Vonj regiona

Ovih je dana nakon godina i godina mudre šutnje HAZU izašla s odlučnim prijedlogom da Republika Hrvatska Srbiji ''ulazak u EU uvjetuje nedvosmislenim priznanjem hrvatskoga jezika.'' Ništa ade na Dunavu, ništa ratna odšteta, ništa odustajanje od regionalne jurisdikcije, ništa nestali, samo nam je srpski blagoslov da svoj jezik nazivamo hrvatskim važan!? Bravo, veleumne, sijede glave! Pišem ovo 24. 10. 2021., dan nakon 174. godišnjice uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu u Hrvatskom saboru i ne mogu vjerovati da naše časne starine iz Akademije nije nitko obavijestio o tomu. Doduše, te 1847. nije bilo akademije promjenjivoga imena, pa nije imao tko iskati odobravajući hatišerif od Srbije, a ni Srbija kao vazalna kneževina nije bila u stanju priznati ni samu sebe, a kamoli Hrvatima jezik. No, valja priznati da su već tada udarani temelji budućoj srpskoj državi, i to ne ratom kako to Srbi vole lagati sami sebi i drugima, nego mudrom politikom kneza Miloša, koja se može svesti na jednu poznatu anegdotu. Kada bi knez slao poklisare u Istanbul da iskamče malo više samostalnosti od Porte, on bi im govorio: Turčin voli pare i dupe; mi para nemamo.

I tako dok bi se akademici zadovoljili da nam Srbi priznaju pravo na jezik, donedavni sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, neki dan izabran za predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, Radovan Dobronić, ne krije nezadovoljstvo što se geslo Za dom spremni još uopće smije pojavljivati u hrvatskoj javnosti bez obzira na kontekst. Dakle, ni kao sastavni dio insignija nekih braniteljskih udruga, spomenički ili nadgrobni natpis i sl. Šoškočaninov mauzolej, naravno, može jer, kao što Pupovac reče, četničko znakovlje nije zabranjeno. Doduše, nije ni ZDS u spomenutom kontekstu, ali bit će uskoro, jamči nam sudac Dobronić. Eh, sad se pitam čemu onolika vika oko Zlate Đurđević, mogli su komotno i nju izabrati. Čini mi se da ne bi bilo neke osobite razlike, osim što je oku ugodnija od izabranoga.

U Novoj Gradišci podigli spomenik Toši Proeskom. Nekoć smo rogoborili zbog imenovanja jedne zagrebačke ulice po Milanu Mladenoviću, pokojnom frontmenu skupine Ekaterina Velika, a sada nitko ni riječi o začuđenom Toši u Novoj Gradišci. Mladenović je ipak rođen u Zagrebu, a glazba mu je kudikamo bolja od Tošine. Barem za nas čiji se ukus formirao tijekom osamdesetih, kasnije se generacijski glazbeni ukus, čini mi se, samo kvario. A kakve veze ima Toše Proeski s Novom Gradiškom? Nikakve, osim što je poginuo na autoputu blizu Nove Gradiške. A najluđe je da to nije prvi, nego već drugi spomenik Toši u Novoj Gradišci! Kako pročitah na jednom novogradiškom portalu: ''Kod Elektrotehničke i ekonomske škole podignuto je spomen obilježje Toši (prije ovoga otkrivenog danas, op. a.), autorski rad sadašnjeg gradonačelnika Vinka Grgića i svake mu se godine molitvom, minutom šutnje i polaganjem vijenaca odaje počast.'' Danas otkriveni kameni Toše ima malo začuđen izraz lica, kao da se i on čudi gdje ga podigoše.

Tri opisana događaja iz hrvatskog javnog života odabrana su gotovo slučajno. Nisam imao nikakvu posebnu nakanu kada sam sjeo pisati kolumnu niti neku širu sliku u glavi. Htio sam se samo oporo našaliti s bedastoćama kojima nas svakodnevica zasipa. Sada na kraju pisanja vidim da nepostojeću nakanu nadomješta samonikla poanta te da se pomalo pomalja i šira slika. Taj regionaški sentiment, taj jugoslavenstvujući refleks, taj malohrvatski kompleks – sve to, bojim se, vodi k stanju loše beskonačnosti. I čega se god takneš, zavonja upravo tim vonjem. Akademija se ne uspijeva otresti kompleksa svojega porijekla; Dobronić se ukazuje kao još jedan antifašist ovdašnjega kova koji neočekivano bučno, premda ponešto šušljetavo, izlazi iz ormara; a Toše je u ovu priču upao kao Pilat u Vjerovanje, nije on kriv što je imao uhu ugodan glas, oku ugodan stas ni što su ga kao takvog pokušali iskoristiti za zavođenje Regiona. A najmanje je kriv što je poginuo nedaleko od Nove Gradiške, u kojoj, kako stvari stoje, stanuje previše kipara amatera.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik