Novi roman Ivana Aralice

Duh zloduha, novi roman Ivana Aralice, pripada zasebnom proznom ciklusu pod naslovom Blažine priče jer im je izvor seljanka Blaža iz Suhog Rata, samouka usmena pripovjedačica. Mikrokozmos Suhog AralicaRata, kao i u prethodnim djelima iz ovoga ciklusa, ishodište je iz kojega potječu glavni likovi i temeljni odnosi u romanu, a pozornica događanja obuhvaća dalmatinski prostor od Suhog Rata i Šibenika do Splita i Knina u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Pisac u romanu razvija priču o dvije djevojke, bliske rođakinje, koje su odrasle skupa i bile nerazdvojne, ali po fizičkom izgledu, pameti i naravi dijametralno suprotne: jedna lijepa, druga ružna, jedna pametna i nadarena, druga tupa i bez ikakvog talenta, jedna oličenje dobrote, druga oličenje zloće. Kroz tragičnu priču o Staši i Maši roman izrasta u snažnu parabolu o zavisti kao moćnoj pokretačkoj sili individualnih, ali i društvenih sukoba i razračunavanja. Zavist je kao svojevrsna duhovna kuga, tamo gdje se pojavi ''razara i usmrćuje'' sve lijepo i dobro – to je idejna okosnica oko koja izrasta ova priča.

Iskonska suprotstavljenost dobra i zla

Kompozicijski se roman sastoji od dva dijela nejednake duljine, drugi je dio znatno opsežniji od prvoga iako imaju podjednak broj poglavlja, po osam. U prvom je dijelu pripremljena pozornica za pravu dramu koja se odvija u drugom dijelu. Priča je ispričana uglavnom linearno iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, a u drugom dijelu Aralica, što je u neku ruku postalo već zaštitni znak njegove romaneskne kompozicije, umeće pripovijest Longin, koja je također svojevrsna parabola o zavisti, zlobi i ružnoći koja se okomljuje na nedužnost, dobrotu i ljepotu. Umetanje je zasebne pripovijesti opravdano tako da je u romanesknu strukturu uključeno kao književni prvijenac jedne od dviju glavnih junakinja, Staše, objavljen u splitskom književnom časopisu ''Vidici''. Ta priča u priči, smještena u Lisabon ''pred kraj petnaestog stoljeća'', zanemarimo li povijesne preruhe, u velikoj mjeri korelira s pričom iz Dalmacije sredinom dvadesetog stoljeća naglašavajući tako njezinu svevremenost. Temeljna ljudska stanja i relacije ostaju jednaki u svim epohama, povijesni im kontekst tek daje živost i kolorit.

Roman ima jasno ocrtanu društveno-političku pozadinu zbivanja, ali ona je u drugom planu, nije dominantna kao u nekim drugim Araličinim djelima u kojima se tematizira to razdoblje i to podneblje. U Duhu zloduha presudni utjecaj na tragično razrješenje sudbine dviju glavnih junakinja više ima iskonska suprotstavljenost svjetla i tame, dobra i zla, ljepote i ružnoće nego društveno-politički kontekst u kojem se odvija radnja romana. Kao u malo kojem djelu Ivana Aralice u ovom je romanu od početka do kraja provedena naznaka stanovite sudbinske zadanosti, predodređenosti tragičnog raspleta, i to različitim književnim postupcima, od izbora epigrafa, preko pripovjedačevih aluzija do brojnih gnomskih iskaza o zavisti i njezinom pogubnom utjecaju na one koje ona obuzme i one na koje je usmjerena. Međutim, iako društveni kontekst nema izravne veze s tragičnim raspletom, osnovna tematska zaokupljenost zavišću veze s društvenim okvirom romanesknog zbivanja i te kako ima; ona jest u temeljnoj povezanosti jugoslavenskog poslijeratnog socijalističkog sustava sa ljudskom zavišću kao pogonskim gorivom progona i uništavanja pojedinaca, koji se onda zaodjevaju u priprostu ideološku ambalažu. Reprezentant te atavističke aberacije ranog socijalizma jest ratni egzekutor i poslijeratni čuvar ideološke čistoće u Suhom Ratu – Male, partijski sekretar Sela i Stanova. On budno motri je li se tko u Suhom Ratu uzdigao iznad prosjeka pa ga prijavljuje partijskim šefovima u gradu, intimno žaleći što to u novim okolnostima ne može riješiti metkom u glavu kao što je u ratu riješio slučaj bogataša Gašpara Grbeše, glavnog junaka u romanu Farrell, još jednog djela iz ciklusa Blažine priče.

Socijalizam - "evanđelje zavisti"

Churchill je svojedobno ustvrdio da je socijalizam ''evanđelje zavisti''. Zavist kao pravu podlogu ideološke rigidnosti Socijalizamprepoznaje i Aralica, ali uočava i onu dublju, iskonsku podlogu te ljudske napasti koja seže još od biblijskih Abela i Kaina, a u konkretnim historijskim epohama samo svoju nelijepu golotinju prekriva aktualnim ideološkim ruhom. Čak se i ne odveć pametna Maša, koju su u djelovanju više vodili nagoni nego razum, u svom iskazu pred sudom, objašnjavajući zašto je ubila Stašu, poziva na zavodljive socijalističke floskule kao što su ravnopravnost među ljudima i pravo zakinutih da tu nepravdu isprave. U ljudskoj je naravi da za zlo koje čini iznalazi opravdanje, komunistička ideologija u tom smislu, čini se, posjeduje znatan potencijal.

Abel i Kain

Priča o Staši i Maši, odnosno Anastaziji i Mariji Vulin, i jest svojevrsno opetovanje priče o Abelu i Kainu. Samo što u njihovu slučaju oko u kojem se ogledaju nije Božje oko nego društveno okruženje, zato pred sudom govori Maša: ''Gdje god bi došla [Staša], u krčmu među priproste, u kazalište među učene i u crkvu među pobožne, osvajala je svojom ljepotom, pameću i umiljatošću, i učas postajala voljena. A mene su gdje god se pojavila zbog moje ružnoće, bez ikakve darovitosti, držali žabom zapuhačom iz pakla paklenoga. I da ne nabrajam više! Već da se upitam i da vas Kain i Abelpriupitam tko joj, kad bi se na mom mjestu našao, ne bi bio zavidan. I tko je, zavideći joj, ne bi mrzio. I to – zapamtite što ću reći – mrzio s pravom!'' Tako i Maša pred našim očima, koliko god nam njezina narav odbojna bila, izrasta u tragičnu junakinju, upravo po toj svojoj mutnoj slutnji o njezinu pravu na ljepotu, pamet i ljubav, pravu koje joj je hirom sudbine uskraćeno. Suvremena je zapadna civilizacija na neki način krenula u smjeru Mašinih mutnih slutnji te nastoji udovoljiti svim zakinutima, hendikepiranima, manjincima po naravi ili po izboru, i to na način da njihovu nevolju učini prednošću, razlogom za ponos i isticanje. Gdje će i kako će ta inverzija popločana dobrim nakanama završiti, ostaje tek za vidjeti.

Arhetipska tema sukoba braće koji se tragično raspliće od biblijske priče o Abelu i Kainu do romana o kojemu je ovdje riječ obrađena je ili barem dotaknuta u brojnim djelima svjetske književnosti (W. Shakespeare: Hamlet, F. Schiller: Razbojnici, R. L. Stivenson: Braća neprijatelji, J. Steinbeck: Istočno od raja; J. London: Morski vuk i dr.). Araličini Abel i Kain su žene, a uz to nisu baš ni rođene sestre, nego su stričevne, to jest očevi su im braća, a odrasle su kao sestre budući da je Maši u ratu poginula majka, a Staši otac, te su se preživjeli djever i snaha, Mašin otac Mate i Stašina majka Anita, združili i nastavili živjeti kao muž i žena. Svejedno, Araličina priča korespondira s biblijskim arhetipskim predloškom više od ijedne po tom ključu ovdje navedenih. Obojica biblijske braće Bogu prinose žrtvu: Abel, budući da je pastir, prinosi ''masne dijelove od prvorođenca svoga stada'', a Kain, ratar, ''plodova tla'', međutim ''Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati'' (Postanak 4, 4-5). U komentarima se nagađa da je Jahvi milija Abelova žrtva jer je krvava i tako nagoviješta Kristovu krv i kršćanstvo, no to je tek tumačenje iz kršćanske vizure, iz priče same ne znamo zašto je Bogu Abelova žrtva milija. Ponekad je jednostavno tako, nema dokučiva razloga, ni zašto je Abelova žrtva Bogu milija niti zašto je Staša lijepa, a Maša ružna. Iako odrastaju u istim uvjetima, Staša je u svemu uspješna i od svih omiljena, dok je Maša u svemu neuspješna i svima mrska. Stoga ni Mašinu pozivanje na pravo i pravdu na kraju romana, koliko god groteskno zvučalo, nije bez tragične note.

Velikosrpska mitologija u pozadini

Osim priče o Staši i Maši, priče o razornoj snazi zavisti, u Araličinu romanu znakovitu povijesnu i simboličnu težinu imaju i neki uzgredni pritoci glavnoj fabuli. U tom smislu posebno se izdvaja priča o kami, kindžalu, četničkom nožu kojim je Maša izvršila zločin i način na koji je to oružje zločina stiglo u Mašine ruke. Na početku romana pisac nas upoznaje s tim kako je došlo do toga da četnici ubiju Mašinu majku, dok samu Mašu spase talijanski vojnik i Anita, Stašina majka, koja je pak preživjela talijansko-četnički osvetnički pohod u Suhom Ratu zahvaljujući sažaljenju istoga toga talijanskog vojnika. Na kindžalu kojim je Maša izvršila zločin – a koji je dobila od stanovitog Đorđije kao zalog za četiri karte za Stašin koncert u Kninu – piše samo jedan datum: 16. XI 1942., dok nas pripovjedač samo obavještava da je pokolj u Suhom Ratu izvršen istoga dana, uz opasku da ''bez Đorđije i Tanje, bez traga koji bi nas doveo do njihovih očeva i bez svjedočenja njihovih očeva sva su pitanja vezana uz bodež ostala bez odgovora, a ovo potonje – je li bodež kojim je usmrćena Mašina majka Matija – postalo je predmetom i poticajem nagađanja.'' No, to je sasvim dostatno da čitatelj jasno raspozna krvavi krug ispisan kamom

S motivom četničkog noža Aralica nenametljivo uvodi u romaneskno tkivo cijeli taj četničko-osvajački kompleks s velikosrpskom mitologijom u pozadini, koji je imao i te kako važnu ulogu u povijesti stradanja hrvatskog življa na prostoru Araličina šireg zavičaja. Podrobnim opisom noža i njegova opojnog i zavodljivog djelovanja na Mašu pisac s jedne strane vraća književnost onaj gotovo izgubljeni osjećaj za materijalnost stvari, predmeta, a s druge strane tka oko njih onu pomalo mističnu auru koja čini da u njima vidimo i nešto više od stvari same, to jest njihove materijalnosti. Kama, probuđena toplinom dlana na dršci, pjeva svoju mračnu pjesmu, svoju krvavu povijest, ispovijeda zločinački Credo ideologa koju su je tutnuli u ruke seljacima da njom kolju one Druge oslobađajući ih tako barem dijela krivnje. Nije li, uostalom, ta kama i u Mašinim rukama propjevala i navela je na zločin!? Zavodljiva mitologija koju simbolizira kama daje hrabrost i odlučnost ni po čemu posebnim ljudima – koji u drugim okolnostima ne bi kršili zakon - da čini najgnjusnije zločine. Isto kao što revolucionarni poklič za pravednijim svijetom u prevratničkim vremenima ohrabri zavidljivce da unište one kojima zavide. Metkom u potiljak ili kamom, svejedno je. Oni pak koji, poput zlosretne Maše, tom ''pravedničkom bijesu'' neoprezno podlegnu u mirnodopskim uvjetima, završe na robiji.

Nepresušno stvaralačko vrelo

Novi roman Ivana Aralice svjedoči da još nije presušilo stvaralačko vrelo piščeve imaginacije i da u našoj sredini živi i djeluje ne samo književni klasik, nego i živi pisac koji iz godine u godinu začudnom energijom, inspiracijom i literarnim umijećem stvara i objavljuje nova djela. Ovdje se treba prisjetiti Araličina junaka iz romana Duše robova, Duh zloduhaslijepog pjevača Cvjetka, čiju potrebu da pjeva pripovjedač objašnjava prispodobom o slavuju koji pjeva u noći: ''Nekoć je, u davno doba, na jasenovoj grani noćivao slavuj, san ga je svladao pa je prespavao noć. Kas ga zora probudi, opazi kako ga je bršljan svega obrastao i prikovao na jasenovu koru. Teškom se mukom oslobodio korjenčića na žilavim povijušama. Otada slavuj noću pjeva da ga bršljan ne obraste.'' Pisac je u neku ruku kao taj njegov junak, odnosno slavuj, pjeva i bršljanu odolijeva još od sredine prošloga stoljeća do danas. Roman Duh zloduha svjedoči da razlog tom odolijevanju nije samo otpor obrastanju bršljanom, nego i nepatvorena radost stvaranja.

Ova romaneskna parabola o zavisti, četvrtom od sedam smrtnih grijeha, kao duhovnoj kugi koja razara kuću i ukućane kad u kuću uđe, s Šenoinom Kuginom kućom kao epigrafom, smještena u prepoznatljivi i za ovog pisca karakteristični kronotop, nudi nam starog, od prije poznatog Aralicu, vrsnog stilista i pripovjedača, sjajnog poznavatelja ženske psihologije i dalmatinskog podneblja, ali i uvijek svježeg otkrivača novih svjetova i novih tema, pisca neobične, neke gotovo vanvremene vedrine o koliko god mučnim i teškim događajima pisao, vedrine koja nas, usudio bih se reći, čini boljim ljudima. To je, uostalom, i jedina svrha književnosti, barem utoliko ukoliko književnost uopće ima neku svrhu. Spomenuta vedrina, čini mi se, izvire iz jednog osjećanja života i svijeta posebno dragocjenog u vremenu kao što je naše, a to je to autorovo duboko pouzdanje u smisao života i svijeta te nesebično radovanje onim i onakvim životima kakvi su zapali druge i možemo ih samo kroz priču o njima posredno okusiti, iskusiti. Kroz priču se može živjeti tisuću života, njihov tvorac bez obzira na svoju dob i stanje može mirisati ružu njuhom mlade djevojke, jahati konja uz nemirnu granicu, sastajati se s dragom na opustjelim žalu; s njim sve to možemo i mi, njegovi čitatelji.

Damir Pešorda

Ned, 28-02-2021, 10:39:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.