Politički amaterizam 

Nedavnim neprihvaćanjem, odnosno protivljenjem odluci o obučavanju ukrajinskih vojnika u Republici Hrvatskoj od strane većeg dijela oporbe u Hrvatskom saboru još je jednom zorno potvrđen politički amaterizam znatnog dijela hrvatske političke scene i naših političkih stranaka. Njihovi izgovori zbog kojih nisu podržali spomenuti prijedlog vladajuće saborske većine, pokazuju svu bijedu hrvatske politike.

I dok smo kod nekih sudionika i političkih opcija, naročito s lijevog političkog spektra, navikli da se u hrvatskoj političkoj areni koriste devizom „što gore (Hrvatskoj), to bolje nama”, neshvatljivo je da je na takav pristup pristala i skoro čitava desna saborska oporba, koja se uz to (samo)naziva i domoljubnom. Ne treba pri tom smetnuti s uma kako znatan dio oporbe često svoje političke poteze opravdava argumentacijom kako vladajuća Hrvatska demokratska zajednica svoje stranačke interese često stavlja iznad hrvatskih nacionalnih interesa. Ne tvrdim da nema i takvih slučajeva, međutim upravo je saborsko glasovanje glede odluke o obučavanju ukrajinskih vojnika zorni primjer stavljanja uskih stranačkih interesa, i to od strane većeg dijela oporbe, iznad nacionalnih interesa. Dio oporbe je tom prigodom branio svoj stav poput uvrijeđenog djeteta, pravdajući svoje protivljenje vladajućim logikom: kad vi prije niste podržali moje prijedloge, sada ne ću ni ja vaše (iako se u vašim prijedlozima iščitavao i moj politički program).

Da se ovdje uglavnom ne radi o nikakvim ideološkim razlikama i razmiricama potvrdio je saborski zastupnik Domovinskog pokreta i general Armije BiH Ante Prkačin, kada je u Hrvatskom saboru doslovno rekao da on i njegova stranka nemaju načelno ništa protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj te da ih je vladajuća većina samo trebala nazvati i da bi se tada dogovorili o svemu. Uobičajeno je da se koalicijski partneri konzultiraju, odnosno da povremeno rade kompromise, međutim nije jasno zašto bi vladajući konzultirali oporbu glede mogućnosti istovjetnog glasovanja. Normalno je i logično da oporbene stranke u parlamentu podrže one prijedloge saborske većine koji odgovaraju i njihovom ideološkom narativu i političkom programu, kao i prijedloge koji su zajednički svim političkim opcijama, kao npr. pitanja ugroze nacionalne sigurnosti, državne suverenosti, vanjske politike, itd.

Stoga, sukladno oporbenoj retorici i s tim u vezi njenim političkim potezima, ispada da im je jedini spiritus movens političkog djelovanja mržnja prema HDZ-u i premijeru Andreju Plenkoviću. Postavlja se pitanje, znaju li oni uopće što su to nacionalni interesi, odnosno jesu li svjesni činjenice da Republika Hrvatska kao članica euro-atlantskih vojnih i gospodarskih organizacija ima i neke obveze glede tog članstva? Svojim glasovanjem u Hrvatskom saboru glede obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj pokazali su da, ili ne znaju, ili im nije stalo do njih.

Međutim, još je opasnija te po hrvatske nacionalne interese štetnija argumentacija predsjednika Domovinskog pokreta i vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, koji je protivljenje obuci ukrajinskih vojnika na hrvatskom teritoriju, uz ostalo, povezao i s bremenitom hrvatskom poviješću, kada su Hrvati često ginuli za tuđe interese. U tom je kontekstu spomenuo i staljingradsku bitku u 2. svjetskom ratu tijekom koje su hrvatski vojnici, zajedno s pripadnicima vojski više drugih država, ginuli na strani nacističke Njemačke. Treba biti stvarno politički nepismen i nezreo da se savezništvo NDH s nacističkom Njemačkom izjednači s današnjim članstvom Republike Hrvatske u NATO i EU te u tom smislu predmnijevati da je to jednako opasno za opstojnost hrvatskog naroda!

Da se u političkom djelovanju gospodina Penave događa nešto čudno i neshvatljivo govori i njegovo očitovanje glede sudjelovanja saborskog zastupnika, inače doktora povijesti Zlatka Hasanbegovića na jednom javnom skupu u Hrvatskom institutu za povijest, na kojem uostalom nije ni govorio. Skup je inače organiziran od strane pojedinih zaposlenika Hrvatskog instituta za povijest, a na njemu su o temi stradavanja četnika na kraju 2. svjetskog rata govorila dvojica srpskih povjesničara. Penava je naime, upitan za komentar o Hasanbegovićevoj nazočnosti na tom skupu, naveo da je poznata uloga četnika u 2. svjetskom ratu te se ne slaže sa stavovima povijesnih revizionista, odnosno srpskih povjesničara, izgovorenih na istom skupu. S tim u vezi je naglasio da će tražiti očitovanje od Hasanbegovića želi li biti političar ili znanstvenik. Po njemu, ispada samorazumljivim da ako čovjek nazoči nekom skupu, u isto vrijeme prihvaća, odnosno da se slaže sa svime što je na njemu izgovoreno! Isto tako, ispada kako je Penavi valjda i problem što je Hasanbegović, koji u Hrvatskom Saboru podržava Domovinski pokret i sudjeluje u radu saborskog Kluba ove stranke, tom prigodom bio u društvu vrhunskih hrvatskih povjesničara Marija Jareba, Davora Marijana, Vladimira Geigera i Miroslava Akmadže, koji su inače od strane jugokomunističkih povjesničara te njihovih nasljednika i sljedbenika također nerijetko stigmatizirani i okarakterizirani kao povijesni revizionisti.

Po brojnim komentarima građana na međumrežnim portalima, iščitava se (još jedno) razočaranje hrvatskih birača i domoljuba u „lidera(e)” hrvatske političke desnice. Nadam se kako se u slučaju izjava Ivana Penave ipak radi o političkoj potkapacitiranosti, jer u suprotnom, u što ne želim vjerovati, ispada kako je svjesno odradio „dupli pas” s rusofilskim novinarom Vladom Vurušićem, koji je (po zadatku) načeo temu, odnosno problematizirao ovaj skup povjesničara te u tom smislu poglavito propitivao nazočnost Zlatka Hasanbegovića na njemu.

Usput, nije isključena mogućnost da među saborskim zastupnicima koji su se protivili obuci ukrajinskih vojnika u Republici Hrvatskoj ima i onih koji su takvim svojim stavom, poput spomenutog novinara Jutarnjeg lista, samo „odradili” zadatak. Međutim, o tome nema potrebe dalje spekulirati, već se treba nadati da se time bave oni koji su nadležni za takvu problematiku.

Imajući u vidu gore navedeno, biračima hrvatske političke desnice ostaje samo, parafrazirajući zagrebački grafit „Sveti Ante, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju”, zavapiti: Vratite nam Antu (Đapića)! Kako od toga, odnosno ujedinjenja brojnih desnih stranaka pod vodstvom nekog novog i karizmatičnog političara, najvjerojatnije ne će biti ništa, može se samo konstatirati kako je, uz sve svoje pogrešne poteze, bivši predsjednik HSP Anto Đapić bio i jest daleko politički pismeniji i sposobniji političar od sadašnjih (te velike većine bivših) čelnika stranaka na hrvatskom desnom političkom spektru.

Neven Kursar