Fran Krsto Frankapan

Fran Krsto Frankapan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), bio je hrvatski plemić, vojskovođa i pjesnik iz velikaške obitelji Frankopan.

Životopis

Fran Krsto Frankapan rođen je u Bosiljevu 1643. godine. Bio je polubrat Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša (poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota), nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom, oklijevajućom politikom Bečkoga dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Mađara.

Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, po nekim se izvorima rodio u Karlovcu 4. ožujka 1643. godine. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro s kojom se je i vjenčao. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca.

S rimskom obitelji Frangipane (od koje zapravo potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan) hrvatski su Frankopani imali bliske odnose, pa je čak posljednji potomak te obitelji, Mario Frangipane, koji je, prema povijesnim izvorima, umro u Rimu 19. siječnja 1654. godine, u svojoj oporuci sve posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima. Stoga se u nekim dokumentima i na slikama, Fran Krsto Frankopan titulira kao markiz.

Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, rođeni pjesnik, Fran Krsto je za života objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656.). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke intimne poezije "Gartlic za čas kratiti", što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelomice, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je na hrvatski jezik prevodio Moliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao kronološki, nego ih je pomiješao.

Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci "Gartlic za čas kratiti". Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrtić, 1871.), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitatelja. Iako je pojava te knjižice bila litararna senzacija, ipak nitko od tadašnjih kritičara, ni Vatroslav Jagić, nije u njoj prepoznao vrijednost. Nedostajale su im bitne znanstveno-teorijske spoznaje, ali i receptivno-doživljajne, emotivne pretpostavke (sam Jagić, iako izuzetno zaslužan filolog, nije, kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine estetskoga). Tvrdnjom da je Frankopanov jezik "mješovit i šarovit" nije se ni moglo doći do ispravnog estetskog suda. Jer ta "mješovitost i šarovitost" nije bila mana nego specifična osebina svih pisaca ozaljskog kruga, koja nažalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati, jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskoga književnoga jezika uzorom bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnjega tijeka razvoja hrvatskoga jezika. Tek su novija jezičnopovijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.

Smaknuće

Dana 11. travnja 1671. godine poseban sud optužio je Petra Zrinskog da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. Smaknuti su 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Protiv njihova ubojstva su bili mnogi europski vladari pa i papa. Jedini koji se nije oglasio bio je Luj XIV. Njihove posmrtne ostatke 28. travnja 1919. godine hrvatski rodoljubi prenijeli su i 30. travnja 1919. godine pokopali u zagrebačkoj katedrali.[1]

Djela

Divoto pianto. Composto in versi latini dal conte Francesco Cristoforo Frangipani, perpetuo Conte di Tersatto, per la Partenza della s. Casa di Maria ss. trasportata Dalla Dalmazia a Loreto, (Blaženi plač, sastavljen u latinskim stihovima od grofa Frana Krste Frankopana, vjekovječnog grofa trsatskoga, radi odlaska svete kuće presvete Marije iz Dalmacije u Loreto)[2], Macerata, 1656. (2. izd., Loreto, 1794.)

Posmrtno Vrtić: pjesme Franje Krsta markeza Frankopana, kneza Tržačkoga / izdao Ivan Kostrenčić, Tisak

Dragutina Albrechta, Zagreb, 1871.

Djela Frana Krste Frankopana, prir. Slavko Ježić, Posebna izdanja, knj. 108, Filosofski i filološki spisi, knj. 27, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1936.

Izabrana djela. Zrinski, Frankopan, Vitezović, prir. Josip Vončina, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 17, Zora - Matica hrvatska, Zagreb, 1976.

Zganke za vrime skratiti, urednik, tekst i dokumentacija Milan Bešlić, Edicija Signum, Studio za grafički dizajn i svilotisak, Zagreb, 1991.[3]

Djela, za tisak prir. i uvodnu raspr. nap. Josip Vončina, Stari pisci hrvatski, knj. 42, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1995.

Djela, prir. Josip Vončina, Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 2, Matica hrvatska, Zagreb, 1995. (2. obn. izd., Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 45, 1999.)

Izabrane pjesme, prir. Josip Vončina, Biblioteka Parnas: niz Književnost, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.

Izvori

1. Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!: "1919. – Družba ekshumira posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana po drugi put, 28. travnja ih prevozi u Zagreb, a 30. travnja su svečano položeni u kriptu zagrebačke katedrale. Svečanost prijenosa i pokopa pretvorila se u pučko-hrvatsku svečanost, a 30. travnja je bio u Hrvatskoj blagdan. Štovanje kulta Zrinskih i Frankopana je nastavljeno.", HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 22. lipnja 2017.

2. Saša Potočnjak (302424): Poglavlja u knjizi. Blaženi plač, sastavljen u latinskim stihovima od grofa Frana Krste Frankopana, vjekovječnog grofa trsatskoga, radi odlaska svete kuće presvete Marije iz Dalmacije u Loreto // Zbornik u čast Katice Ivanišević. / Ines Srdoč-Konestra (ur.)., bib.irb.hr, pristupljeno 22. lipnja 2017.

3. (engl.) Zganke za vrime skratiti / / Fran Krsto Frankopan ; Ivan Lovrenčić grafike ; urednik, tekst i dokumentacija, Milan Bešlić, loc.gov, pristupljeno 22. lipnja 2017.

wikipedia