Vječni život - dovršenje sveukupne stvarnosti ovozemaljskog života

Vječni život možemo nazvati ciljem sveukupne stvarnosti, možemo u njemu vidjeti konačnu svrhu svake druge svrhe i svega što je Bog učinio i što čini svaki čovjek na svom životnom putu. Imamo osjećaj da je vječni život posljedica i plod svih drugih istina naše vjere. Bez sve te duhovo-mistične stvarnosti, izrečene riječima i pojmovima našeg katoličkog vjerovanja, ne bi bilo najvišeg i jedinog cilja za nas ljude: vječnoga života. To potvrđuje Božja riječ koja nas opominje: Što ti vrijedi da zadobiješ sva blaga svijeta, ako kod toga i radi toga ne budeš dostojan primiti dar spasenja: vječni život u nebu.

Pred našim duhovnim očima razvijena je jedna snažna vizija svijeta koja nam govori o tome da je stvaranje svijeta došlo iz vječne prošlosti; da se otkupljenje čovjeka i svijeta dogodilo unutar aktualne prošlosti u povijesti čovječanstva i da se apsolutna budućnost čovjeka - a to je vječni život - priprema u sadašnjosti našeg aktualnog životnog puta. Mi, vjernici, živimo sada, ali ne za današnji dan, nego za vječni život. Ima li ozbiljnije stvari u našem kratkotrajnom životu nego je pitanje naše apsolutne budućnosti? Sudeći po tome kako mnogi provode svoj život; čime se sve bave; na što troše životne snage moramo sa žaljenjem reći da su na bitno zaboravili: na konac svoga života ovdje na zemlji i na početak novog života: života svjetla u nebu i života tame u paklu...

Ima li ozbiljnije stvari na svijetu nego je činjenica da svaki od nas odlučuje ovdje na zemlji, za vrijeme tih 60 ili 80 godina, o svom vječnom životu? Tu se ne radi o igri poput neke lutrije nego o određenju koje će s apsolutnom sigurnošću pogoditi svakog čovjeka. Nitko i ništa nam ne može tu priskočiti u pomoć: niti prijatelji, niti znanost, niti društvo niti država. Sve ovisi o nama. Svaki za sebe osobno stvara svoju budućnost: radosnu i sretnu; užasnu i nesretnu. To je zaista temeljna poruka kršćanske katoličke vjere, sadržane u pozivu: Sjeti se čovječe da ćeš umrijeti i da ćeš kroz smrt ući u vječni život: život punine u radosti ili u život praznine u nesreći i tami. Nositi u svijesti ovu istinu vjere je izvor pravog i radosnog osmišljanja našega života.

Sadašnji život pod utjecajem nade vječnoga života

Da vječni život nije samo jedna ideja ili čak samo jedna riječ, vidimo po tome da ta ideja vrši jaki utjecaj na naš zemaljski život. Oblik i sadržaj toga utjecaja izražavamo riječima: nada i strah, utjeha i nemir. Najprije ističemo činjenicu da mi ne možemo doživjeti značenje vječnog života sada u našem životu. Mi doživljavamo naš život kao prolazni, konačni. Protiv starenja ne možemo ništa bitno činiti. Produžiti si život pomoću medicine i drugih sredstava za neko vrijeme, za par godina, zaista nije od velikog značenja u svjetlu vječnosti. Slabljenje organizma koraca nemilosrdno naprijed i dovodi nas konačno u smrt. Ima mnogo istine u riječi: ljudski život je ovdje na zemlji neprestano umiranje. Ono započinje prvim rođendanom. Na svijetu nema ništa tako sigurno kao što je naša smrt. Isto možemo reći i za naš rad, naše djelovanje, naše planove: sve što poduzimamo, praćeno je sjenom prolaznosti. Iz te naše situacije rađa se u našoj duši tračak naslućivanja predstojeće vječnosti. No mi nećemo to sebi priznati, mi jednostavno nećemo na to misliti. Zato i kažemo za nekoga: taj radi i ponaša se kao da će vječno živjeti. Mnogi se tješe nagradama za životno djelo. Mnogi se hoće ovjekovječiti literarnim djelom, znanstvenim rezultatima ili nekim drugim izvanrednim uspjehom. Sve je uzalud. Zaustaviti prolaznost, spriječiti zaborav i nestanak iz mjesta i povijesti nije moguće.

Vidljivih tragova vječnosti nema u našem sadašnjem životu. Ipak nije sve tako bezutješno. Ako se zadubimo u našu psihu, tu otkrivamo težnju, tu osjećamo neku silu koja nas tjera da prelazimo granice naše egzistencije, iako samo u mislima, u idejama. U času, kada doživljavamo sreću kao da čujemo neki tajnoviti glas, zapravo neki vapaj: kad bi ovo divno stanje sreće moglo zauvijek ostati! Tu, i toga časa oblikujemo u mislima osjećaj mjerila, koje nam omogućuje da razlikujemo prolazno od neprolaznog, nedovršeno od dovršenog, nesavršeno od savršenog, nepoželjno od poželjnog. Zašto nam je to moguće osjetiti i zašto se to u nama pojavljuje? Zato što imamo u duhu predodžbu, ideju o cjelovitosti, o savršenosti, o sreći, uspjehu. Te ideje nas osposobljuju da znamo što je manjkavo, što je krivo, što je štetno, što je loše. Smrt mi doživljavamo idejno po mjerilu života. Jer znamo, što je život, zato nam je smrt nešto strašno. Normalni čovjek si ne može željeti smrt. Jer znamo, što je pravednost u sebi, zato ne možemo podnašati nepravdu. Normalni čovjek ne može željeti nepravdu. Jer znamo, što je istina u sebi, zato se borimo protiv neistine. Bog je onaj koji je u ljudsku narav usadio to mjerilo razlikovanja između savršenog i nesavršenog, lijepog i ružnog, pravednog i nepravednog. Bog je onaj, koji nam je usadio u narav neugasivu težnju za vječnošću. Tu je zadnji razlog zašto smo nezadovoljni s našom manjkavom egzistencijom; zašto smo nezadovoljni čak i onda, kada imamo dobar život. „Nemirno je naše srce dok ne otpočine u tebi, Bože“. Tom rečenicom je sv. Augustin rekao sve bitno o našem životu. On je vjerodostojni svjedok jer je sve to doživio. I upravo taj nemir u nama, to svakodnevno iskustvo da nas ništa, ama baš ništa na ovom svijetu ne može potpuno zadovoljiti, svraća pažnju našeg srca i našeg razuma na našu budućnost imenom vječnost i vječni život.

Ta budućnost vječnoga života nam daje snagu da možemo lakše podnositi našu svakidašnjicu. Od žive svijesti na nju dobiva smisao svaki korak našeg djelovanja. Sve je stavljeno u pravilan red, svaki korak ima svoje mjesto u našem cjelokupnom životu. Živjeti u svijesti na budući vječni život znači imati učinkovito mjerilo za istinsku i lažnu veličinu, za ono što je bitno i što je sporedno. Vjera u vječni život nas neprestano podsjeća na činjenicu da je naš ovozemaljski život Božji dar kojega trebamo sa zahvalnošću čuvati i razvijati. U toj perspektivi ima vjera u vječni život veliko političko značenje. Društva, čija javna svijest je vođena idejom - vjerom - u vječni život, bit će posve drukčije oblikovana nego društva, kojima vlada činjenica smrti kao posljednja sila u životu. Društvo s vjerom u vječni život razvija se u svjetlu nade - društvo sa sviješću smrti kao posljednje riječi, kreće se u tami nemira i nesigurnosti.

Čovjek, jer mu je vječni život konačni cilj, dobiva odatle neusporedivo dostojanstvo. Stoga čovjek ne smije nikada biti degradiran na sredstvo u političke ili bilo koje druge svrhe. Čovjek mora biti cilj svih drugih sredstava i svih drugih nastojanja na svakom području života. Ovdje smijemo mirne duše ustvrditi da čovjek jest i da treba biti mjerilo svega, što se događa izvan njega... Jedino mjerilo za čovjeka je Bog, njegov Stvoritelj i Spasitelj. To je utemeljeno u neizbrisivom pečatu u ljudskom biću koji naviješta istinu da je čovjek slika Božja. Zbog toga čovjek nije u neizvjesnosti u odnosu niti na njegovu prošlost niti na njegovu budućnost. On znade po Božjoj objavi, po vjeri, odakle dolazi, i on znade po nadi kamo ide. Stoga čovjek vjernik živi vječni život početno po vjeri, ufanju i ljubavi već sada, već ovdje na zemlji. Tko vjeruje u Krista, ima život vječni, kaže Ivan Evanđelist (Iv 5,24). Početno ima već sada, život vječni snagom nadanja. U punini će ga imati u vječnosti u domu Oca ljubavi i milosrđa.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.