Presuda protiv Marka Juriča

Nakon nepravomoćne presude, kojom je zbog izgovorene riječi osuđen od strane sutkinje Općinskog suda u Novom Zagrebu Mirjane Horvat na uvjetnu zatvorsku kaznu u trajanju od 10 mjeseci s rokom kušnje od dvije godine, ugledni hrvatski novinar Marko Jurič s pravom nas je sve skupa (Hrvate i hrvatske državljane) upitao: „... Što sad, dragi prijatelji?” Dakle, što je sljedeće, na što ćemo još pristati kad/ako dopuštamo da novinar i hrvatski domoljub završi u zatvoru samo zbog toga što je radio svoj posao, a nakladnik koji je prenio njegov komentar mora platiti golemu novčanu kaznu? Da stvar bude bizarnija, sve se to događa u demokratskoj državi koja se ponosno diči da je članica EU i NATO!

Usput, predmetni sporni Juričev komentar o srpskopravoslavnom velikodostojniku Porfiriju, izrečen nakon što se na međumrežju moglo vidjeti kako ovaj pjesmom veliča četničkoga ratnog zločinca Momčila Đujića, doslovno je benigan u usporedbi s bezbrojnim medijskim uvrjedama i napadima na Rimokatoličku Crkvu u cjelini, kao i na pojedine njezine prelate u Republici Hrvatskoj. Pa ipak, svi su oni redom (pa i od strane hrvatskog pravosuđa) ekspresno proglašavani neutuživim, podvodeći ih pod medijske slobode, novinarska prava, satiru itd. Nadalje, kazneni proces protiv Marka Juriča traje već sedam godina, kao da se u najmanju ruku radi o opsežnim procesima na haaškom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše SFRJ.

Briljantnu dijagnozu duhovnog stanja hrvatskog naroda, odnosno razloge apatije u koju su Hrvati zapali nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, postavio je hrvatski umjetnik Marko Perković Thompson u svojoj predivnoj pjesmi uspješnici „E moj narode!” s istoimenog albuma iz 2002. Thompson je na svoj maestralan način ispjevao da je kroz povijest najveći hrvatski problem bila nesloga, odnosno egoizam, a da smo s druge strane sve pozitivno postigli samo onda kad smo bili jedinstveni. Dakle, (kod Hrvata) ništa nova pod kapom nebeskom: „... nova lica, scena ista...”

Stoga smo za ovu sudsku represiju nad Markom Juričem, kao što je svojevremeno napisao veliki hrvatski književnik Petar Šegedin za uzroke neravnopravnosti hrvatskog naroda u SFRJ, svi odgovorni. I dok je Šegedin kao bivši komunist konstatirao kako su svi hrvatski komunisti odgovorni za poražavajuće stanje hrvatskog naroda u bivšoj zajedničkoj državi, ja danas pod ovim SVI mislim u prvom redu na nacionalno svjesni dio: inteligenciju, hrvatske branitelje te na hrvatske domoljube uopće. Naime, nakon zadivljujuće pobjede i besprimjernog (samo)žrtvovanja, junaštva, zajedništva, solidarnosti u Domovinskom ratu, Hrvati su se u miru ponovno okrenuli svaki sebi, što onda neizbježno dovodi i do čuvenog hrvatskog jala. U ovome je na žalost sudjelovao i dio braniteljske populacije koja je osnivanjem više desetaka, pa i stotina udruga oslabila svoj utjecaj na političke i društvene procese, dok su pojedini hrvatski branitelji ljubomornim te nerijetko neopravdanim međusobnim predbacivanjem - zašto je netko od njih dobio veći stan, veći čin, tko ima veću plaću, veću mirovinu, invalidninu - posijali sjeme nesloge i tako bacili sjenu na svoje dojučerašnje ratno zajedništvo.

S obzirom na to da je osuđujućom presudom Marku Juriču stvarno ugrožena novinarska neovisnost, odnosno medijske slobode, dobro se prisjetiti prosvjeda radi „obrane” Radija 101 u Zagrebu 21. studenog 1996. Zaista je neshvatljivo da su Hrvati do kraja ispunili Trg bana Josipa Jelačića, osim prigodom proslava tijekom procesa osamostaljenja te dočeka zaslužnih športaša i oslobođenih generala-haaških uznika, jedino prosvjedujući protiv odluke o oduzimanja koncesije ovom navodno neovisnom mediju. Zar zaista u proteklih 30-ak godina nije bilo razloga da se u još ponekom slučaju, a koji bi bio od interesa za cijeli hrvatski narod ispuni taj povijesni trg? Kada mi je radni kolega, koji se u to vrijeme "obrane" Radija 101 zatekao u Zagrebu, govorio o scenama na zagrebačkim ulicama, odnosno kako su se rijeke izmanipuliranih građana trkom doslovno slijevale na središnji trg, psujući pri tom vladajuću stranku i tada već bolesnog utemeljitelja uskrsle neovisne hrvatske države, naslutio sam da je počelo urušavanje hrvatskog zajedništva. Uz to, nisam se mogao načuditi naivnosti i političkoj nepismenosti brojnog dijela prosvjednika, odnosno prosječnih građana koji su zaista povjerovali kako se tim prosvjedom brani sloboda izražavanja i medijske slobode u Hrvatskoj. A o kakvoj se neovisnosti tog radija radilo, postalo je razvidno ubrzo poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kada su njegovi vodeći novinari postali uzdanice SDP-a (valjda i zbog morbidnih komentara o mrtvom Tuđmanu), pa je tako npr. Zinka Bardić u vrijeme ministra Šime Lučina postala glasnogovornica hrvatskog MUP-a, dok je pak Zrinku Vrabec Mojzeš predsjednik Ivo Josipović imenovao za svoju savjetnicu.

Moramo nažalost konstatirati kako glede predmetne presude sutkinje Horvat, koja je ovim pravorijekom zapravo dovela u pitanje dostignuti stupanj medijskih i novinarskih sloboda u Hrvatskoj, na žalost ne postoji (organizirana) kritična masa nezadovoljnih građana, a razumljivo ni volja nekog stranog čimbenika (npr. utjecajnog veleposlanstva iz zagrebačkog predgrađa ili pak moćnog filantropa) koji bi umjesto novovjekih hrvatskih „gusaka u magli” kao u slučaju Radija 101, sada doveli na Jelačićev trg 100-tinjak tisuća domoljubnih Hrvata na prosvjed radi obrane profesionalnih prava novinara Marka Juriča i tvrtke Plava produkcija.

O presudi protiv Marka Juriča nije se naravno oglasio „slučajni” predsjednik, najvjerojatnije zato što ovaj novinar nije iz njegova jata. Kada se, naime, radilo o sudskim odlukama i presudama protiv njemu ideološki i privatno bliskih osoba, kao npr. onoj o izručenju Njemačkoj bivših udbaša Zdravka Mustača i Josipa Perkovića ,odgovornih za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, ili pak zbog korupcije protiv Tomislava Sauche, predstojnika njegova ureda dok je bio hrvatski premijer, on ih je kritizirao i dok su bile prvostupanjske i kad su postale pravomoćne. Ali to je stara priča, on očito, kao uostalom i njegov uzor s Romanije, prizna samo sud svoje partije.

Isto tako, ovu presudu nije problematizirao ni aktualni predsjednik Vlade i HDZ, ali to također ne iznenađuje jer su ionako svi predsjednici HDZ-a poslije Franje Tuđmana (osim Tomislava Karamarka koji je osvetnički odstranjen iz hrvatske politike zbog privođenja osumnjičenoga ratnog zločinca i oznaša/udbaša Josipa Boljkovca) „davali žmigavac udesno, a skretali ulijevo”. Takvima čak nije bilo sporno ni to što je splitski „Ante od kante” napisao kako bi sve članove HDZ trebalo „postrojiti na nogometnom stadionu na Maksimiru, pa onda mitraljezom po njima”; ali da, to je naravno satira, dok je pak Juričevo upozorenje građanima glede potencijalne četničke aktivnosti na Cvjetnom trgu u Zagrebu govor mržnje.

A što tek reći o redovitom pljuvanju iz zagrebačkog tjednika srpske nacionalne manjine Novosti po Hrvatskoj, Hrvatima, hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj vojsci, članovima najjače hrvatske političke stranke, Katoličkoj Crkvi, blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, katoličkim vjernicima uopće? U navedenim slučajevima, hrvatske institucije, pod izgovorom novinarskih sloboda, toleriraju ovakve bljuvotine, a uz to njihovim autorima redovito doniraju milijune (u kunama), odnosno sada u stotinama tisuća eura godišnje. Teško da je u povijesti zabilježen sličan primjer ovakvoga političkog mazohizma. Kao što je poznato, udarna pera ovog (srpskog) tjednika nisu Srbi, a među njima se u posljednje vrijeme posebno ističe Hrvoje (sic!) Šimičević, etnički Hrvat iz (od strane srpskih susjeda spaljenih i desetkovanih) podvelebitskih Jasenica, koji je postao stručnjak za pronalaske pritajenih ustaša u hrvatskom društvu te pedofila u Katoličkoj Crkvi. Kako se u njegovu slučaju moguće radi i o nekoj (pod)inačici stockholmskog sindroma, uzroke njegova ocrnjivanja vlastitog naroda svakako bi trebali istražiti i obraditi stručnjaci za područje socijalne (psiho)patologije.

Ali, kao što je rekao sluga Božji blage uspomene kardinal Franjo Kuharić, “postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati”. Mnogi hrvatski dušmani kroz povijest su se često preračunali, odnosno skupo platili svoju bahatost i podcjenjivanje Hrvata. Sjetimo se samo što se dogodilo Mađarima 1848./1849. kada je Lajos Kossuth euforično izjavljivao da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu ili kako su se proveli pobunjeni Srbi nakon što su zbog goleme razlike u naoružanju 1990./1991. bili uvjereni da će od Hrvatske ostati samo ono što se golim okom može vidjeti s tornjeva zagrebačke katedrale. Ostaje nam vjerovati kako će i ovom prigodom Hrvati biti na visini zadatka te da će, ako drugostupanjski sud ne ukine sramotnu odluku o zatvorskoj kazni, ustati i demokratskim metodama izvršiti pritisak na državni aparat kako bi se poništili učinci predmetne nepravedne presude te u budućnosti spriječilo slično protuhrvatsko postupanje.

A tebi, poštovani gospodine Marko Juriču, parafrazirajući razmatranje, odnosno molitvu uz prvu postaju križnog puta kada su Isusa osudili na smrt, skrušeno poručujem: oprosti mi, dragi Marko, na tu nepravednu presudu pristao sam i ja svojom nesolidarnošću, i ja sam te osudio svojom šutnjom.

Neven Kursar