Igor Mandić: „Još se tražim, nemam svoj identitet”
(“hoću ići svima na živce, naročito vlastima našim”)

Osim što Mandiću tepaju da je “mislioc, erudit, stara škola i senzacija” (!), kade mu i da izaziva “fascinaciju kao vispren duh, brzi jezik, brza misao, te da je prosvjećeni klaun koji sa svoje pomaknute pozicije…“. Od svega, najtočnije je ovo dvoje posljednje. Ta pomaknuta pozicija nije drugo do li bijedni bezobrazluk i primitivan prostakluk pobješnjela klauna. Toliko o onome “mislioc”.

Žali se da ga drže ishlapjelim pa bijedno psuje, žali se da ga nigdje nema, hvali se kako mu ne treba internet… Ovako ili onako, Mandić sukcesivno puni stranice omrežnih portala svojim tekstovima i intervjuima. Od silne želje da bude originalniji od sviju, sam sebi skače u usta. Kako ni samome Mandiću tako ni nama nije jasno a koje su to za njega “naše” vlasti? Nadalje, koliko moraš biti samozaljubljen da javno daješ izjave iz kojih je očito kako vjeruješ da si ti (bilo kojim) vlastima bitan?

Ispičutura?

Poprilično je jadno kad su životni saldo ostarjelog Igora Mandića ali i pokušaj dodvoravanja današnjim pubertetlijama, ove rečenice: “Živio sam svakako, to je bio raspašoj. Puno sam pio. Čitav svoj trijezni dio života proveo sam polupijan. Ili pjan. Čitav svoj radni vijek proveo sam pjan.” Postignuće nema što, pozdrav supruzi…

Hrvatski jezik i hrvatski narod stoljećima ujedinjen, Mandić ovako vrijeđa: “…zajednički jezik ujedinjuje ta rasuta plemena po Dalmaciji, Istri, kontinentalnoj Hrvatskoj, Slavoniji…” Jesu li to rasuta plemena ili rasuti teret u Mandića glavi?

Usta moja hvalite me

Iako sam navodi da je to bilo samo deset godina, sebe ovako titulira: bio sam “meštar književne kritike u Hrvatskoj, pa i Jugoslaviji”. I u tome je i žal i ključ i nostalgija: 1.) bio je meštar, više nije, 2.) u Hrvatskoj pa i u Jugoslaviji. Za raspad Jugoslavije očito krivi Hrvatsku jer u Mandića nećete naći ni velike Srbije, ni osude agresije, ni osude četništva, ni okupacije Hrvatske, ni srbijanskog fašizma, pa čak ni srbijanskih koncentracijskih logora. Nee, postoji samo hrvatski fašizam i hrvatski secesionizam, nekada je pisao i građanski rat. Jer to je sedativ koji jugo-tržište trajno traži: pljuvanje i stalno optuživanje Hrvatske.

Vrlo izvitopereno ali Mandić sam sebi ovako kadi: “Laskali su mi ljudi koji bi mi, kad sam u Vjesniku bio arbitar, na ulici govorili: »Znate, gospon Mandić,« misleći da mi se rugaju, »ako vi kažete da neka knjiga ne valja, ja je odmah kupim, a ako kažete da je dobra, ja je neću!« I što sam time postigao? Kriterij! To je važno, oni su se prema meni opredjeljivali; cijenili su mišljenje u tom smislu da su ga ili preuzimali ili odbacivali.” Dakle Mandić je bio takav kriterij da su ga ljudi na ulici zaustavljali da mu kažu da ga odbacuju… Stvarno kompliment, stvarno je bio kriterij.

Mandić nikako da shvati svoj životni problem: od korisnog književnog kritičara postao je garguj opće prakse. A za to mu, baš nikako, nije kriv raspad Jugoslavije. Ali ako padne prodaja njegovih knjiga diljem Jugoslavije e to je onda hrvatska svinjarija, zar ne? Za to je isto kriv predsjednik Tuđman. Isto i današnja vlast, svi, svi. (“…na bilo kojem nastupu u Beogradu prodao sam i potpisao oko 200 komada” svojih knjiga). Čak i potpisao… da-da.

Tko me kupi njegov sam

Ključ je Mandićeva polutanstva, orjune i jugofilije: u Beogradu se njegove knjige bolje prodaju. Njima trebaju vječne ustaše, oni venu za divnim danima Jugoslavije. Rata nije bilo. Ne zna se ni tko ga je započeo. On drži kako su osamostaljene republike secesija i kako je sve to bilo nepotrebno. Sve on to pomno ističe, doduše s karikaturalnim argumentima. Sva ta politička makulatura banalna je kurentna roba i u svih onih polutana u Hrvatskoj.

Mandić navodi što je to pisao u svojim kolumnama pa nam ne propušta ponoviti da su se njegova stajališta primila “od Triglava do Đevđelije”. To je taj prostor koji je on izgubio, taj žal do Đevđelije. Bez obzira na 16.000 poginulih u Hrvatskoj, bez obzira na više od 1.800 još nestalih, bez obzira na 402 pobijena djeteta te 1.260 djece s invaliditetom, bez obzira na sravnjeni Vukovar... Mandiću to ne postoji, on nikada ne kaže tko je sve te zločine počinio, postoji samo broj prodanih (i potpisanih!) njegovih knjiga… “od Triglava do Đevđelije”.

Za svoju knjigu kaže da je “bila najprodavanija knjiga 2019. (…) Pazi, na primjer, Istra je, recimo, bila luda za tom knjigom…“ Pa da, logično, „Pokret za Jugoslaviju“ kad svojevremeno nigdje nije mogao onda je dobivao dvorane u Istri. Ceca i dan danas Istrom slobodno može pjevati, ali za Thompsona, tobože progresivno komunjarski, vrijedi: Non pasaran! Taj separatizam i autonomaštvo desetljećima već prolazi ali Hrvatska je 90-ih učinila secesiju zar ne? Pa kome je narasla naklada knjiga nakon što su doslovno sve socijalističke republike dale pljusku Srbiji i rekle ne ćemo s vama više ni pod razno! Ma sve su to ustaše od Triglava pa do…

Povrijeđeni publicist

Tragikomično je kada publicist Mandić piše o pojmu i riječi publicist. Dvije novinarke optužuje da su 90-ih godina razdijelile književnost od publicistike. „One su izmislile taj izraz“ - bjesni Mandić - „to je stupidan izraz“, to je „izraz koji je ta duhovna sirotinja skrojila”.

Mandić kaže da nije ishlapio… i to kaže jedan doživotno bivši kritičar kojemu recimo nisu poznate polemike između dva sv. rata (i prije) i hrvatsko novinstvo iz tih godina koje je naravno prepuno izraza publicist te što se održalo sve do danas. Kako nam dalje stručno objašnjava, mrzio je i „Pola ure kulture“ jer je uvijek neka knjiga bila ispred njegove na listi najčitanijih. Knjigu Katekizam Katoličke crkve, uz to primitivno podcjenjuje i uličarski psuje. Kaže i da je bio bolji na listi od Katekizma… o Mojsija, evo nam ga novoga.

Predsjednik Tuđman kriv mu je i za jezik jer: “Ali to je sve sad toliko kompromitirano da je došla ta tuđmanoidna zamjenica »osobno«. Ja osobno mislim… Pa kako drugačije? Dvosobno, trosobno? Šta je to?” Potpuno izgubljen a kao nekadašnji literarni kritik, Mandić trabunja da je predsjednik Tuđman uveo u jezik “ja osobno mislim”. Mandić ne zna i ne želi znati da se mnogo prije toga obvezno srbiziralo “ja lično mislim” pa ga valjda smeta što je nestalo tog “bratstva i jedinstva” u dokidanju hrvatskoga jezika. “Zaboravio je” također da su se Hrvati vraćali svome jeziku i s Deklaracijom i s Hrvatskim proljećem (u najmanjem). Je li i tada Tuđman bio predsjednik i kao takav Mandiću nametao hrvatski jezik??

Uz mržnju i psovku, Mandić trajno grize oko sebe, otkako mu je pala prodaja knjiga. Drug po profitu ovih mu je dana ponovno i opet i vječni Rade Šerbedžija, koji u vas s fotografija mrkogleđe bulji kano ste mu ubili mater. Teško im je oboma… bez Gevgelije.

Revolucionarno obrnut

Mandić se odavno već ponaša kao derište kojeg roditelji vuku za ruku trgom prepunim ljudi, dijete se dere a ni roditelji niti itko drugi ne obraća pozornost. Toliko o njegovu uspjehu s “hoću ići svima na živce”… osim što se hvali kako čita Feral (u današnjemu izdanju kao Novosti) čime je sve rekao.

A što reći na ovu glupost: “…moja knjiga je bila, neskromno govoreći, revolucionarni obrat u pisanju o sebi i stvarnosti. Tek nakon nje je uslijedio val mase autobiografskih knjiga. “Revolucionarni obrat”?? Treba zaista potpuno ishlapjeti pa reći: povijest započinje sa mnom (“uslijedio je val mase autobiografskih knjiga”)?? Čak se i ne ograničava na Hrvatsku, nego je tako valjda i u cijeloj, miloj mu Jugoslaviji. Pa i šire. Već ga imitira čak i Churchill.

Primitivizam u musavu celofanu

U jednom nedavnom intervjuu ponosno kaže kako on nikada nije prevario svoju suprugu. Briga me, ali nije svejedno što pokušava prodati javnosti. Bit će zaboravio da je prije nemnogo godina objavio u knjizi cijeli pasos svojih detaljnih egzibicija s prostitutkom (koitus u beogradskom hotelu). Tada sam pisao kako samo publicist Mandić i jedna danas pokojna publicistkinja prodaju svoju staračku sluz.

Da li je to bio samo početak laži, ili onda ili danas… jer najavljuje nam degutantni Mandić: “Radim jednu tešku, opsežnu kronologiju svoga i naših života, pokušavajući iz nje izvući saft za neki roman koji bi se zvao »Patnje starog Perwerthera«. To je bludna kronologija, bit će skandalozna”. Saft?? Još jedan pozdrav supruzi…

Pa nam još poručuje taj publicist, mislilac i erudit: “Još se tražim, nemam svoj identitet”. Hoće li ga pronaći u svojoj musavoj i nostalgičnoj horizontali? Ostaje pitanje i je li (nas) prevario, nije li prevario i hoće li prevariti suprugu (i opet) javno… taj neukusni publicist Mandić?

I još viče: “Nisam ishlapio!” Tako je, svi ostali su.

Javor Novak