O zapostavljenom nacionalno-integracijskom aspektu Pelješkog mosta

U novijoj hrvatskoj "mostografiji", prethodna godina je obilježena ostvarenjem bez premca - Pelješkim mostom - poveznicom dubrovačke eksklave s ostatkom Hrvatske. Od osvita civilizacije se mostovi poput Pelješkoga ubrajaju u najmarkantnije primjere ljudske intervencije u krajoliku. Pored arhitektonske impozantnosti, veliki mostovi sa sobom nose i velik značaj u transformaciji političke geografije cijelih naroda i država. Premošćivanjem barijera čovjek je pobjeđivao prirodu i otvarao si nove horizonte. Motiviran tim krajnjim pokretačkim impulsom zapadne civilizacije, izdizao se iznad prostornih i mentalnih limitiranosti. Nadzor nad mostovima značio je manifestaciju vlasti suverena nad prostorom. Iako je izgrađen za potrebe novih vremena u kojima klasično shvaćanje suverenizma biva redefinirano, s fokusom na "opipljivu" prometnu i ekonomsku dobrobit, punina značaja Pelješkoga mosta shvaća se tek sagledavanjem društveno-političke povijesti regije u kojoj je izgrađen! To se odnosi na raspon političkih učinaka koje most donosi u perspektivi, i nadasve, na onaj katalizirajući nacionalno-integracijski aspekt njegova "bitka" o kojemu se malo govori.

Svaki čin protezanja strateških prometnica u prostoru posjeduje u sebi iznimnu političku dimenziju koja se isprepleće s potencijalnim ekonomskim koristima. Ubrzanim kolanjem dobara i ljudi ubrzava se cirkulacija ideja i skraćuju veze centra s periferijom. Te zakonitosti vrijede i za komunikacije kojih je Pelješki most sastavni dio. Gledajući retrospektivno kroz prizmu nekoliko posljednjih stoljeća Dalmacije, to ispreplitanje prometno-komunikacijskog razvitka i nacionalno-političkih pomaka išli su rame uz rame jedno s drugim. Odnosno, nedostatak prometnica usporavao je sazrijevanje političke zajednice i ostvarenje pomaka na planu narodne samosvijesti. Povijesne okolnosti su sudbinu spomenute regije, naime, usmjeravale ka dugotrajnom trpljenju posljedica infrastrukturne nerazvijenosti, zatvarajući ju u svojevrsnu dezintegracijsku kapsulu „dalmatinstva“.

Maritimna orijentacija obale, s Venecijom kao gravitacijskim središtem, od 16. stoljeća je držala dalmatinsko zaleđe u potpunoj pasivnosti, pretvarajući ga u neotkrivenu egzotiku u kojoj prošlost ne prolazi, prepuštenu plemenskoj stagnaciji i destabilizacijskim utjecajima s istočnjačkim kulturološkim predznakom. Tek je probijanje tzv. Napoleonove ceste početkom 19. stoljeća unijelo dašak modernosti u taj zapušteni kraj. Rizici kakvi su proizlazili iz minimalnog razvitka kopnenih veza unutar Dalmacije jednakom su silinom, ako ne i snažnije nego sam središnji korpus Dalmacije, pogađali Dubrovnik s njegovom tanašnom "republikom" stiješnjenom uz more.

Ekspanzivni sigurnosni izazovi

Već dvije stotine godina, počevši s crnogorsko-ruskim pokušajima zaposjedanja Grada, u razdoblju Napoleonskih ratova, taj krajnji predio hrvatskog ozemlja bivao je izložen ekspanzivnim sigurnosnim izazovima iz BiH i Crne Gore. Nije puno vremena prošlo od kada se posljednji put Dubrovniku prijetilo odsijecanjem od matice, a jedini spas mu je pristizao ne s mora, već kopnenim putem, sa sjeverozapadnih prilaza Gradu - prilaza čija se stabilnost, sigurnost i protočnost uzdignula na znatno višu razinu upravo izgradnjom mosta!

U kontekstu prostorne afirmacije modernog hrvatskog nacionalnog programa, u čemu Pelješki most nalazi svoju kapitalnu simboličku i nacionalno-političku funkciju kao svojevrsni završni čin, integracijski učinci su se emitirali u prostoru kroz "sjever-jug" osovinu, do današnjih dana popularno oslikavanu kroz narative o zbližavanju Zagreba i Splita. I u tom pogledu on je važna karika koja je dvije stotine godina nedostajala kao spona na krajnjem jugu. Kao svojevrsni medij ideološke protuteže svehrvatskoj integraciji, naspram "sjever-jug" osi opstajao je antipodni povijesni utjecaj longitudinalnih "istok-zapad" komunikacijskih pravaca i veza. Teško je poreći da je, uz ostavštinu Rata za nezavisnost 1991. (kako ga i ovih dana, odlučnije od nas samih, imenuju pojedine američke državne institucije), upravo izgradnja autoputa Zagreb-Split zabila zadnji čavao u lijes autonomaškim tendencijama koje su u jugoslavenskom miljeu predstavljale živu idejnu konkurenciju uzajamnosti Sjevera i Juga, kao što je teško ne vidjeti da su inicijative "odozdo" za izgradnjom "Autoceste kralja Tomislava" 1960-ih i 1970ih godina XX. stoljeća predstavljale najjači izraz narodnog suverenizma u razdoblju Druge Jugoslavije kada su izrazi političke homogenizacije između Zagreba i Splita u očima režima nosili sumnjivu separatističku notu.

Za trajanja socijalističke Jugoslavije je taj duh autonomaštva, tada vješto ukalupljen u tradicije stanovitih longitudinalnih „istok-zapad“ geopolitičko-kulturnih silnica, bio najizravnije predstavljen kroz lik i djelo kontroverznoga Vicka Krstulovića, lidera dalmatinskih komunista. Koncipirajući "jadransku orijentaciju" Jugoslavije, odnosno Dalmacije, Krstulovićev splet prometno-komunikacijskih zamisli je bio usmjeren ka ustoličenju Splita kao izlaza Sarajeva i Beograda na more. Iako se radilo o "hladnoglavim'" planovima komunista bez naročitih historijskih nadahnuća, ali i bez senzibiliteta za "našu stvar", ono je u svakom slučaju u sebi sabralo otprije nataloženu slavodalmatinsku, autonomašku, pa i orjunašku ostavštinu - emancipirati Dalmaciju na štetu okrupnjavanja hrvatskog etničkog prostora!

Da je kojim slučajem osovina Dunav-Sarajevo-Split zaživjela, naime, Dalmacija bi se u odnosu prema ostatku Hrvatske, odsječene masivom Velebita, našla u poziciji sličnoj onoj u novovjekovlju, kada je tzv. "splitska skela" predstavljala trgovinska vrata bosanskih Osmanlija ka Sredozemlju, a politički utjecaj banske Hrvatske je završavao na južnim padinama Velebita. Srećom Krstulovićeve ambicije nisu dale ploda u konkretnom smislu. U suprotnom, prometno vezivanje Splita uz sarajevsko-beogradsku osovinu bi definitivno polučilo negativne utjecaje na proljećarske odjeke na jugu hrvatske republike, a pored toga imalo bi potencijalno vrlo razarajući učinak na opstojnost hrvatske obrane u Dalmaciji 1991. godine, s obzirom da bi se taj Krstulovićev „koridor“ kao klin usjekao kroz kupreško-livanjsko područje na kojemu se 1992.-1993. odlučivala sudbina Dalmacije i koje je, na koncu, predstavljalo ishodišnu točku Oluje.

Verbalna zgrtanja bošnjačke i srpske politike

Nije suvišno prisjetiti se s dozom ironije i svih onih vizija i prijedloga pojedinih ljudi od utjecaja i položaja koji su do 2017. držali stranu tezi kako prometno-komunikacijski krvotok Dubrovnika treba vezati uz njegovo izravno prekogranično zaleđe, s Trebinjem kao čvorištem. Dakle, u lokalnim okvirima revitalizirati ta stara „istok-zapad“ rezoniranja. Ludost, ako bismo tim nazivom mogli okarakterizirati tu vrstu zaslijepljenosti, zarila se pod alibijem ekonomičnosti, prekogranične suradnje i međunacionalnog dijaloga sve do samih vrhova države. Malo je falilo da se most nikada ne izgradi, a Dubrovnik ostane životno vezan uz već dugo najavljivanu trebinjsku zračnu luku čija nam komercijalna narav nije u potpunosti jasna! No treba pritom imati na umu i to kako su u demokraciji kreatori političkog života prije svega izraz volje naroda, slijedom čega je lako zaključiti kako propagatori takvih rješenja nisu pali s Marsa. Birali smo ih! Danas nam taj pokušaj stavljanja Dubrovnika na galge, u ime varljive europske budućnosti „regije“, ostaje tek gorak podsjetnik na vlastite sklonosti ka zastranjenjima.

Usprkos izgrađenom mostu, na spokojan "kraj povijesti" dubrovačke integracije s maticom će se još pričekati. Naime, oružane prijetnje stvar su prošlosti, a zone konflikta su se s prvih linija Srđa, Čapljine i Mostara premjestile u javni i informacijski prostor, u suprotstavljene historijske narative, nacionalne programe i političke rasprave. S gledišta opće stabilnosti važno je kako se iz susjedstva gleda na te procese i iskazuju li određene političke opcije po tom pitanju pretenzije prema tom prostoru. Postojeća verbalna zgrtanja bošnjačke i srpske politike prema dubrovačkom primorju i baštini, premda u formi jalovih bakćanja s očigledno neprobavljivom im poviješću, možemo u svakom slučaju, s punim pravom, nazvati destabilizacijskima, s obzirom da logistički počivaju na resursima i arhitekturi tamošnjih političkih subjekata.

I dok je o velikosrpskim težnjama već sve poznato i odavna rečeno, a njihovo reproduciranje traje, bez skorog kraja i konca, uzaludnost takvih napora predodređena je već samim samoubilačkim klađenjem na revizionistički rulet Putina. No s druge strane, bošnjačko "mapiranje" terena južno od Biokova u formi prirodnog privjeska stare "bosanske države“ (tj. bošnjačke, u shvaćanju suvremene mitske nacionalne historije Bošnjaka SDA-ovskog profila), kakvo se promalja kroz radikalne narative o bošnjaštvu stoljećima gaženom od „Zapada“, i danas odražava isti onaj odnos prema prošlosti iz ratnih 1990-ih kakav se manifestirao kroz simboliku izloženih mapa velike "Tvrtkove Bosne" u uredima visokih dužnosnika SDA i Armije BiH.

U slučaju juga Dalmacije, (veliko)bošnjački unitarizam zadobiva i svoj prekogranični aspekt jer se govor o "nenaplaćenim računima" s Hrvatima, kakav je ekspandirao nakon haaške presude tzv. šestorki i koji je na unutarnjem planu znatno zatrovao međunacionalne odnose, prenosi na teritorije Republike Hrvatske. Upravo na teritorije koje, dakle, radikalizirani dio bošnjačke javnosti shvaća kao nešto od njega oteto i njemu pripadajuće u određenim povijesnim razdobljima. No jedina korist toga jest elektriziranje domaćeg puka antihrvatskim nabojem i predstavljanje „uzepeovske“ Hrvatske kao trajnog neprijatelja. Da se sve ne bi zadržalo samo u domeni verbalnoga revanšizma i sirovoga propagandnog ocrnjivanja, službeno Sarajevo je pokušalo taj narativ implementirati i na međunarodnoj razini kroz plasiranje interpretacija o svojevrsnoj pomorskoj blokadi BiH, odnosno, nesuvisle teze kako most onemogućuje pristup "Bosne" do međunarodnih voda.

No, vrijedi naglasiti i to kako kolovođe velikobošnjačke politike u svojemu antihrvatskom bunilu nisu sposobni osvijestiti činjenicu da upravo Pelješki most na najizravniji mogući način neutralizira bilo kakve eventualne zakulisne planove o "podjeli Bosne". Elementarna logika upućuje na to da je izgradnja mosta izravan jamac poštivanja teritorijalnog integriteta BiH. Elementarna logika koju huškačka mitomanija ne želi primiti na znanje.

Čavao u lijes...

Naposlijetku, nadajmo se da će spomenuti most biti zadnji čavao u lijes nekih identitetskih ili pseudo-identitetskih „proizvoda“ nastalih unutar zidina samog Dubrovnika, a koji se i dalje s visoka reproduciraju unutar tzv. regionalnog informacijskog prostora. Dubrovačkog „slovinstva", prije svega! Takvi fenomeni danas predstavljaju marginalne čimbenike u gradskoj društvenoj slici, s obzirom da je 1991. godine gradskim ulicama trijumfalno prohodala „jedna vječna pjesma starija od Revelina“, da se poslužimo stihom iz Britvićeve genijalne patriotske pjesme s ključem. No, premda ishlajela u samom Gradu, ukupna ostavština tog idejnog sklopa predstavlja uporište i inspiraciju za suvremene emanacije jugoslavenstva na prostoru čitave bivše Jugoslavije, ugniježđene u današnjim metropolama i tamošnjim elitama. Koncept sveslavenske zajednice uobličen je upravo u Dubrovniku, počev od Mavra Orbinija, i u tom pogledu Dubrovnik ima veliku simboličku težinu.

Zadržavajući u određenoj mjeri, nekad više, nekad manje, sve do najnovijeg razdoblja svoju identitetsku posebnost i duh kozmopolitzma koji je vidokrug širio na sve južne Slavene, staro dubrovačko (jugo)slavenstvo je uvijek bilo dubinski impregnirano katoličkim vrijednostima. Čak i onda kada se u njemu u drugoj polovici 19. stoljeća zametnula utjecajna skupina „Srba katolika“, poput Meda Pucića, Matije Bana i drugih. Doduše, današnji ne-dubrovački „slovinci“ koji s vremena na vrijeme znaju svoju medijski dobro popraćenu i sponzorski izdašno potpomognutu međunarodnu djelatnost smjestiti u atraktivnim dubrovačkim konferencijskim dvoranama, malo što imaju zajedničkoga s vjerskim i vrijednosnim sustavom te stare garde, budući da su formativno oblikovani pod okriljem političko-ideoloških dogmi socijalističke Jugoslavije, sada prilagođenih vremenu i prostoru u formi globalističkog internacionalizma i „jugosferaštva“. Za vjerovati je da će most biti taj konačni „drang“ koji će im izbiti iz ruku predodžbu o Dubrovniku kao izdvojenom, zasebnom, o duhovnoj i kulturnoj meki koja kao takva treba opet postati simboličko ishodište nekih novih, nadnacionalnih, „narodno-oslobodilačkih“ okupljanja Slavena.

Tomislav Ražnjević

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.