Lijevi voluntarizam

Slučaj prvi. Nakon što je Zagreb počeo sličiti kulisi za snimanje znanstveno-fantastičnog filma o postapokaliptičnom dobu u kojem nakon sloma civilizacije priroda polako osvaja urbani prostor, gradonačelnik se Tomašević u svom stilu počeo izmotavati kako ove godine uslijed klimatskih promjena ''trava raste kao luda''. Uspio bi me čak i nasmijati kada te riječi ne bi bile svojevrsna poruga zdravom razumu. No, najčudnije je bilo da su mediji prenijeli te riječi na suhoparan način kao još jednu običnu, nezanimljivu vijest. Da je takvo što izvalio Bandić, pokoj mu duši, danima bismo čitali u glavnostrujaškim medijima šale i pošalice na njegov račun. Međutim, ne nađoh čak ni ironičnu opasku na Tomaševićevu provalu, toga je bilo tek u komentarima čitatelja u onim internetskim medijima koji komentare dopuštaju. Ne mislim ovdje objašnjavati zašto je Tomaševićeva izjava s jedne strane neobično glupa, a s druge strane bezobrazna, tko to ne shvaća, bolje da se okani čitanja kolumne. Stoga još više zadivljuje stoicizam Tomaševićevih pobornika koji ni na ovakvu kombinaciju gluposti i bezobraštine ni za jotu neće odstupiti od bespričuvne podrške svom Tetejcu.

Nedugo nakon ispada s ''ludom travom'' Tomašević se iskazao i kao matematičar. Nekom, samo njemu znanom metodom računanja došao je do toga da su tramvaji proizvedeni 1996. i obnovljeni 2014. stari između 15 i 20 godina. I nakon što su ga prozvali da laže, Tomica je branio svoj izračun još jednom izjavom za antologiju hrvatske političke gluposti. Nakon što je, stjeran u kut, ipak priznao da su tramvaji proizvedeni 1996., on je ustvrdio: ''No, potpuno su obnovljeni kao niti jedan tramvaj u našem voznom parku. Zato sam rekao da su de facto stari od 10 do 15 godina”. I naš Tomica je de jure gradonačelnik, a de facto bezveznjak, no nimalo bezopasan bezveznjak.

Slučaj drugi. Napala Katarina Peović Željku Markić zbog neke gradnje u Istri. Ne kanim ulaziti u raspru oko same te gradnje – ako ima nešto sporno, to neka nadležne institucije rješavaju – ali me je čudnovata argumentacija zastupnice Peović ponukala da malo podrobnije analiziram taj tip balkanskog ljevičarskog diskursa. Prvo je Kata Partizanka prozvala Željku Markić što gradi ''vile s bazenima u Istri, dok radnici Cesta Šibenik pognute glave nastavljaju posao nakon što su četvorica nakon štrajka dobila otkaz, a radnice Revije iz Šibenika traže zarađene plaće i spremaju se na Markov trg.'' Riječ je ovdje o očitoj logičkoj pogrešci jer Peovićka dovodi u svezu Markićkinu gradnju u Istri sa štrajkom i otkazima nekim radnicima u Šibeniku. Iz činjenice da osoba A gradi vilu u Istri, ne slijedi da će osoba B dobiti otkaz u Šibeniku. Non sequitur, Kato. Osim u tvojoj glavi, ali to se ne računa.

Željka je unatoč Katarininoj logičkoj nesuvislosti ipak shvatila na što ova cilja pa joj je lijepo odgovorila: ''Predlažem Katarini Peović da obje javno objavimo koliko smo u svom radnom vijeku donirale svog novca za potrebite i društveno korisne aktivnosti te koliko smo uplatile poreza u državnu blagajnu za financiranje hrvatskog zdravstva, obrazovanja i dr. Kad kažem 'svog novca' mislim na novac koji smo same zaradile. 'Dijeljenje' novca i imetka političkih neistomišljenika do savršenstva su doveli Tito i Hitler. Katin doprinos nije potreban". Na što je Kata načisto podivljala, to jest obuzeo ju je pravednički partizanski bijes: ''Donirali ste za društveno korisne aktivnosti, kažete? Vraćanje u srednji vijek, zatucanost, oduzimanje prava manjinama, obiteljaški fundamentalizam? 'Vaš novac', kažete? Novac naci-kartela kojeg zastupate?". Partizanka i verbalni okršaj rješava bombama! Njezine bombe su, znate već, uobičajeni repertoar: srednji vijek, zatucanost, nacizam, fundamentalizam… Od tolike bi se grmljavine čak i hrabri Tomaševićev Boško Buha, premda nosilac slavnog narodnoherojskog imena, sakrio pod stol.

U ovom ljevičarskom izokretanju istine i izvođenju nelogičnih zaključaka ne krije se samo Tomaševićeva i Peovićkina sklonost nepoštivanju činjenica i nesposobnost logičnog mišljenja nego i nešto puno dublje, nešto od povijesne prtljage lijeve misli. Nije li uostalom Marx u jedanaestoj tezi o Feuerbachu ustvrdio: Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni. Iz te naoko nevine doskočice proistekle su brojne zablude i nevolje. I mnogo je krvi proliveno u toj težnji da se svijet izmijeni. Lijevi voluntarizam, opirući se na neobjašnjivu a sveobjašnjivu dijalektiku, svaku misao, dvojbu ili raspru vodi prema svom unaprijed zacrtanom cilju.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik