Pokušaj oživljavanja hrvatsko-srpskog jezika

Treba čitati srpska izdanja Murakamijevih knjiga jer su za razliku od hrvatskih prevedena s japanskoga. Ako ne postoje hrvatski prevoditelji s japanskoga bilo bi prirodno otkupiti postojeći redovito sjajni, prijevod na srpski, i provesti hrvatsku redakturu teksta, nego knjigu prevoditi s engleskoga', jer bi takva redaktura trebala biti vjernija japanskome izvorniku od engleskoga prijevoda japanskog teksta. To je uglavnom smisao prijedloga Miljenka Jergovića iznesenoga nedavno u jednome novinskom tekstu. U hrvatskome nakladništvu prijevodi japanskih književnih tekstova s engleskoga postoje više od posljednjih deset godina, otkako je izdavački interes za djela Murakamija porastao zbog spominjanja njegova imena kandidatom za Nobelovu nagradu. Čitav niz njegovih romana objavila je naklada Vuković&Runjić, uglavnom s engleskoga. No, do sada, koliko je poznato, nije bilo primjedaba i upozorenja da su to loša izdanja u odnosu na original.

Pritom ne treba zaboraviti da na zagrebačkome Filozofskom fakultetu postoji više od jednoga desetljeća katedra japanistike, koja okuplja profesore i lektore japanskoga jezika i književnosti. Roman 'Tisuću ždralova', prvoga japanskog dobitnika Nobelove nagrade za književnost Jasunarija Kavabate (1968.) s engleskog objavila je Matica hrvatska u prijevodu Zlatka Gorjana (1961.). Osim takve prakse, hrvatsko nakladništvo, možda u manjemu opsegu, bilježi i primjere prijevoda na hrvatski s japanskoga književnih djela i poezije, napose haiku poezije. Primjer za to prijevodi su poznatoga matematičara i japanologa Vladimira Devidea (1925.-2010.) koji je na hrvatski s japanskoga preveo knjigu priča Ryunosuke Akutagawe 'Rashomon i druge priče', 2000. godine.

Što se krije iza tzv. hrvatske redakture srpskoga teksta?

No vratimo se prijedlogu o hrvatskoj redakturi, kako se tvrdi, sjajnih srpskih prijevoda. Tko jamči da je riječ o PrijevodiZnamo kako su prolazili 'prevoditelji' sa srpskoga na hrvatski. Primjerice u redakciji Radio-Zagreba krajem šezdesetih godina nije se blagonaklono gledalo na one koji su pokušavali dosljedno hrvatski redigirati Tanjugove vijesti na srpskome. Toleriralo se tek ijekaviziranje takva teksta. Svaka terminološka zamjena srpskih riječi ili promjena sintakse izazivala je sablazan. Dadakalo se i kokodakalo na svakome koraku. Bio je to riskantan posao, na granici optužbe za nacionalizam od strane svenazočnih čuvara hrvatskosrpskog. Oživljavanje potisnutih hrvatskih riječi, kao primjerice novinstvo itd., smatralo se subverzijom.'sjajnim prijevodima'? No, ako se i prihvati takva ocjena, netko će možda reći: čemu uopće redaktura, zar nije srpski dovoljno razumljiv hrvatskim čitateljima? Netko će pak na tom tragu predložiti: treba otkupiti dio srbijanske naklade i staviti ju na hrvatsko tržište. Bit će onih koji će dometnuti: zar to nije isti jezik, nije li nedavno objavljena Deklaracija o zajedničkome jeziku? Zapravo, ne ide li za time čitav ovaj prijedlog, koji se tobože vrlo razmetljivo pokriva 'hrvatskom redakturom teksta'? Tko jamči da hrvatska redaktura ne će dobiti neku etiketu, a prevoditelj, a ne redaktor, jer to je više od redakture, biti optužen za nametanje purizama, arhaizama i tko zna čega? Možda čak za endehazijsku jezičnu praksu!

Postavljeno je pitanje ima li hrvatskih književnih prevoditelja s japanskog jezika, ali jednako se može pitati: ima li licenciranih hrvatskih književnih prevoditelja sa srpskoga? Da ih ima s engleskoga, nesporno je. Dakle jedan naoko jednostavan 'prijedlog' ili možda čak i 'kukavičje jaje', nije baš u svim aspektima svoje izvedbe jednostavan. Zato dok zagrebačka katedra japanistike ne 'ispeče' hrvatske prevoditelje s japanskoga, a u to ne treba sumnjati, radije ostanimo kod engleskoga, osobito ako je riječ o prevoditeljima od zanata. Jer, tako nešto nije prolazilo ni u vrijeme zajedničke propale države kad je tržište knjiga bilo otvoreno, pa se moglo kupiti i srpska izdanja. Ako nije bilo tada prihvatljivo, zašto bi bilo danas, kad je hrvatski jezik dobio ustavnu poziciju, ali još ne i zakonsku, ponajviše zbog onog dijela političkih elita koje se možda nadaju oživljavanju srpskohrvatskoga ili su ustrašeni zbog suverenoga razvoja hrvatskoga jezika. S hrvatskoga jezičnog aspekta pristupiti nekome originalnom književnom djelu preko engleskoga, njemačkog, ruskog ili srpskoga gotovo je isto. Radi se u svakome slučaju o duhu drugoga jezika. Tko to ne razumije nema što tražiti u hrvatskome jeziku o kojem su tolike pjesme ispjevane.

Prevođenje srpskih tekstova smatralo se nacionalizmom

Znamo kako su prolazili 'prevoditelji' sa srpskoga na hrvatski. Primjerice u redakciji Radio-Zagreba krajem šezdesetih godina nije se blagonaklono gledalo na one koji su pokušavali dosljedno hrvatski redigirati Tanjugove vijesti na srpskome. Toleriralo se tek ijekaviziranje takva teksta. Svaka terminološka zamjena srpskih riječi ili promjena sintakse izazivala je sablazan. Dadakalo se i kokodakalo na svakome koraku. Bio je to riskantan posao, na granici optužbe za nacionalizam od strane svenazočnih čuvara hrvatskosrpskog. Oživljavanje potisnutih hrvatskih riječi, kao primjerice novinstvo itd., smatralo se subverzijom.

Tu poluobrazovanu ideološku družbu osobito su frustrirali prijenosi nogometnih utakmica radijskoga reportera Ive Tomića. Posebno su ih iritirale hrvatske riječi koje je uveo u svoje prijenose – zaleđe, umjesto ofsajd itd. Na stalne prigovore predlagao im je da naprave popis hrvatskih riječi koje se ne smiju rabiti u radijskome prostoru. No nikad popis nisu stavili na uvid. Stigao je odgovor iz Karađorđeva potkraj 1971., kad je policijskom silom ugušeno hrvatsko proljeće, ali ni to nije moglo zaustaviti procese izgradnje jezičnoga identiteta. Otvoreno je i pitanje prijevoda s arapskoga, zbog prijevoda Hasana Blasima s engleskoga na hrvatski. Na osnovi jednoga navodno lošega prijevoda ne može se izvoditi zaključak o tomu kako u Hrvatskoj nema kompetentnih prevoditelja s arapskoga jezika.

Kome nije poznato prevoditeljsko ime Danijela Bućana, bivšega hrvatskog veleposlanika, koji je uspješno preveo više od desetak filozofskih i književnih djela s arapskoga, obogativši time hrvatsku kulturu? I na kraju, valja konstatirati kako prijedlog o preuzimanju 'sjajnih srpskih prijevoda' dolazi u situaciji kad hrvatsko nakladništvo posrće, produkcija knjiga pada, zatvaraju se knjižare, knjige zbog visoke cijene uzrokovane malim nakladama postaju nepristupačne prosječnome džepu, a kultura čitanja književnih, filozofskih i inih djela postaje sve više prošlost. Ima li ova zamisao kao krajnju svrhu baciti to nakladništvo potpuno na pod, dok hrvatska kulturna politika pluta po moru kao prazna plastična boca.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Josip Pavičić, pisac i nakladnik: Pokušajčić oživljavanja kadavera zvanoga hrvatskosrpski jezik

Tko ne zna japanski, a zna srpski, može čitati Murakamija na srpskome. Kao što i onaj tko zna ruski, a ne zna japanski, može čitati japanskog pisca na ruskom. I tu ne vidim ništa vrijedno posebne pozornosti. Ono što jest vrijedno pozornosti uporno je buncanje o nekakvoj 'hrvatskoj redakturi srpskoga teksta'. Kome bi, molim vas, uopće bio namijenjen Murakami u 'hrvatskoj redakturi srpskoga teksta'? Pretpostavka je te stare glupe ideje u shvaćanju da su srpski i hrvatski jedan jezik. Jer ako hrvatski i srpski jesu jedan jezik, kome je potrebna 'hrvatska redaktura srpskoga jezika' ili 'srpska redaktura hrvatskoga jezika'? Da bi se s razumijevanjem čitao srpski, dovoljno je znati hrvatski, i obratno. 'Hrvatska redaktura srpskoga jezika', baš kao i 'srpska redaktura hrvatskoga jezika' udaljavanje je i od srpskoga i od hrvatskoga jezika, a to znači i od govornika hrvatskoga i do govornika srpskoga jezika, od ljudi, dakle, kojima bi jezik imao služiti.

Naravno, i od Harukija Murakamija. I običan je pokušajčić, bogtepitaj koji po redu, oživljavanja kadavera zvanoga hrvatskosrpski jezik. Nikada mu nitko nije uspio udahnuti život, ni onda kad je iza operacije oživljavanja stajala država, vojska i policija, pa ne će ni sada, kada se tim uzaludnim poslom bavi ova jadna jugoslavenska siročad stisnuta pod izbušenim kišobranom Sarajevske deklaracije. Sve vam je to posljedica šoka izazvanoga raspadom Jugoslavije i ništa drugo. A šok je na hrvatskome – urušaj!

Davor Velnić, književnik: Neka Jergović piše jezikom svoga srca

Najrazboritije bi bilo da samozvani književnik, u naravi novinarski oštroper, Miljenko Jergović, piše jezikom svoga srca, na srpskome jeziku. To možda najbolje razumije, a hrvatski jezik i sve drugo za njega je samo mrska nepoznanica.