O „vrijednom i nevrijednom“ životu u etičko-svjetonazorskoj perspektivi

Danas je već očigledno da veliki napredak u medicini postavlja načelna pitanja za etiku koja se izravno tiču dostojanstva čovjeka i ljudskih prava. Medicina kao znanost principijelno je upravljena na čovjeka, na njegovo zdravlje, na kvalitetu života, na život u cjelini. Na kojeg čovjeka; na koju vrstu zdravlja i kvalitete, na koliko dugi život; postavljaju se ovdje neminovno pitanje. Kod pitanja „na kojeg čovjeka“ ne bi trebalo ili čak ne bi smjelo biti sumnje ili oklijevanja. Odgovor treba ili mora glasiti: kod svakog čovjeka bez bilo kojih uvjeta jer to traži vrjednota: „dostojanstvo“ čovjeka kao ustavna vrijednost koju mora država štititi jer to traži ispovijedanje istine da je čovjek stvoren na sliku Božju. U sekularnoj državi ta se istina više ni ne spominje. Ova jasna principijelna određenja doživjela su i doživljavaju sve više i bez grižnje savjesti nepoštivanje od strane samih građana - većeg broja, grupacija - i time posljedično države: zakonodavca. Posljedično ovo ponašanje države uvlači medicinu u jako velik problem. Pokazat ćemo cijeli slučaj na prenatalnoj dijagnostici koja jest simbol velikog napretka medicine. Prenatalna dijagnostika je djelomično uvedena i s namjerom da se spriječi rođenje bolesne djece. Ovdje je očito da prenatalna dijagnoza prisiljava da se donese sud od kojega ovisi život ili smrt jednog ljudskog bića... Taj sud je „ vrijednosni sud“ o tobože „nevrijednom“ životu. Donosi ga liječnik ili više njih. Čovjek si prisvaja pravo reći da dostojanstvo čovjeka ne vrijedi za ovog bolesnog ili hendikepiranog ili manjkavom kvalitetom pogođenog života te se njemu smije oduzeti pravo na život, redovito abortusom.

U ustavu stoji posve drukčije određenje: dostojanstvo čovjeka je nepovredivo, nedodirljivo, dakle bez „da, ali, ako...“. Ustav zabranjuje negativne sudove o životu bilo kojeg čovjeka. Pa ipak se događa nelogično i skandalozno u državama danas što izražavamo ovako: ne smiješ ubiti dijete; ali, ako su ispunjeni ovi uvjeti, onda ja, država, inače stroga čuvarica prava čovjeka, osobito prava na život, dopuštam da ubiješ dijete na svoj račun (već se traži na račun države); neću te kazniti. Nadodajmo još jednu misao k tome o motivu države. Država znade da djeca rođena s teškim bolestima moraju biti zbrinuta; da se roditeljima mora financijski i drukčije pomoći. To je imperativ humanosti i principa solidarnosti. Ali, to je povezano s velikim troškovima. I tu započinje mudrovanje svake vrste. Medicina si treba postaviti sljedeće pitanje: zar da ja kao znanost očuvanja života budem degradirana na službu selekcionara koji će donositi sudove koje dijete je vrijedno da dođe na svijet i da živi svoj život u dostojanstvu, a koje to nije? Zar moj etos ne glasi: spašavati život pod svaku cijenu, pita liječnik?

Kulturalna i svjetonazorska pozadina diskusije o „vrijednom“ životu

Kod nas u Hrvatskoj i općenito u zemljama istočnog bloka možda postoji nepoznavanje pokreta u zapadnim zemljama pod nazivom „kulturna revolucija“ od 1960-ih godina. Jednostavno se može ustvrditi da su zapadne industrijske zemlje doživjele u nekoliko godina temeljne promjene u shvaćanju života. Srž te promjene čini težnja za individualnom slobodom po vlastitoj volji, bez ograničenja svake vrste, a najviše tradicionalnog morala. Princip osobnog života je glasio: samoostvarenje, autonomija i osobno uživanje s ciljem oslobođenja od problema. Naravno, temeljna pretpostavka takvog načina života je: trajno zdravlje i financijska mogućnost za ugodni život. Traženje sreće i „uživati život“ bilo je potpuno sekularizirano: mlade je zanimao samo ovaj svijet; o drugom svijetu nisu htjeli ni čuti. Život se nije više doživljavao kao dar Stvoritelja i time kao vrsta zaduženja i zadaće nešto korisnoga činiti. Suveren nad životom bio je svatko za sebe. Pitanja odakle, kamo, zašto sve oko nas nisu se postavljala. Mladi i stariji revolucionari živjeli su ateistički: bez misli ili ideje na Boga i njegovih zapovijedi.. „Novi“ čovjek je postao nesposoban metafizički razmišljati. Stvarala se paradigma sretnog i uspješnog života. Stvarali su se kriteriji za dobar i vrijedan život. Logično tome se stvorio pojam „nevrijednog“ života. To je život bez zdravlja, bez financijske podloge za neprestano traženje sreće i uspjeha. Rodila se kod toga strašna želja da se bolesnom priječi doći na svijet. Pod udarom toga koncepta života našao se pojam „dostojanstvo“ čovjeka. U čemu je ono zapravo utemeljeno i tko je njegov najveći zaštitnik? Tko određuje što mora pripadati čovjeku da bude sačuvano njegovo dostojanstvo? Ako je to svjetonazor autonomije, onda se sadržaj dostojanstva određuje autonomno: po osobnoj volji. Mi vjernici molimo: Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Današnji ljudi - mnogi i sve više ih ima - proglašuju, viču, prijete: Moja volja se mora ispuniti, a ne nekog drugog pa ni Boga ako još na njega misle.

Prvi korak na tom putu učinio je filozof I. Kant. Po njemu ima neko živo biće „dostojanstvo“ ako je u stanju slobodno spoznati ćudoredni zakon, kako to „ razum“ određuje, i živjeti po tom zakonu. Dostojanstvo dolazi čovjeku samo na temelju njegove sposobnosti da pomoću razuma i u slobodi autonomno ispunjava ćudoredni zakon. Dakle, čovjek stvara po tome sam sebi „dostojanstvo“ kao razumno biće, on ga sam konstituira, a ne da ga prima kao dar od Stvoritelja Boga time što dolazi na svijet. Taj stav uključuje misao da tjelesno-naravnom životu u sebi ne pripada dostojanstvo nego samo autonomnom razumnom biću kakav je čovjek. Takav čovjek se razumijeva kao individua koja živi iz samog sebe i kroz sebe, i koja ne treba drugoga, ni Boga ni drugog čovjeka. Za tu individualističku i idealističku sliku čovjeka vrijedi ovisnost o drugome ili biti u stanju da trebaš drugoga kao nezrelost čovjeka ili kao samo-producirana maloljetnost ili naravna i bolesna forma ljudske egzistencije koja je nevrijedna u sebi.

Jako začuđuje da su takvu etiku mogli zastupati tako veliki i znameniti filozofi kao Platon i Aristotel. Očito nije njihov „razum“ doživio ono Svjetlo koje je došlo na svijet u noći u Betlehemu rođenjem Sina Božjega Isusa Krista... Ljudski razum, dakle, nije mogao doći sam po sebi do onih spoznaja koje je donijelo na svijet kršćanstvo. S kršćanstvom: s etikom milosrđa Boga i s etikom ljubavi Boga i bližnjega došla je na svijet spoznaja da je svaki čovjek Božje stvorenje, i to stvorenje na sliku Boga Stvoritelja koja je jamstvo za dostojanstvo čovjeka. Temelj i razlog tog dostojanstva jest smrt Kristova na križu. Kristov Križ temelj je vrijednosti svakog ljudskog bića: zdravog i bolesnog, mladog i starog, bogatog i siromašnog, obrazovanog i nepismenog.

Nitko na svijetu: ni pojedini čovjek, ni partija, ni država, ni ekonomija, ni znanost ne smije dirnuti u dostojanstvo čovjeka sprječavanjem njegova prava na život. To je apsolutna cezura u povijesti čovječanstva koju je donio Sin Božji Isus Krist na svijet i koju od prvog časa svog postojanja naviješta kršćanstvo: Katolička Crkva kao Mistično tijelo Kristovo zajedno s vjernicima: s Božjim narodom. Dostojanstvo čovjeka i odatle dolazeći zahtjev za pravo čovjeka na život jesu neuništivo mjerilo – norma - za etički prilaz k čovjeku za sva vremena i za svaki ljudski autoritet bilo koje vrste. Tko god se usudi djelovati protiv te norme, ne može izbjeći diskvalifikaciju svoga čovještva i ne može izbrisati svoje ime i prezime s liste ubojica i mrzitelja čovjeka.

Nažalost, moramo konstatirati da današnja civilizacija zapadnoga svijeta rađa utjecajne i vladajuće mislioce koji ne priznaju dostojanstvo čovjeka kao jedinu normu postupanja s čovjekom jer su izbrisali iz svoje svijesti istinu da je čovjek stvoren na sliku Božju i da jest stvorenje Božje. Doživljavamo danas da se moderno vrijeme vraća u epohu prije dolaska kršćanstva: u epohu mitologije i vladavine bogova stvorenih ljudskom voljom. Posljedice ovakvog svjetonazora i norme života u ljudskom društvu moralo je doživjeti moderno vrijeme 20. stoljeća. Takve ideje dale su temelj za zločine u ime arijske rase, za zločine u ime radničke klase, za genocide i revolucije ovih ili onih ideja.…

Treba se bojati da naše vrijeme stupa u sličnom smjeru: u smjeru razlikovanja između vrijednoga i nevrijednoga života. Već smo jako daleko na tom putu kroz praktično kršenje dostojanstva svakog čovjeka kao ustavnog prava: prije rođenja, na putu života i na kraju života. Taj razvoj moderne civilizacije baš u tom smjeru zavrjeđuje označavanje: živimo u „civilizaciji smrti“. Riječi su to svetog pape Ivana Pavla Drugog.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.