Molitva uz kritičko razmišljanje u tjednu ekumenizma

Raspoloženje u redovima protivnika i neprijatelja kršćanstva opasno je za kršćane. Nose se javno majice s porukom: "Christians to the Lions".

Zaboravilo se ili, bolje reći, svjesno i namjerno se prikriva i skriva od vodećih na području kulture što se zapravo dogodilo padom komunizma u Europi (1989.) i koje bi zaključke vodeće političke snage morale povući iz činjenice pada jednog od najvećih totalitarnih i zločinačkih sustava u povijesti Europe. Ta tema nije obrađena ni politički, ni filozofski, ni sociološki. Na van se vidi što se promijenilo. Ali iznutra je ostalo po starom. Protagonisti tog komunističkog režima danas su na vodećim položajima u Europi i Americi. „Kulturna revolucija“ u punom zamahu u našim danima vođena je od snaga iz svijeta marksizma i ljevičarskog liberalizma. Mi se nalazimo usred revolucije sa sadržajem: marksistički inspiriranog feminizma, gender mainstreaminga, rušenja braka i obitelji, naravnog zakona na području seksualnosti, vladanja nad životom nerođenog i rođenog čovjeka. Te se struje bore protiv svih vrjednota kršćanstva i klasične židovsko-kršćansko-humanističke kulture stvarane kroz dvije tisuća godina. Progon kršćana, specijalno katolika, u „Kulturkampfu“ danas je otvoreno priznat projekt lijevo liberalnih, neokomunističkih snaga. Pad komunizma doveo je do velike koalicije između marksista, socijalista, neokomunista i lijevih liberala. Ove snage žele demokraciju korak po korak pretvoriti u svjetonazorski totalitarni sustav jednoumlja. Na udaru su opet oni isti koji su trpjeli progonstvo pod komunizmom: kršćani, katolici. Formalno živimo u slobodnom i demokratskom društvu, ali postoje učinkoviti mehanizmi i metode kojima se može spriječiti stvarna sloboda svih grupacija društva i time osigurati vladanje jednog svjetonazorskog sustava vrjednota.

Pogledajmo kratko idejnu pozadinu. Korijeni i nadahnuće tog projekta leže u teorijama Marxa i Engelsa. Od samog početka širenja tih teorija Engels je bio onaj koji je gledao u institutu obitelji najjaču zaprjeku za njihov projekt stvaranja „novog svijeta i čovjeka“. Prioritet njihovih agenda bilo je razbijanje obitelji. Feminizam kao pokret za prava žena postao je brzo korisni pomagač marksizmu. Od početka stoji u agendi komunizma zalaganje za pobačaj kao prava žene. Komunistički vođe znali su da ništa ne uništava brak i obitelj tako sigurno i učinkovito kao svjesno ubijanje nerođenoga djeteta. Činjenice govore da su sve komunističke države Europe uvele ekstremno liberalne zakone u vezi s pobačajem. U zapadnoj Europi stoje stvari drukčije po tom pitanju. Razlog je u tome što je zapadna Europa nakon pada „smeđega fašizma“ izabrala demokraciju i vladavinu prava kao principe države. Nacije zapadne Europe nastavile su svoj kulturni razvoj na načelima kršćanske i humanističke tradicije. Većina je oblikovala svoj ustav na vrjednotama kršćanstva u svijesti odgovornosti pred Bogom. Vrhovna vrjednota bilo je dostojanstvo čovjeka, svakoga čovjeka, kao slike Boga Stvoritelja. Nacije jugoistočne Europe postale su žrtve podjele Europe. Pale su pod vladavinu komunizma koja se s pravom naziva „crveni fašizam“, nošen i oblikovan bezbožnom ideologijom marksizma kao ideološkim temeljem totalitarnog režima s ciljem revolucionarnog uništenja kršćansko-humanističke tradicije i sustava vrjednota naroda jugoistočne Europe. Činjenica je da su nacije pod komunističkim režimom, unatoč teroru različite vrste, uspjele sačuvati kršćanski sustav vrjednota, prije svega brak kao zajednicu muža i žene, obitelj kao mjesto moralno-kulturnog razvoja, religiozno poštivanje života na početku i na kraju. Pad komunističkog režima u Europi 1989. godine trebao bi po logici stvari značiti duhovno-kulturno oslobođenje ovih nacija i povratak u zajednicu svih europskih nacija kršćanske, humanističke kulture.

Stvari su kompliciranije nego što se misli. Naime, zaboravlja se da pad režima ne znači ujedno i nestanak ideologije na kojoj je režim funkcionirao. Marksizam i neokomunizam kao svjetonazor nisu nestali padom komunističkog režima. Naprotiv, ljudi iz bivših komunističkih zemalja dolaze s iznenađenjem do spoznaja da u zapadnoj Europi postoje komunističke partije koje imaju svoje zastupnike čak u Europskom parlamentu i u administraciji EU.

S još većim iznenađenjem vide građani iz bivših komunističkih država da većina država Europske unije zastupa u svojoj politici ista ili jako slična stajališta u pitanju temeljnih vrjednota koje su zastupali komunistički režimi do pada komunizma 1989. Primjerice pitanje zaštite života nerođenog čovjeka. Kako je to moguće? Tako što su društva zapadne Europe bila pogodan teren razvoja i propagiranja različitih svjetonazora i političkih smjerova pa tako i marksizma i komunizma. Demokratsko društvo mora to dopustiti iz principa. Agenda „kulturne revolucije“ danas je formirana na tlu zapadne Europe i SAD-a, gdje je sve dopušteno što nije izravno protiv zakona. Tako je iz revolucije 1968. nastala jedna generacija na teorijama marksizma koja je planski radila na tome da što veći broj istomišljenika te revolucije zauzme visoke položaje u državnim, znanstvenim i kulturnim institucijama kako bi svojim političkim i kulturnim radom pribavili svojim idejama i idealima - svojim svjetonazorskim uvjerenjima - javnu legitimnost i konačnu legalizaciju snagom zakona.

Znanstvena istraživanja pokazuju da su „revolucionari 1968.“ u relativno kratkom vremenu zauzeli sve ključne pozicije i udarili temelje „kulturnoj hegemoniji“ liberalno-ljevičarskih snaga. Ta hegemonija vlada danas po čitavom svijetu, posebno u Americi i Europi na područjima filma, umjetnosti, kulture, elektroničkih medija i komunikacije. Cilj je jedan i zahtjevan: promijeniti svijest, strukturu mišljenja, pojmove u politici (Political Correctness), u administraciji, sudovima i institucijama obrazovanja i odgoja. Rezultat toga djelovanja treba biti razaranje „starog poretka“ u pitanjima morala i sustava vrjednota.

Upravo začuđuje da su ta liberalno-ljevičarska uvjerenja postala u vremenu od 20 do 30 godina vladajući sadržaj javne svijesti društva Amerike i Europe. Gdje su bili kršćani, katolici u tim zemljama? Umjesto da tema javnoga diskursa budu negativne posljedice komunizma, marksizma u Europi i svijetu, neomarksističke i liberalne snage su nastavile s još većom intenzivnošću borbu protiv kršćanstva, protiv klasične filozofije i etike kao da pada komunizma nije ni bilo, kao da nije istina da je komunizam pao zbog zlih ideja njegove ideologije i zbog kršenja osnovnih principa etike, morala i prava čovjeka. Agenda njihove politike potvrđuje njihove ciljeve: generalna legalizacija uništenja nerođenoga života kao osnovnog prava žene - to se sada zove „reproduktivno zdravlje", dekonstrukcija tradicionalne obitelji i braka, ukidanje različitosti spolova, eutanazija, totalitarni autoritet političke korektnosti kao zamjena za svaki drugi autoritet, uništenje svijesti o pripadnosti svojoj naciji, domovina se zamjenjuje globaliziranim kozmopolitizmom, stvaranje jedne svjetske religije na osnovi racionalnog i konsenzualnog etosa umjesto objavljene vjere kao što je kršćanstvo. S dubokom žalošću moramo konstatirati da razjedinjenost među kršćanima ne samo da postoji i dalje nego da se čak produbljuje zbog teološko-duhovne nesuglasnosti u bitnim ideološko-moralnim pitanjima današnjeg društva. Crkve ili crkvene zajednice na tlu bivše kršćanske Europe upravo se natječu tko će postati moderniji i ljubimac "duha vremena". Sinodalni put Katoličke Crkve Njemačke očit je primjer kako se "katoličko" napušta za volju "protestantskog", a protestantski svijet, osobito u Njemačkoj, preuzima agendu rodne ideologije kao svoje ideale. Smije li se uopće još govoriti o ekumenizmu kao vruće željenom putu prema jedinstvu vjernika u osobi Isusa Krista Spasitelja svijeta? Zadnji je čas da razgovaramo o obraćenju kršćana na pravu vjeru apostola i otaca, na iskreno prihvaćenje Kristove dvije tisuća stare usmene i pismene tradicije sačuvane u mističnom tijelu Kristovu: u Katoličkoj Crkvi.

dr. Josip Sabol