Obljetnica 5. svibnja 1945. godine

 našim životima imamo posebne dane. Rođendane, vjenčanja, krštenja, smrti, opraštanja… Petog svibnja 1945. godine moja je sestrična Vlasta, Jantzi, rođena Cvitanović, zadnji puta sjela sa svojim ocem, dr. Šimunom Cvitanovićem i majkom Ljubicom, bratom i sestrom za stol, pojeli su doručak, razgovarali u suzama, i onda se izgrlili, oprostili jedan s drugim da se nikad više ne vide.

Moja je Vlasta krenula na put s majkom, koja je dobila gotovo slom živaca kad su nadlijetali avioni nad cestom, kojom su one u starom kamionu bježale. Vlasta mi je ispričala da je morala ćušniti majku da ju dovede k sebi, jer je majka grcala i vrištala od straha. Nastavile su nekako put dalje prema granici, kroz kolone nebrojenih ljudi, žena, djece, vojnika, civila.... Približile su se granici, guma na kamionu je pukla, trebao je popravak gume. Znale su da je sve gotovo, ali uplela se sudbina. Naišao je jedan američki general, koji je potjerao partizane-četnike natrag u šumu, naredio svojima da poprave gumu i poslao ih preko granice u Austriju. Kad su stigle u prihvatni logor, moju Vlastu, moju prelijepu sestričnu, opernu pjevačicu, koja je trebala zapjevati jednu od glavnih uloga u HNK te jeseni, poznanici uopće nisu prepoznali. To je bila izmučena osoba, kao i sve druge.

U to vrijeme dr. Cvitanović je, kao liječnik, smatrao da treba poći s ranjenicima u vlaku prema granici. Vjerojatno su smatrali da će ih Ženevska konvencija štititi, ali prevario se. Vlak je zaustavljen u Mariboru, svi ranjenici poklani, dr. Cvitanović i malodobni sin odvedeni u zatvor. Kasnije je prebačen u Zagreb, sve su mu kosti bile slomljene, suđen, strijeljan, za grob mu se ne zna. Za mlađeg sina dugo se nije znalo, no pronađen je puno kasnije.

Danas razmišljam o mojoj Vlasti, koja je smatrala da je nesretno prošla bježeći iz Hrvatske. Nje više nema i ne mogu joj reći da je ustvari dobro prošla što nije pala u ruke partizanima-četnicima, jer bi možda prošla kao Grozdana Budak i mnoge druge nesretnice. Moja je Vlasta, zahvaljujući američkom generalu, spašena te strašne sudbine i uspjela se probiti u Ameriku, gdje je živjela do dosta duboke starosti, ali uvijek s pitanjem o svojem ocu: "Zašto su ga ubili? On nikom ništa nije učinio!" Odgovora nije nikad bilo. Samo muk i bol srca.

A ta bol srca je bila strašna. Ona, izvanredna pjevačica, dugo nije mogla pjevati jer je u njoj sve bilo mrtvo, život je stao. Ono što je prošla, strah, smrti raznih nesretnika oko nje, smrt oca, bake - majke dr. Cvitanovića koja je umrla čim je saznala za smrt sina prvijenca - težak život..... sve to je zagušilo njen zvonki glas i trebalo je dugo, dugo vremena da Vlasta propjeva opet. Jednom, za vrijeme Domovinskog rata, nazvala me je, pjevajući, grčući.... Plakala je pjevajući nad Sarajevom i ljudima koji su bili bezdušno pobijani.

Među nama ima puno njih, koji ni ne znaju koliko je njihovo rođenje čudo - jer nisu se smjeli roditi. Vlastina kćer se nije trebala – smjela - roditi, jer tako su neki smatrali. Jer da su je uhvatili, prošla bi kao i Grozdana Budak i mnoge druge nesretnice. Njena kćer gotovo ne zna koliko je ona posebna, koliko je njena majka molila da se ona rodi. Netko je negdje napisao kako ako spasite jednog čovjeka, spašavate generaciju. Američki bezimeni general je spasio Vlastu, danas njena kćer ima dvoje djece, evo nove generacije! I sigurna sam da će jednog dana Vlastina kćer poći stopama svoje majke da vidi kroz što je prošla njena majka, bježeći pred sigurnom smrću.

Razmišljam danas o mojoj Vlasti i sigurna sam da ona zna da mi je u srcu, u molitvi, ne samo ona nego i svi kojima se grob ne zna, kao recimo bratu moje prijateljice Mare Dorić, koja je otišla na drugi svijet uvijek želeći samo staviti cvjetić na grob svog brata, kojeg nije nikad nakon svibnja 1945. vidjela, a bio je samo student na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Ali nisu mi samo oni u molitvi i srcu. Mislim danas o onima koji su pošli braniti Hrvatsku u onim teškim danima 90. godina, a danas ih se blati. Mislim o onima koji su dali svoje živote kako se Bleiburg ne bi ponovio, a da je Hrvatska izgubila - Bleiburg bi bio samo mala priča prema onom što bi se dogodilo. Danas razmišljam o mojem prijatelju, koji mi ovih dana šalje svoje potresne poeme o vukovarskom djetetu:

... Jer svijeće plamičak u grču,
skloništa pred najezdom zla, utrnu se plah!
Molitvu samo na usnama plavetnim
drhtavu sriču utonulim glasom
srcem u grlu bez daha,
u pogledu vapijućem suza odsjaj,
u slovima se kida vapijuć mukom,
samo nedostižnom Nebu čitat se daje:
"Bogo, ne daj da me ubiju".....

Danas, 5. svibnja, moje su misli i molitve sa mojom Vlastom, njenim ocem, mnogim očevima, majkama, djevojkama, mladićima, djecom, mnogima neiskopanima po silnim rakama Hrvatske, Slovenije i tko zna gdje drugdje i Boga molim da dade vukovarskom djetetu i onima oko njega, pa i mom prijatelju, mirne snove.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada