CroExpress Melbourne - Intervju s predsjednikom UHD91

Od sljedećeg tjedna Cro-Express početi će objavljivati novu, ekskluzivnu kolumnu Dražena Kaspreka, koja će iz braniteljskog ugla komentirati aktualne događaje i probleme s kojima se danas susreću vojnici pobjedničke vojske.

Da bi čitateljstvo bolje upoznalo gosp. Dražena odlučili smo razgovarati s njim i doznati mnoge pojedinosti vezane za njega osobno, ali i za braniteljski populaciju. Dražen je umirovljeni narednik HV-a, 60 % RVI, odlikovan Redom hrvatskog križa. Predsjednik je nove braniteljske udruge UHD91 (“Udruga hrvatski dragovoljac 1991”), te jedan od ljudi koji su pokrenuli izvrstan internetski “Portal dragovoljaca Domovinskog rata Republike Hrvatske”.

Dražene, prvo vas moram upitati kako je došlo do osnivanja vaše UHD91,tj. što vas je navelo na taj korak i po čemu se razlikujete od drugih braniteljskih udruga?

- Prije dvije godine skupina dragovoljaca iz Slavonije pokrenula je internetski portal DDRRH.com. Odmah nakon pokretanja portala pozvali su mene i još neke dragovoljce da se pridružimo u radu. Cilj je bio imati elektronski medij koji bi donosio vijesti vezane za braniteljsku populaciju ali i mjesto na kojem bi se arhivirala i ujedno prezentirala sva dokumentacija vezana za Domovinski rat. Žalosno je danas djeca u školi ne uče gotovo ništa o Domovinskom ratu. Branitelji su opterećeni svojim problemima i većinu toga drže zaključano duboko u sebi. I mi smo prošli jedan period u kojem je u sebi trebalo prelomiti neke stvari i shvatiti da ne smijemo biti sebični. Tako smo počeli zapisivati svoje događaje i akcije iz Domovinskog rata, ne da bi smo se mi time hvalili već da bi smo na taj način potaknuli i druge branitelje da zapišu svoja sjećanja. U planu nam je objaviti jednu knjigu koja bi sadržavala takve istinite događaje iz rata. To bi bila najistinitija povijesna knjiga o Domovinskom ratu. Moram naglasiti da je idejni začetnik portala bio gosp. Arsen Granda, predsjednik udruge UHDDDR iz Nove Gradiške. G. Granda je ujedno i kolekcionar te posjeduje veliku arhivu ratnih fotografija, dokumenata i video zapisa. Dakle, portal je pokrenuo g. Granda sa svojom udrugom. Kroz dvije godine rada portala shvatili smo kako nedostaje jedna udruga potpuno drukčija od svih dosadašnjih. Htjeli smo sva negativna iskustva iz drugih udruga promjeniti u jednoj novoj. I tako je počelo, ja sam na sebe preuzeo osmišljavanje ustroja udruge i promjenio sve ono što sam mislio da je loše u drugim udrugama.

Treba napomenuti da su se u ovih 15-tak godina od završetka rata promjenile mnoge okolnosti i razlozi postojanja udruga. Danas udruge više ne trebaju postojati kako bi se bavile samo braniteljskim pravima već se pojavila potreba očuvanja istine o Domovinskom ratu ali i prenošenja te istine na nove generacije koje tek dolaze. Sve udruge u Hrvatskoj su ustrojene tako da imate jednu središnjicu koja ima predsjednika, dopredsjednika, tajnika, predsjedništvo, nadzorni odbor itd. Pa se onda osnivaju županjske podružnice, gradske, općinske... I svaka od tih podružnica opet ima svog predsjednika, dopredsjednika, tajnika, predsjedništvo, nadzorni odbor... Uglavnom, jako glomazna mašinerija za koju treba jako puno sredstava da bi mogla funkcionirati. U našoj novoj Udruzi hrvatski dragovoljac 1991 (UHD91) izbacili smo takav način ustroja. Nismo htjeli ni da ta udruga bude masovna već da joj se pridruže oni istinski dragovoljci i branitelji koji su u rat išli bez kalkulacija vođeni samo ljubavlju prema domovini. Naglasak u UHD91 je na pojedincu, čovjeku, na dragovoljcu. Ne trabaju nam članovi koji će doći u ured i pitati : “Što vi možete meni riješiti?”. Trebaju nam članovi koji će doći i pitati kako oni mogu pomoći u ostvarivanju ciljeva udruge. Zbog svega toga smo iz udruge izostavili glomazne, trome i vrlo skupe podružnice i uveli smo samo Predstavnike udruge. Predstavnik je jedna osoba koja u svom gradu predstavlja udrugu.

Svoje članstvo dijelite i na tri skupine, te vaši članovi ne moraju biti isključivo branitelji tj. primate i mlađe članove, zar ne?

Tako je. Uveli smo tri kategorije članstva: Dragovoljac, Branitelj, Domoljub. Smatramo da su dragovoljci bili temelj u stvaranju neovisne i slobodne Republike Hrvatske pa tako moraju biti i temelj ove udruge. Ali članovi mogu biti i ostali branitelji, jer ima jako puno branitelja koji su prošli gotovo cijeli rat iako možda nisu bili dragovoljci, i bilo bi nepravedno zanemariti te ljude. Također, želimo i da nove generacije domoljuba svoje domoljublje temelje na Domovinskom ratu i želimo da svi koji štuju našu borbu za slobondom Hrvatskom budu također članovi ove udruge. Moram naglasiti jednu jako bitnu stvar a to je da članovi sa statusom Branitelj i Domoljub ne mogu biti u vodstvu udruge. Ne mogu birati i ne mogu biti birani u tijela udruge već udrugu mogu voditi samo dragovoljci iz ‘91.g. Na taj način ćemo spriječiti da nam se u udrugu uvuku neki koji ne zaslužuju status hrvatskog branitelja, a na žalost, istinski branitelji su danas manjina kao što su i bili ‘91. Dakle, član udruge možete biti i vi ili bilo koji Hrvat iz Australije koji se slaže s našim programom i našim ciljevima i koji želi pomoći u ostvarivanju tih ciljeva.

Kako preživljavate samofinancirajući vašu Udrugu? Održavanje internetskog Portala nije jeftin i lak posao, mora da ste jako motivirani u svome radu.

Udrugu smo nedavno pokrenuli i moram reći da jako teško i jako sporo sve ide jer nemamo sredstava niti za osnovne stvari. Što se tiče portala, kao što sam rekao, na njemu sada rade ljudi iz dvije udruge, UHDDR iz Nove Gradiške i UHD91. Dakle, portal nije službeno glasilo niti jedne udruge već je Portal svih dragovoljaca Domovinskog rata. Portal DDRRH.com je primjer kako udruge mogu surađivati i moraju to raditi još više u budućnosti.

Portal financiramo isključivo svojim osobnim sredstvima, iz svojih invalidskih mirovina jer većina nas su ratni vojni invalidi. Sve radimo isključivo volonterski a tekuće troškove plaćamo iz svog džepa. Zbog toga smo i ograničeni u radu i želja nam je da taj portal prepoznaju sve domoljubne snage koje ne ovise ni o jednoj političkoj opciji i da uvide kako ovo može postati jedan jaki medij koji će se uvijek zalagati za iskrene i čiste ciljeve, jer tko se može danas bolje boriti za hrvatske nacionalne interese ako ne mi, dragovoljci Domovinskog rata?

Najveći motiv nam je upravo nepravda koja se događa hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu. Prošli smo periode kada smo bili depresivni i razočarani i shvatili smo da se jedino borbom nešto može postići, a šutnjom se samo pomaže onima koji rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Nadamo se da će domoljubi iz Hrvatske i dijaspore prepoznati sve ono što radimo te nam pomoći da izrastemo u jaki medij i glas svih Hrvata. U planu je da imamo svoje reportere - novinare koji bi odlazili na teren i radili priloge ali sve to košta a mi to ne možemo financirati od svojih mirovina. Kao primjer navodimo i hrvatskog branitelja sa Šolte koji živi u jako teškim uvjetima i preko našeg portala motivirali smo ljude da mu pomognu. Tu se opet vidjelo ono zajedništvo svih Hrvata i javili su se čak i Hrvati iz Australije koji su svojim prilozima doprinjeli da taj branitelj danas živi u puno boljim uvjetima. Na žalost, takvih branitelja je danas jako puno i kao portal bi smo obišli sve njih, napravili priče o njima i pokazali javnosti kako teško danas žive heroji Domovinskog rata a zatim bi smo pokušali organizirati humanitarne akcije i koncerte kako bi se tim ljudima pomoglo. No, već na početku je sve zapelo jer jednostavno nemamo sredstava za obići sve te ljude po cijeloj Hrvatskoj i sve to organizirati. Ali kao što sam rekao, nadam se da će s vremenom naš trud biti prepoznat.

Osim rada na Portalu, planirate održati i izložbu ratnih fotografija u Njemačkoj. Možete li nam reći nešto više o tome?

Izložbe fotografija su samo jedan način na koji se borimo za očuvanje istine o Domovinskom ratu. Recimo, g. Granda je u Novoj Gradišci uz pomoć svojih suboraca uredio spomen sobu 121.brg HV-a i to je jedinstvena takva Spomen soba u Hrvatskoj. Ovakve izložbe planiramo raditi po cijeloj Hrvatskoj ali i diljem svijeta gdje god žive Hrvati, naravno, ako za to bude interesa. Iz Njemačke su nam se javili naši Hrvati koji tamo žive i koji prate naš portal. U svibnju organiziraju trodnevni košarkaški turnir u spomen na godišnjicu smrti Dražena Petrovića a na turniru će sudjelovati hrvatski košarkaški klubovi iz Njemačke, Švicarske i Nizozemske. Nas su pozvali kao posebne goste da prezentiramo našim ljudima u dijaspori svoju udrugu i da održimo izložbu ratnih fotografija. Iznimno smo ponosni na taj poziv jer to doživljavamo kao nagradu za sav trud koji ulažemo u portal, udrugu i očuvanje istine o DR. Nadamo se da će biti interesa za takvim izložbama i u drugim zemljama, pa i u Australiji.

Tijekom netom održanih predsjedničkih izbora, dalo se primjetiti da je i tu postojao raskol među braniteljskim udrugama. Neki su odmah, gotovo automatski podržavali Bandića, drugi su smatrali kako je Miroslav Tuđman najbolji izbor, a neki nisu bili dovoljno jasni i suglasni među njima samima. Možete li nam pojasniti što stoji iza tih podjela?

Da bi se shvatila takva situacija mora se poznavati stanje među braniteljskom populacijom u Hrvatskoj. Kao prvo potpuno je nelogično da u Hrvatskoj ima pola milijuna branitelja. Moguće je da je kroz HV od ‘91. do ‘95. prošlo cca 350.000 ljudi, međutim, pola milijuna je malo previše. Osim toga, političari su nas sve strpali u isti koš, pa tako status hrvatskog branitelja ima i onaj dragovoljac koji je odmah otišao u rat braniti domovinu ali i onaj koji je bio mobiliziran možda ‘94. g. i proveo u vojsci 10-15 dana. To je nepravedno pogotovo prema svima onima koji nisu kalkulirali nego su bez razmišljanja uzeli pušku u ruke. Nije isto bilo otići u rat kada nije bilo nikakvog naoružanja niti ostale opreme i kada je neprijatelj bio puno jači od nas, i otići kasnije kada su crte obrane bile dobro utvrđene a vojska puno bolje naoružana. Zbog puno različitih čimbenika namjerno je proizvedeno pola milijuna branitelja, a između ostalog na taj se način htjelo imati kontrolu nad braniteljima kako se branitelji ne bi bunili protiv nepravde. Takva je situacija i sa udrugama. Većina udruga dobiva financijska sredstva iz državnog proračuna pa onda da ne bi ostali bez tih sredstava slušaju svaku zapovijed koja im stigne iz Vlade. Oni istinski branitelji koji su obični članovi tih udruga oni nemaju nikakvo pravo glasa i nitko ih ništa ne pita o tome. Odluke donose ljudi koji su na čelu tih udruga a oni su uglavnom poslušnici Vlade. Postoje i oni koji su bili bliži Bandiću i SDP-u i njih su svi istinski branitelji osudili jer su otvoreno stali na Bandićevu stranu odmah na početku. Bandić je bivši komunista i član je SDP-a bio sve do neki dan. Međutim, dogodio se veliki obrat u samo nekoliko dana. Narod je bio očajan zbog dva “crvena” kandidata i htio je birati manje zlo, odnosno, bolje reći dio naroda, jer većina nije uopće izašla na izbore. Mi u UHD91 izbjegavamo politička svrstavanja na bilo koju stranu, naša stranka je Hrvatska kao što je to bila i ‘91.

Podržavali ste Dr. Miroslava Tuđmana...

Da, smatrali smo da su predsjednički izbori vrlo važni zbog predstavljanja Hrvatske u svijetu i odmah od samog početka smo podržali Miroslava Tuđmana. To je jedan strašno pametan čovjek i jedini je kandidat koji je cijelo vrijeme kampanje govorio isključio o programu i kako riješiti probleme. Nakon loših rezultata u prvom krugu i nakon velikog razočaranja, odlučili smo da u drugom krugu nećemo podržati nikoga.

Kao predsjednik udruge obratio sam sam se članstvu preko Portala i objasnio svoje privatne stavove. Rekao sam da ću ja izaći na izbore ali da nikome neću dati glas nego ću na listiću dopisati ime heroja Ante Gotovine i njega ću zaokružiti. Time sam poništio svoj listić ali to je trebala biti vrlo znakovita poruka. Mnogi, pa čak i neki domoljubni krugovi su mi zamjerili na tome. Međutim, mi dragovoljci Domovinskog rata nismo kalulirali ni ‘91. g. pa nismo htjeli ni sada. Nemoguće je očekivati od nas da nakon što smo podržali Tuđmana, preko noći promjenimo svoj stav i glasamo za jednog od dvojice komunista. Time smo pokazali da čvrsto stojimo iza svojih stavova i da ih ne mjenjamo preko noći. Članstvu UHD91 sam objasnio svoj privatni stav i pozvao sam ih da sami glasaju onako kako im njihova savjest nalaže. Bilo bi nepravedno nametati svoj stav i svoj mišljenje svima u udruzi. Druge udruge su postupile onako kako su mislile da treba. Neki su dali glas Bandiću jer su mislili da je on manje zlo od Josipovića, neki su imali svojih osobnih interesa da podrže Bandića (financijskih). Žalosno je da nitko u Hrvatskoj nije bio spreman na daljnju borbu za hrvatske interese bez obzira na pobjednika izbora.

Kroz koji tjedan će i treći hrvatski predsjednik prisegnuti na Markovu trgu. Kakvo je vaše mišljenje o Ivi Josipoviću?

Samim tim što je g. Josipović bivši komunista i što dolazi iz SDP-a govori dovoljno o njegovim političkim stavovima. Međutim, mi smo i predsjednika Mesića prozivali i kritizirali kada smo smatrali da to treba pa ćemo tako i Josipovića i bilo koga drugog. Živimo u demokraciji koju smo svojom krvlju izborili i imamo pravo kritizirati svakoga tko radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Ako g. Josipović bude radio protiv nacionalnih interesa, protiv Domovinskog rata ili ako, ne daj Bože, bude vodio Hrvatsku nekim novim balkanskim unijama, borit ćemo se protiv toga svim legitimnim sredstvima. Kakav će on biti Predsjednik ili kakav je Josipović čovjek, o tome ne mogu govoriti jer ga osobno ne poznam a i ne želim se baviti nagađanjima. Vrijeme koje je pred nama će pokazati kakav će on biti Predsjednik i kako ćemo se svi mi skupa ponašati.

Iskoristio bih ovu priliku i pozvao sve Hrvate diljem svijeta, naročito vaše cjenjene čitatelje da ne odustaju od Hrvatske. Da ne misle kako su Hrvati u domovini skrenuli u “lijevo” jer je opet pobjedio bivši komunist. Neka znaju da više od pola glasača nije izašlo na izobre i da to predstavlja snažnu poruku da narod želi nešto novo, da želi promjene.

Kako ocjenjujete deset godina vladavine Stjepana Mesića?

Kao prvo Stjepan Mesić se pokazao kao osoba u koju ne možete imati povjerenja u ničemu, te kao čovjek koji nije dosljedan u ničemu i nije mu problem bilo što učiniti samo kako bi to koristilo nekim njegovim osobnim ciljevima. Sjećamo se svi Mesića kao “velikog” Hrvata kada je pjevao ustaške pjesme, govorio kako je Hrvatska pobjedila dva puta itd. a zatim je sa svojim partijskim drugom Manolićem zabio nož u leđa Franji Tuđmanu. Tada je opet pokazao svoje pravo lice i okrenuo se komunizmu. Sada je najveći “antifašist” na svijetu, opet se pozdravalja s “drugovi i drugarice”, haaškom sudu je dijelio transkripte, svjedočio protiv hrvatskih interesa itd. Mislim da je kao osoba poput suncokreta, a kao političar klaun. Nadam se da ćemo ga svi što prije zaboraviti i nadam se da Josipović ipak neće ići njegovim stopama. Ako slučajno i Josipović krene tako onda se treba jasno i glasno usprotiviti tome. Mislim da bi Mesić trebao jasno odgovoriti na sve za štoga se sumnjiči u javnosti pa ako se pokaže sve to točnim trebao bi i odgovarati, ali ne znam tko bi to mogao napraviti jer u Hrvatskoj, bez obzira na stranačku pripadnost, svi jedu iz istog tanjura ...

U Domovinski rat ste se ukljućili sa nepunih 18 godina, kako je prošao vaš ratni put?

Bio sam maloljetan kada sam u rujnu ‘91. doslovno pobjegao od kuće u Vinkovce i tamo se prijavio u ZNG.

Svoja prva ratna iskustva sam stekao upravo na jednom od najtežih ratišta u okolici Vinkovaca i Vukovara. Nakon pada Vukovara vratio sam se kući u Sl. Brod i pridružio se izviđačima 139.brg. S tom postrojbom sam prošao ratišta u istočnoj i zapadnoj Slavoniji. Početkom ‘92. odlazim u centar za commando obuku i prolazim tešku selektivnu obuku koju su provodili instruktori Legije Stranaca. Nakon toga vraćam se opet u Sl. Brod i sa izviđačima 139. brg. odlazim na ratište u bos. posavinu. 22.4.’92. sam teško ranjen u jednoj izvidničko - diverzantskoj akciji. Ranjen sam sa četri metka od kojih jedan i danas nosim u leđima. U bolnicu sam dovezen praktički mrtav a to što sam živ danas mogu samo zahvaliti jednoj mladoj medicinskoj sestri koja je popisivala mrtve i primjetila da sam ipak još uvijek živ. Uslijedile su brojne operacije u Sl. Brodu i u Zagrebu u bolnici “Rebro”. Zatim dugi oporvak u lječilištu “Naftalan” u Ivanić Gradu. Tri godine kasnije, nakon koliko - toliko oporavka i nakon 15-tak operacija, umirovljen sam sa činom narednika i kao 60% RVI. Pa ni tada nisam mirovao nego sam u jesen ‘95. otišao u BiH u Orašje i tamo kao pripadnik 101.brg. HVO-a proveo još tri mjeseca na ratištu na tzv. srpskom koridoru. Nakon toga završio je moj ratni put.

Poznati su stravični podaci o broju branitelja koji su izvršili samoubojstvo u poratnim godinama. Kako vi objašnjavate te crne statistike od kojih svakom domoljubu zastane dah? Što država može učiniti, a ne čini za veterane?

Ne postoje precizni podaci o broju samoubojstava branitelja ali po nekim procjenama ta brojka je već dostigla 2000 što je cijela jedna brigada. Ta samoubojstva se događaju iz više razloga. Kao što sam nekoliko puta do sada spomenuo kalkuliranje tako opet sada moram naglasiti da su hrvatski dragovoljci išli u obranu domovine bez ikakvih kalkuliranja i bili su spremni dati i svoj život za Hrvatsku. Neki od takvih ljudi su se ubili zbog ratnh trauma koje su ih proganjale, a država nije bila spremna za takva stanja. Ni kasnije nije puno napravljeno po tome pitanju. Većina istinskih domoljuba i dragovoljaca se razočarala u sve. Nakon rata su se htjeli vratiti na posao a na njihovim mjestima su bili oni koji nisu htjeli ići u rat tako da su branitelji završili na ulici... Tvornice su rasprodane, ratni profiteri su se obogatili, političari su gledali samo svoju korist. Sve su to stvari koje izrazito bole svakog istinskog dragovoljca. Kada tome pridodate i sjećanja na sve poginule suborce, zatim nepravdu oko statusa branitelja i ostvarenih prava, pa već spomenute ratne traume dolazi se do jednog jako teškog psihičkog stanja koje često vodi ka samoubojstvu. Osobno sam obilazio neke bolnice u kojima se liječe hrvatski branitelji i moram reći da ne postoji pravi program a ni volja da se tim ljudima pomogne.

Puno je onih koji su kupili statuse i mirovine pa to još više pogodi one koji su stvarno bolesni ili ranjeni. Previše je nepravde a PTSP je opaka bolest koja na svakoga djeluje drukčije. Problem je i što postoji još čitav niz drugih posljedičnih bolesti koje se pojavljuju ali nitko to ne želi priznati. Recimo, u Slavoniji se u odnosu na prijeratno vrijeme broj oboljelih od karcinoma povećao za čak 400%! Zbog svih onih muljatora koji su na razne ilegalne načine došli do statusa branitelja ili vojnih mirovina najviše ispaštaju upravo oni istinski dragovoljci. Svi ti dragovoljci su ljudi koji ništa ne traže od dražve već samo neke osnovne stvari koje su im potrebne za život dostojan čovjeka.

Neki predsjednički kandidati su u svojim kampanjama spominjali kako će, ukoliko pobijede na izborima, dati javno objaviti popise branitelja. Smatrate li da bi popisi trebali biti javni i zapravo, zašto oni do danas nisu objavljeni. Imam dojam da se niti jedan branitelj ne srami svoje uloge u oslobodilačkom ratu...

Preko portala a i udruge stalno pozivamo na objavu Registra hrvatskih branitelja. Smatramo da je u njemu puno onih koji tamo ne zaslužuju biti. Postoje informacije da se u registru nalazi i dio pripadnika pobunjenih Srba. Pretpostavlja se da se u njemu nalaze i političari, sportaši, pjevači, tajkuni... Vlast to opovrgava i govori kako sam status branitelja ne donosi nikakve posebne privilegije i da zato nema osnove u takva nagađanja. Međutim, sa statusom branitelja možete recimo uvesti strojeve i alate bez poreza i carine! Pitam se za kojega hrvatskog branitelja je Zakon namjenio tu povlasticu? Osobno ne poznam ni jednog branitelja koji si to može priuštiti. Ali ako status branitelja dobije neki tajkun, prijatelj nekog političara, onda je vrlo jasno kakvi se ljudi i zbog kojih razloga nalaze u Registru. Ili recimo javni natječaji. Hrvatski branitelji imaju oprednost pri dobivanju javnih natječaja. To možda izgleda smiješno ili sitno, međutim ako Vlada objavi javni natječaj za neki milijunski posao i na njega se javi vlasnik firme koji je ujedno i branitelj, on će pobjediti na natječaju. Dakle, takve privilegije nisu pisane za branitelje nego za neke druge ljude... Upravo zbog svega toga je i proizvedeno pola milijuna branitelja kako bi se istinski branitelji izgubili u svoj toj masi i kako se njihov glas nebi čuo. Svatko tko je u rat išao iz časnih pobuda ponosan je na svoj doprinos u stvaranju RH. Treba naglasiti i da se puno branitelja u Registru nalazi nezasluženo ali ne svojom krivnjom. Neki od njih su se tamo našli jer po Zakonu imaju to pravo. Zato je i Zakon o pravima hrvatskih branitelja loš i treba ga mjenjati. Tražimo da se uvede više kategorija među branitelje a naravno, na prvom mjestu trebaju biti dragovoljci jer su se odmah odazvali pozivu domovine. Treba uvesti reda i među ratne invalide jer nije isto ako je netko ranjen na prvoj crti i ako je netko izvan službe a sa službenim autom negdje sletio s ceste i nastradao. Takvi danas imaju ista prava i mirovine kao i oni koji su ranjeni.

Je li moguće da se RH prema svojim vojnicima odnosi maćehinski?

Naravno da je moguće, ali treba znati zašto je tako. U Hrvatskoj su na žalost komunisti ostali u svakoj pori društva. Sjetimo se samo ‘91 . Koliko god svi mi danas volimo reći da je vladalo neviđeno jedinstvo hrvatskog naroda, treba jasno reći da je u najgorim trenutcima, na početku rata, bilo možda 50-tak tisuća dragovoljaca. Dakle, bili smo "šaka jada", manjina i to još slabo ili nikako naoružana. Puno njih koji su danas u vrhu hrvatske politike u to vrijeme su hodali sa figom u džepu. Puno njih tada nije vjerovalo da će Hrvatska biti neovisna i slobodna. Puno njih je u to vrijeme sudjelovalo u privatizacijskoj pljački. Dok smo mi na ratištu krvarili oni su se na sigurnom bogatili. U sve to su uvukli i neke “domoljube” a novac i slava je opasna stvar i često pokavari ljude. Puno takvih “domoljuba” se prodalo tim starim komunistima i svima njima je bilo dobro, i još uvijek im je dobro. Zašto se danas zatire svaki trag herojskoj borbi u Domovinskom ratu? Zato što smo mi dragovoljci Domovinskog rata njihova nečista savjest. Dok je nas i njima će biti gusto, zato treba zatrti svaki trag Domovinskom ratu, i zato treba pustiti branitelje da se ubijaju, čak ih nekako i potaknuti na to. Sve dok se ne riješimo komunista i ovih novih pokvarenih političara nikada Hrvatska neće biti Hrvatska.

U medijima se rijetko spominju imena tih velikih ljudi, a kad se i spomenu, onda se često stavljaju u neke sumnjive kontekste i čini mi se kao da se veliki dio njih ulaže strahovite napore kako bi se ocrnili, umanjila njihova zasluga...

Mislim da sam vam odgovor na ovo pitanje dao u prethodnom pitanju. Dakle, bivši komunisti koji imaju neke druge planove i koji nikada nisu odustali od Jugosalvije i koji su na lukav način privukli uz sebe sve one pohlepne kojima je politička moć i novac na prvom mjestu. Opet bih ponovio da smo mi njihova nečista savjest i prepreka u ostvarivanju njihovih ciljeva. Treba glasno reći da je u Hrvatskoj ostalo jako malo poštenih i domoljubnih političara koji će politiku koristiti za opće dobro.

Kako, kada i zašto ste dobili nadimak Tyson?

Tyson je nadimak iz rata i nema nikave veze s poznatim boksačem. Kasnije smo koristili nadimke i oni su nam bili znak raspoznavanja prilikom javjanja na radio vezi ili na straži. Moj je nadimak tada bio Tyson a i svi ostali i danas jedni druge oslovljavamo tim ratnim nadimcima. Ti nadimci i naša sjećanja su jošjedino što nas povezuje i podjeća na dane ponosa i slave.

Damir Ljubičić
Cro - Express Melbourne
(Portal Dragovoljaca Domovinskog rata)