25. obljetnica smrti značajnoga hrvatskog publicista

Bogdan Radica (Split, 1904. - New York 1993.) spada među one hrvatske intelektualce koji Bogdan Radicasu prešli trnovit put od idealističkoga jugoslavenstva do čvrstoga hrvatstva, oslanjajući se pri tome na vlastito životno iskustvo, ali i na saznanja drugih kako je svako jugoslavenstvo, bilo monarhističko ili komunističko, u krajnjem antihrvatstvo. Što se tiče vlastita iskustva Radica ga je stekao kao pristaša Hrvatske seljačke stranke poslije osnivanja Banovine Hrvatske dobivši zaposlenje u Ministarstvu vanjskih poslova kao ataše za štampu u Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu. Njegov nadređeni bio je ambasador Konstantin Fotić koji je, selektivno se koristeći vijestima o ustaškim nedjelima u NDH, gotovo sve Hrvate proglašavao ustašama, a time i fašistima. A to je bilo strašno u Americi, najvažnijoj demokratskoj državi antifašističke koalicije. Kao i Britanci, Amerikanci su u Drugom svjetskome ratu dugo podržavali četnike Draže Mihailovića, dapače Draža je dobio visoko američko odličje zbog spašavanja američkih zrakoplovaca čiji su zrakoplovi bili srušeni na području njihova boravka. Ali i Pavelić je naredio da se spašavaju američki ratni zrakoplovci pa se to ne spominje u američkoj ratnoj kronologiji.

Obzor – glasilo hrvatske buržoazije

Pod utjecajem Fotićeve velikosrpske promidžbe patili su i hrvatski iseljenici u Americi koji su stalno morali Titonaglašavati kako su lojalni Amerikanci i protivnici Pavelićeva režima. No malo pomalo, u Americi su sve više prodirale vijesti da glavni teret u borbi protiv talijanskih i njemačkih okupatora na području bivše Jugoslavije snose Titovi partizani, a ne Dražini četnici. Bogdan Radica izašao je iz Ljotićeve ambasade da bi s violinistom hrvatskih korijena Zlatkom Balokovićem i američkim književnikom slovenskoga podrijetla Luisom Adamičem počeo agitirati u korist partizana, ali ne s komunističkoga nego jugoslavenskog i sveslavenskoga stajališta. Nakon sporazuma Tito-Šubašić pri kraju 1944. Radica se vraća u Jugoslaviju kao dio ekipe tada novoga ministra vanjskih poslova Ivana Šubašića. Evo kako je to opisano u knjizi 'Hrvatska 1945.': „Doputovavši u Split, dobio je hladni tuš od rodbine i prijatelja te sugrađana koji su se čudili što se on, koji je mogao ostati u Americi, vratio u Titov pakao ('Ma ča ste Vi onaj Bojdan iz Amerike, pa ste ovamo došli'). Strah je bio zahvatio ljude kao da stoje pred sudnjim danom pa je svaki pojedinac s neizvjesnošću očekivao svoju sudbinu. Svake noći nestajali su najugledniji građani, a drugi su se skrivali i šaptali iza spuštenih zastora. Govorilo se da je Dalmacija uz Tita, a u Splitu je Radica osjetio da to nije točno: pred talijansko-četničkom strahovladom mladost je pobjegla u planine, priključila se partizanima, i vratila se kao pobjednik, ali stariji svijet nije htio tu novu Jugoslavije, koju je smatrao gorom od one kraljevske. Iz Splita je obilazio tužnu okolicu, popaljena sela pa je tako došao i u selo Gata, u Srednjim Poljicima, gdje su četnici (1942.) uz pomoć Talijana, poklali sve muško stanovništvo. Posvuda je sretao odrpanu, gladnu djecu i žene u crnini. Jedno razočaranje uslijedilo je za drugim, ali ipak najgore je doživio u Zagrebu. Ondje je vlast bila Jugsoalvijaprepuštena Srbima iz Like ili s Korduna. Sve ono što je nešto značilo u kulturnome ili političkome životu Hrvata, bježalo je prema austrijskoj granici ili je bilo ugušeno kao 'reakcija'“.

Licemjerna 'idila' Tito-Šubašićeva sporazuma nije dugo trajala: Šubašić je bio koristan Titu za uspostavljanje kontinuiteta između kraljevske i narodno-demokratske, čitaj komunističke Jugoslavije pa kad je to postignuto, razbijena je koalicijska vlada i naivni Šubašić, koji je u nju ušao protiv volje predsjednika HSS-a Vlatka Mačeka i ministra u kraljevskoj vladi Jurja Krnjevića, dao je ostavku. Prije toga Radica je u Beogradu kao vrsni novinar i publicist tražio od vođe hrvatskih komunista Vladimira Bakarića da se u Zagrebu obnovi dnevnik 'Obzor' koji je imao i antifašističku reputaciju, jer su ga u travnju 1941. zabranili ustaše, ali mu BakarićRadica je u Beogradu kao vrsni novinar i publicist tražio od vođe hrvatskih komunista Vladimira Bakarića da se u Zagrebu obnovi dnevnik 'Obzor' koji je imao i antifašističku reputaciju, jer su ga u travnju 1941. zabranili ustaše, ali mu je 'drug mrtvac', (kako su nazivali Bakarića zbog njegova oportunizma) rekao kako to nije moguće. A kad je Radica zapazio da su Srbijanci obnovili svoju tradicionalnu 'Politiku', Bakarić je doslovno odgovorio: ’Politika' je stečevina srpskoga naroda, dok je 'Obzor' bio glasilo hrvatske buržoazije.'je 'drug mrtvac', (kako su nazivali Bakarića zbog njegova oportunizma) rekao kako to nije moguće. A kad je Radica zapazio da su Srbijanci obnovili svoju tradicionalnu 'Politiku', Bakarić je doslovno odgovorio: ’Politika' je stečevina srpskoga naroda, dok je 'Obzor' bio glasilo hrvatske buržoazije.'

Zauvijek izašao iz Titova raja

Radica je postupno uviđao da u Jugoslaviji nema budućnosti i onda je iskoristio službeno putovanje u Italiju odakle Hrvatska1945je poslao brzojav svojoj supruzi Nini kako je 'Zauvijek izašao iz Titova raja'. Potom se stalno nastanio u New Yorku. Kao osvjedočeni demokrat i potpuno nekompromitiran u Drugome svjetskome ratu, Radica je posjedovao autoritet pisati o komunističkoj zbilji u Jugoslaviji s velikom uvjerenošću, što se tako jasno vidjelo u članku pod naslovom 'Yugoslavia’s Tragic Lesson in The World', (Tragična lekcija Jugoslavije svijetu) objavljenu u rasprostranjenome Reader's Digestu. Radica je održao brojna predavanja na američkim sveučilištima prikazujući strahote jugoslavenske zbilje. U emigraciji se ponovno približio HSS-u, stranci koja je, dok je Maček bio živ, bila projugoslavenski orijentirana, ali kad ju je preuzeo Juraj Krnjević, prešla je na čvrstu crtu borbe za hrvatsku neovisnost. Radica je pisao u glasilu HSS-a u Kanadi 'Hrvatskome glasu', ali svoje najbolje radove objavio je u 'Hrvatskoj reviji', koju je uređivao bivši ustaša Vinko Nikolić, koji je u emigraciji postao uvjereni i prakticirajući demokrat. Kad su u Londonu mladi hrvatski emigranti Jakša Kušan, Tihomil Rađa, Branko Salaj, Gvido Saganić i Vladimir Pavlinić i moja malenkost osnovali časopis 'Nova Hrvatska' Radica je u njemu redovito surađivao postavši i predsjednikom njegova Izdavačkoga vijeća.

Kao publicist Radica je bio svestrano informiran; njegov je stil bio esejistički bujan, spadao je među vještake pera koji su bili puni znanja, ali i spretnosti da se svojim razumljivim rječnikom približe širokoj čitateljskoj publici. Njegovo je hrvatstvo bilo umjereno, ali često je znao reći kako Jugoslavija ne će propasti bez uporabe nasilja. Budući da je dobro poznavao srbijanski mentalitet, govorio je kako Beograd 'nikad ne će ispustiti Jugoslaviju iz svojih šapa i bez rata'. Bilo su to, na žalost, proročke riječi u vrijeme kad su Istok i Zapad podupirali Titovu satrapiju.

Bogdan Radica često je posjećivao glasoviti frankfurtski Međunarodni sajam knjiga na kojemu su hrvatski izdavači u Hrvatska 1945egzilu imali svoj štand pod nazivom 'Croatia - Kroatien', protiv čega su stalno ali i uzaludno prosvjedovali jugoslavenski predstavnici u Bonnu, prije svega ambasador Budimir Lončar, koji je u Republici Hrvatskoj nastavio djelovati kao predsjednički vanjskopolitički savjetnik na sramotu onih hrvatskih političara koju su mu to omogućili. Uspostavljanje hrvatske države Bogdan Radica dočekao je u poznim godina svoga plodnoga života. Nadao se nekoj počasnoj funkciji u novoj državi, ali nije to doživio. (Tko mu je kriv što je napustio Titovu Jugoslaviju i borio se protiv nje u emigraciji.) Možda je to i bilo bolje jer je čak i tako veliki idealist poput Vinka Nikolića, postavši članom Županijskoga vijeća Hrvatskoga sabora, doživio prilično razočaranja glede funkcioniranja hrvatske demokracije.

Bogdan Radica umro je 5. prosinca 1993. u New Yorku, posmrtni ostatci preneseni su u mjesto Strada in Chianti pored Firence gdje je ljetovao na imanju svoje supruge Nine, a njegova knjižnica i arhiv pohranjeni su u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Nakon dugoga natezanja, zahvaljujući prije svega sveučilišnim profesorima dr. Aleksandru Jakiru (Split) i dr. Ivi Bancu (Zagreb), uspjelo je 2012. postaviti spomen-ploču na rodnoj kući Bogdana Radice u Splitu (Veli Varoš) dok još treba čekati da neke nakladnička kuća objavi izbor iz njegovih radova, onih prijeratnih s velikom književnom i historiografskom vrijednošću, ali i poslijeratnih kao dokumentima vremena iz kojih je razvidno kako se iz idealističkoga i naivnoga jugoslavenstva može prijeći na veliko i iskreno hrvatstvo.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Pon, 21-10-2019, 16:12:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.