Prikrivanje dijela Smojine biografije

Pristaše političke orijentacije M. Smoje danas pišu da je i on sam najavio svoj 'povratak' govoreći 'da se stalno sve isto ponavlja'. Tvrde da se svijet 'opet okrenuo' i sad ga opet slave. Svijet se stalno okreće, ali razgovor o Smoji danas se vodi u hrvatskoj državi.

Ako bismo pratili jednu zagrebačku novinsku priču, teško bi bilo zaključiti da je Smoje pripadao svijetu komunističkoga jugoslavenstva i da je u takvu raspoloženju dočekao i konačni rasplet. Kad je došlo vrijeme preokreta, ljudi koji nisu prihvaćali politiku protuhrvatstva, krenuli su svojim putem: odlučili su se suprotstaviti. Agresori su 1995. u Oluji poraženi. Dakle, na koju se stranu 'svit' danas okrenuo? Prema Oluji ili prema jugoslavenstvu 'nove ljevice'? Htjeli bismo vjerovati da se javna pozornost danas usmjeruje prema Smojinu pisanju, a da se odbacuje njegova politička orijentacija.

Sedam i pol novinskih stranica

Nakon tolikih progona ljudi koji su se kritički odnosili prema vladavini komunista, u demokratskoj smo Hrvatskoj došli do toga da 'nova ljevica' traži posebno društveno vrjednovanje, uključujući i javne spomenike, za ljude koji su otišli s ovoga svijeta kao dugogodišnji zastupnici i promotori crvenoga jugo-totalitarizma. Njima su nevažne europske rezolucije koje izjednačuju i osuđuju europske totalitarne režime: nacizam, fašizam i komunizam, posebno naglašavajući savezništvo nacizma i boljševizma sklopljeno 23. kolovoza 1939.

Novine koje izlaze u Zagrebu nedavno su objavile opširan prilog (sedam i pol stranica teksta i fotografija, in continuo) o M. Smoji u kome prikazuju samo jednu stranu njegova javnoga djelovanja. Nakon zapisa da je 'Smoje bio skojevac i vjerovao u tu ideju', donose i ovakve tvrdnje: "Međutim on je izbačen iz antifašističkog pokreta nakon samo nekoliko mjeseci članstva jer je odmah nanjušio o čemu se radi... Kad je počeo ukazivati na kiselost novonastalog režima, naglavačke je izbačen iz sistema" ("A spomenik na svojoj Matejušci još nema. Gotovo 30 godina nakon smrti.") (VL,12. 2. 2023). M. Smoje je, dakle, izbačen iz 'antifašističkog pokreta', samo nekoliko mjeseci nakon što se 'upisao'!?

U vrijeme 'bratstva i jedinstva' Miljenko Smoje je (1985.) napisao kako se već dugo "upozorava na povampireni ustašluk ali malo se obadaje" (obadavati, pridavati pozornost, op. ib). Iz tih bi njegovih riječi trebalo zaključiti da je 'ustašluk' bio povampiren ne samo od 1941. do 1945., nego i u vrijeme dominacije srpskih političara u Hrvatskoj, u vrijeme 'hrvatske šutnje' (1972. - 1990.), vlasti S. Stojčevića, D. Dragosavca, M. Baltića ... Godinu dana nakon Smojina zapisa o povampirenom ustaštvu objavljen je i Memorandum SANU (1986.) koji izražava gledište da “izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su sada”. To je bila najava onoga što će donijeti 1991. kad je 'ognjem i mačem' započela 'deustašizacija' Hrvatske, kao što danas Putinova oružana sila pokušava 'denacizirati' Ukrajinu.

Povampireni i održivi ustašluk

Usput: blizu četrdeset godina poslije toga, u veljači 2023. u demokratskoj hrvatskoj državi jedan od 'lidera' SDP-a u Zagrebu tvrdi da HDZ "funkcionira temeljem 'održivog ustašluka', male količine nacionalizma kojom zadržava desne birače, a ne iritira lijeve" (A. Bauk, VL, 16. 2. 2023.). Tako se danas javlja prikriveni život protuhrvatstva, u onoj ideologiji koja svaki znak hrvatskoga patriotizma naziva 'ustašlukom', neovisno o tomu jesu li to Rankovićeva i Smojina 'vremena' ili Baukova i Puljkova. U takvom bi osvjetljenju mogli motriti i najavu spomenika istaknutom jugo-nacionalistu M. Smoji, koji je htio slati splitsku reprezentativnu delegaciju na velikosrpske mitinge S. Miloševića.

U vrijeme koje su obilježili mitinzi S. Miloševića (1988.) Smoje poziva Splićane da ih ne izbjegavaju. "A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pitalo išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu" (švignuti, pobjeći, op. ib). Uz S. Miloševića je Smoje i onda kad najavljuje 'sređivanje' stanja na Kosovu i uhićenje Azema Vlasija: "Ka da je narod mona, pa je tako misecima vika kontra Vlasija. I šta ćemo sad s onima koji su ga žestoko branili? I šta ćemo s onima koji su kontra uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu." Smojini ljudi danas ne pišu o tomu na koju je stranu on pozivao svoje čitatelje ('od Zadra do Dubrovnika') i čude se kako su to Hrvati zapamtili.

Ne iskazujemo suzdržanost pri veličanju M. Smoje zbog njegova novinarskoga djelovanja, nego zbog nastojanja da se u tom uzdizanju prikrije dio njegove biografije, koji pokazuje naglašeno protuhrvatstvo, dok se u mnogim drugim slučajevima baš politička gledišta 'iz prošlosti' uzimaju kriterijem za isključivanje pojedinih ljudi iz javnoga života. Nije problem u tomu što se govori o M. Smoji uz stotu obljetnicu njegova rođenja, i o njegovim prinosima afirmaciji čakavice u medijskom prostoru, nego u prikrivanju njegova političkoga djelovanja kroz javne medije i ozloglašavanju hrvatskih narodnih interesa, protivnih velikosrpstvu.

Upis u antifašistički pokret

Promotori su ostali dužni i odgovor na pitanje: kako se upisivalo u 'antifašistički pokret'? Nejasno je i ovo: ako je 'izbačen iz sistema', kako je mogao 40 godina objavljivati novinske tekstove, pisati scenarije i knjige i izgraditi karijeru za 'spomenik na Matejuški', u državi za koju su ginuli oni koji su ju odlučili obraniti od velikosrpske agresije S. Miloševića, a on je u to vrijeme pitao sugovornika misle li oni (Hrvati) da će se 'išta prominit'. (Troje novinara, u spomenutom opširnom prilogu, u zasebnim prilozima, prikazuje razgovor s istim 'svjedokom' Smojinih zasluga za mogući spomenik u Splitu. Sugovornik im je fotoreporter F. Klarić koji je često pratio Smoju na novinarskim zadatcima.)

"On je prije svega bio Dalmatinac, anarhist. Protiv svake države, svake vlasti i svakog sistema. I tu se devedesetih poskliznuo, nesretno, naivno, kao dijete." To je konstrukcija za oblikovanje izmišljenoga lika. Stvarni M. Smoje bio je protuhrvatski raspoloženi autonomaš i jugofil koji nije bio protiv 'svake države, svake vlasti i svakog sistema', nego protiv hrvatske države i svakoga ne-crvenoga i ne-jugoslavenskoga 'sistema'. I nije se 'poskliznuo' devedesetih, nego se tako 'sklizao' od početka do kraja. Nije istinoljubivo tvrditi da je to što je bio 'ciničan prema hrvatskom nacionalizmu' razlogom što je umro zaboravljen. Smoje nije bio 'ciničan' prema hrvatstvu (koje se uvijek, u govoru njegovih 'jugoslavena', naziva ili nacionalizmom ili ustaštvom) nego je bio otvoreni zagovornik orjunaštva.

"Smojin svijet činile su oštarije, vino, cigarete, žene i makinjeta za kojom je pisao navečer... Međutim, on je od svoje novinarske plaće tada mogao kupiti kuću i Mercedes. Ali to nikad nije napravio, tvrdi sugovornik i svjedok, u pokušajima oblikovanja lika Miljenka Smoje, dostojnog spomenika u Republici Hrvatskoj. Kasnije će novinar dopuniti taj prikaz: "Umro je zaboravljen, napadnut, bijedan i siromašan." (Svjedok sažima jedan komentar Smojina pogreba u iskaz da je "kapsil bija duži od sprovoda" (kapsil, lijes, op, ib).)

Izgled hrvatskih glava

Tomu bi se moglo dodati da svijet 'oštarija, vina i cigareta' vjerojatno nije bio najprikladniji izbor za sigurniji umirovljenički status, a ne bi trebala biti neočekivana ni izloženost reakcijama ljudi koji su dočekali mogućnost odgovora na uvrjede o obliku 'vlaških glava', ljudi koji nisu prihvaćali njegova jugonacionalistička politička uvjerenja, u vrijeme dok oponenti o tim gledištima nisu smjeli ni progovoriti bez izlaganja velikim neprilikama. U bitnim političkim pitanjima Smoje je bio čovjek 'crvenoga' jugoslavenskog režima. Kako su sljedbenici M. Smoje protumačili značenje i smisao pojma 'tešte kvadrate' i 'vlaške glave'?

Nije nam nakana u ovom tekstu pretraživati sidrišta i dublje sfere djelovanja crvenoga neojugoslavenstva. Svi ljudi u demokratskoj zajednici imaju pravo iskazivati svoja politička uvjerenja. Nekima su ta prava dostupnija, a nekima uopće nisu dostupna. Pretpostavljamo da se ni ljudi zauzeti idejom o podizanju spomenika M. Smoji danas ne protive pluralizmu mišljenja, ni pravima drugih, koji zastupaju drukčija politička stajališta i drukčije prosuđuju o prošlosti. Ili su još uvijek zagovornici jedne i jedine 'crvene istine'?

U našoj državi još nisu do kraja nadvladani otpori hrvatstvu i hrvatskoj državi. I danas se često veličaju propale neprijateljske politike i režimi. Protagonisti takva pristupa ovladali su dijelom ovdašnjega medijskoga prostora. O njihovoj infiltraciji u državne institucije moglo bi se više govoriti. Sve to prati često izmicanje povijesti (posebno one ne tako davne) iz vidokruga znanosti, prema političkim instrumentalizacijama, kakve je njegovala komunistička propaganda.

Crveni konzervativac

U novinskom prilogu, prostrtu na više od sedam stranica čitamo da M. Smoju "... pojedini 'intelektualci' zarobljeni u vlastitoj taštini i jednocrtnom tumačenju povijesti nazivaju Jugoslavenom. Smoje je bio konzervativac. Od glave do pete." Ta je tvrdnja nedokaziva. On je bio takav 'proleterski konzervativac' da se zarekao kako nikad ne će otići na utakmice 'svoga' Hajduka dok ne vrate u hajdučki grb crvenu zvijezdu petokraku". Konzervativac pod revolucionarnim crvenim znakovljem!? Crveni barjak i čakavica kao štit! A zašto je pisao čakavicom?

Navodno, zbog sigurnosnih razloga, pišu smojisti, zato da ga vlasti ne bi 'neutralizirale': čakavica je "bila razumljiva ljudima od Zadra do Dubrovnika. Samim time njegovi tekstovi i djela nisu imali doseg da bi ga vlasti neutralizirale. On je toga bio svjestan, mudro se držao čakavice i djelovao lokalno". (!?) A da je pisao štokavicom 'vlasti bi ga neutralizirale'? Ali, kako iskustvo pokazuje, ako bi se tkogod i u manjemu prostoru od spomenutoga (od Zadra do Dubrovnika), u nekoj birtiji na rivi, našalio govoreći, primjerice, da 'ljubičica bijela' ima više od sto kilograma, završio bi u tamnici. (Mala pomoć mlađim čitateljima: pjevalo se o Titu kao ljubičici bijeloj). Smoje se nije trebao štiti čakavicom, jer je njega štitio crveni poredak od vrha do dna.

Promotori zaduženi za oblikovanje novoga lika M. Smoje prikazuju i 'novi model' širenja 'lijeve', lenjinističke i anarhističke ideje s kojom se susreo već u ranoj dobi u svom Varošu (dio Splita). Čini im se da bi malo tko bolje širio i tumačio revolucionarne ideje V. I. Lenjina od nepismenoga puka. Ali te ideje nisu u Varoš odnekud donesene, one su se tamo - 'rađale'. Tako je inficiran i M. Smoje, dijete Veloga Varoša."Nije stoga ni čudo da su se na ovim prostorima baš u Varošu rađale lijeve, lenjinističke i anarhističke ideje. Varoš je debelo prije Drugog svjetskog rata zavrijedio nadimak 'Mala Moskva'..." "... U Varošu su prebivali težaci, ribari, postolari, maranguni, batelanti i običan nepismeni puk koji je odlazio na žurnate obrađivati plemićke posjede na području današnjeg Mertojaka i Žnjana." U drugim su 'drevnim kvartovima' (Get, Manuš, Lučac, Radunica) "u ona vremena bili naseljeni mahom splitski aristokrati, buržuji i plemići..."

Kleronacionalisti s druge strane brda

Smoje je, kažu, volio Split, ali ne onakav kakav je taj grad bio. Nije bio sklon hrvatskom Splitu, nego samo crvenom i jugoslavenskom. Povodom sukoba na utakmici Hajduka i beogradske Crvene Zvezde (1985.) piše: “Kleronacionalisti, još bolje reći fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom a još i tuku pitomce”. Smoje ih naziva hrvatskim hordama koje su se u njegov urbani, fini Split spustile s druge strane brda. Kockaste glave, vlaške glave, ustaške glave. Tko je još tako dijelio ljude? "Na pisanje beogradskih medija o Splitu kao incidentnom gradu 1985, Smoje odgovara: Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda". (Mnoge od Smojinih zapisa na tu temu skupio je J. Čelan u knjizi Spomenik izdaji, 2008.) 'Tešte kvadrate'? Kockaste glave. Ljudi niže razine, biološki inferiorni. Smoje diskriminira ljude, dijeli ih po fizičkom izgledu i boravištu ('s druge strane brda'). To su 'hrvatske horde' koje su krive za incidente u 'finom, crvenom, jugoslavenskom Splitu'. Je li to nacistički ili komunistički govor? Ili tu nema razlike? Je li moguće da je previđen Smojin rasizam? ("Rasizam je teorija i/ili praksa po kojima se ljudi segregiraju zbog njihovih prirođenih tjelesnih, socijalnih ili sličnih osobenosti (kao što su, npr. boja kože, tjelesna konstitucija, socio-ekonomski status) ili pak po njima pripisanim atributima (npr. stereotipi). Prema njima, određenoj 'rasi' 'pripada' predodređen društveni položaj (status), Wikipedija). Je li tko javno upozorio na Smojin rasistički govor? Rasističkoj doktrini pripada i uvjerenje da "postoji kontinuitet između fizičkog i moralnog, tj. fizičke osobine određuju oblike ponašanja ljudi" (Hrv. encikl.).

Delikt hrvatskoga patriotizma

Govoreći o seriji Velo misto (scenarij M. Smoje), njezin je redatelj u 'ono vrijeme' za Večernji izjavio da je "implicitno politički obojena, da bilježi događaje 'crvenog grada' i dobro znam kome crvenilo na jugoslavenski način smeta." A prema današnjim interpretacijama u tim istim novinama, Smoje je odmah nakon upisa u 'antifašističi pokret' naglavačke iz njega izbačen ('iz sistema'). Kako se nije upisivalo u antifašistički pokret, nego u komunističku partiju, lako je zaključiti, kako se sugerira da je Smoje napustio 'crvene', jer je kako smo prije doznali, 'odmah nanjušio o čemu se radi' pa su ga drugovi 'naglavačke izbacili iz sistema'. A da to nije 'nanjušio, ne bi ga izbacili! Već tada, za vrijeme komunističke diktature, prema opažanjima redatelja serije, 'crvenilo na jugoslavenski način' nekome smeta. Smoje nije pokazivao da mu smeta, iako je 'nešto' bio nanjušio. A ako bi u 'ono vrijeme' taj 'kome crvenilo na jugoslavenski način smeta' i naglas to rekao pred ljudima, čekao ga je kazneni zakonik i sankcija propisana za širitelje 'neprijateljske propagande'.

Miloševićeva bitka 'za Jugoslaviju' odnijela je mnoge živote. U stvarnosti to je bila bitka za Veliku Srbiju. Najprije su napali Hrvatsku. Rat je započeo 1991. a završio 1995. hrvatskom pobjedom. Smoje nije htio razumjeti ni prilike na Kosovu. Narod tamo nije "misecima vika kontra Vlasija" nego su to vikali eksponenti velikosrpstva, koji su pokušavali pokoriti i Albance na Kosovu. Danas je Kosovo samostalna država - Republika Kosovo, Republika e Kosovës.

Ni potporom jugoslavenstvu i crvenoj petokraki, ni potporom Miloševićevoj politici i progonu Albanaca, Smoje nije bio na hrvatskoj strani. Imao je, naravno, pravo na svoje mišljenje, a to znači da je i protivna strana imala pravo na svoje mišljenje. On je svoje mišljenje mogao javno iznijeti, i iznosio ga je, a drukčije misleći nisu ni mogli ni smjeli iznijeti svoje. Ta druga strana zagovarala je pravo na hrvatsku državu, naglas ili potiho, zastavom ili pjesmom, a Smojina je strana tvrdila da na to nemaju pravo pa ih je okrivljavala i pred sudom, a sud dosuđivao i višegodišnje kazne. Hrvati su htjeli slobodnu, demokratsku državu u kojoj ne će postojati ni delikt mišljenja, ni delikt hrvatskoga patriotizma.

Što su Hrvati promijenili?

I došao je taj dan, ostvarile su se žudnje i nade. Ali, došla je i godina 2000. Hrvate više ne odvode u tamnice zbog hrvatske pjesme, ali nisu oslobođeni stigme i osvete. Ako im ne zalijepe etiketu ustaše, onda je u pričuvi tvrdnja o nacionalistima, katotalibanima, kleronacionalistima, kvadratoglavima, fašistima... Zašto? A zašto je Putinova Rusija krenula u denacifikaciju Ukrajine? Etikete se upisuju u 'razloge' za osvajačku agresiju.

Dok su 'hrvatski nacionalisti', koje Hrvati zovu hrvatskim patriotima, branili svoju zemlju od oružane, agresorske sile, Smoje pita prijatelja: "Feđa, za koga gine naša mladost? Je li oni stvarno misle da će išta prominit?" (Svjedočenje F. Klarića). Ne znamo što mu je sugovornik odgovorio, ali znamo da su 'oni' stvarno mislili puno toga promijeniti, stvarno su mislili da će uspjeti. Nosila ih je vjera u pobjedu. Svojim su žrtvama pridonijeli da se to i dogodi. Sve se promijenilo, osvajači su poraženi. Ostalo je nešto njihovih agenata, a došli su i novi. I stari i novi pokušavaju Hrvatskoj činiti loše stvari.

Politička uvjerenja i kreativna sloboda

Na kraju bi trebalo pitati kako se odvajaju politička uvjerenja nekoga čovjeka od statusa njegova umjetničkoga ili novinarskoga djela; vrijedi li to razlikovanje samo za izabrane, ili je to opće načelo? Jesu li jedni krivi već zato što se nisu protivili nekoj vlasti, a drugi nedužni i onda kad su gazili ljudska prava i protivili se vrijednostima koje zagovara slobodoljubivi svijet? Obvezuju li i današnju ljevicu istinoljublje i moral one jučerašnje ljevice, ili su uspjeli oblikovati drukčiji odnos i prema istini i prema javnom moralu? Sva ta pitanja otvara i proces glorifikacije čovjeka koji je zagovarao jugoslavensku i komunističku isključivost.

Iako neki teoretičari tvrde da je iskustvo komunizma pomoglo državama, koje su desetljećima podnosile jednostranačku vlast, u postkomunističkim suočavanjima s aktualnim udarima ljevičarskih ideologija što stižu sa Zapada, u našoj zemlji taj kontakt izgleda drukčije. Jačaju pokušaji prikazivanja iskustva života u vrijeme komunističkoga totalitarizma, i velikosrpske dominacije, drukčijim od onoga što je bilo od 1945. do 'pada Berlinskoga zida'. Ustrajava se na postavci da je ispravna samo komunistička verzija prošlosti. U nekim političkim slojevima hrvatskoga društva i danas se drži nedopustivim uvjerenje da totalitarni oblici vlasti ne prate samo desničarske vladavine, nego i vladavinu komunista. Prema njihovu pisanju i javnim istupima lako je zaključiti da bi 'novi revolucionari' najradije rehabilitirali vladavinu jugoslavenskih komunista.

Ivan Bekavac

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.