanjem dodijeljenom mu od svjetskih moćnika, piše na Facebook profilu: ''Većina vas ipak dane provodi po kladionicama, pa možda da nekako uz krunicu u most ugurate i supersport listić i limenku Žuje, skupa možda kazetom od Thompsona i posranim gaćama, pa da Hrvat-katolik kroz unutarmostni oltar seljakluka, zatucanosti i praznovjerja da svoj puni obol kineskom mostu izgrađenom EU novcem.'' Naispravljao sam se učeničkih sastavka, ali na ovakav sintaktički nered rijetko kad sam naišao, no svejedno je prepoznatljiva temeljna intencija tih nekoliko redaka teksta koji vrve grješkama raznih vrsta, a to je nepatvorena mržnja prema Hrvatskoj kao takvoj, a shodno tomu i ozlojeđenost zbog svega dobroga što se u njoj dogodi.

Nisu se proslavili ni novinari u mainstream medijima iako su glumatali, a oni rijetki među njima valjda i osjećali, veliko oduševljenje zbog spajanja dubrovačkog područja s ostatkom Hrvatske. Netko je ispalio, a svi ostali objeručke prihvatili da je Pelješkim mostom nakon 300 godina ponovno povezana Hrvatska. Pustimo sad period Austro-Ugarske i Jugoslavija, država kojih je Hrvatska bila dio, ali teritorij Nezavisne Države Hrvatske kod Neuma, a ni drugdje od Omiša do Dubrovnika nije bio presječen. Logički je za taj slučaj potpuno nevažno kakva je NDH bila, zločinačka i fašistička ili izraz težnje hrvatskog naroda za slobodom, fakti su fakti. Bila je država i nije bila presječena kod Neuma, a postojala je prije 77 godina.

Treća tema, još jedno ''levaćenje'' bosanskohercegovačkih Hrvata, najviše mu zapravo dira i frustrira. Kad je prije izvjesnog vremena samozvanac Schmidt nagovijestio da bi mogao promjenama izbornoga zakona omogućiti da Hrvati biraju hrvatske predstavnike u BiH, prožeo me stanoviti osjećaj već viđenoga. Samo čega već viđenoga, razbijao sam glavu jedno vrijeme. Onda mi je palo na um, pa da, odnosilo se to na one vjestice sa zadnje stranice, tipa ''rumunjski liječnici otkrili lijek za rak'' ili ''znanstvenik s Ruđera Boškovića riješio nejasnoće oko hladne fuzije''. Čitajući takve vijesti, odmah znamo da nisu točne i da čak ako jednom netko otkrije takve stvari – neće biti ni iz Rumunjske ni iz Hrvatske. Tako je odmah nekako bilo jasne da će i Schmidt popustiti Bakiru, a zabiti ga Hrvatima. Do balčaka. Tako to Švabe rade Hrvatima, usput očekujući: zahvalno Danke Deutschland. Dirljiva je bila hrvatska naivnost onih nekoliko dana kada je bilo naznaka da bi Nijemac mogao prelomiti u njihovu korist.

No, da je Schmidt kojim čudom i onemogućio Nusreta iz Goražda ili Vehbiju iz Cazina da budu zastupnici Hrvata u bosanskohercegovačkom Parlamentu, ništa se posebno za Hrvate ne bi popravilo nabolje. Već odavno je samo jedna opcija koja Hrvatima u BiH jamči opstanak, a Hrvatima iz Hrvatske očuvanje nedavno mostom povezanih prostora južne Hrvatske u hrvatskim granicama, a ta opcija je TREĆI! Što se spominjanog Nijemca tiče, i da je donio neke izmjene u korist Hrvata, ostao bi, kako reče Milanović, ništarija. Jer je poslan od onih od kojih je poslan da bude ništarija.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik