Osvrt na knjigu Josipa Pečarića "Akademik Kuzma Kovačić" na predstavljanju u Splitu 7. prosinca 2022.

Knjiga Josipa Pečarića je još jedna u nizu njegovih knjiga o suvremenicima određenog političkog angažmana i svjetonazora. On sam je, uz svoj bogati i u svijetu cijenjeni znanstveni rad na području matematike, već godinama posvećen borbi za hrvatske istine. Ova knjiga sadrži Kovačićeve intervjue objavljene u dva tjednika (Hrvatskom tjedniku i 7dnevno) na portalima Kamenjar i Universitas te na portalu HKV-a, a samo jedan za dnevnik Večernji list, što je samo po sebi ilustrativno za ono što ćemo konstatirati na kraju ovoga osvrta. U knjizi su i tekstovi Kovačića o umjetnosti i politici izrečeni i napisani u različitim prigodama, kao i tekstovi drugih autora o njemu.

Josip Pečarić

Poznavajući ukupni opus kipara i čitajući sadržaj same knjige, prva je moja impresija kako je od Hvara, Gata, Škabrnje i Udbine preko Medvedgrada, Zagreba, Slavonskog Broda pa do Rame, Vrana, Čapljine i Kotora i do hrvatskih kovanica, odnosno od Antuna Mihanovića i Alojzija Stepinca do Karola Jozefa Wojtyle, Franje Tuđmana i Gojka Šuška, Kovačić opisao hrvatski krug skulpturom. I bilo bi doista uputno da djeca i odrasli idu na ekskurziju Kuzminim putevima pa bi, zacijelo, uz pomoć voditelja upućenih u povijest i u umjetnost mogli puno toga naučiti.

U teoriji i u kritici likovne umjetnosti postoje stanovite dihotomije, razlikovanja, podjele i slično, koje su često nasilne i nategnute. Tako se razlikuju i odvajaju figurativna i apstraktna umjetnost, što je inače lako primjetno. Tu je, međutim, i ono manje razumljivo razlikovanje između majstorstva ili umijeća i umjetnosti, što je ipak manje jasno i često apsurdno, pa se tako tek umijećem zna smatrati savršeno oblikovana figura konja ili čovjeka, a umjetnost je kad Tom Gotovac gol prošeta ulicom ili kad neki performer zakolje pijetla pred crkvom. Ili, kad Deschamps na izložbi postavi WC školjku. Kovačić svojim djelima prevladava ili transcendira te podvojenosti. On je umjetnik koji umije, iskazao se i kao figurativni i kao apstraktni umjetnik, njegov je jezik uvijek isti, samo s različitim izrazima, u njegovoj apstrakciji nalazimo prepoznatljivu konkretnost i u konkretnosti apstrakciju.

Postoji još jedno uvjerenje ili stav kako se, naime, umjetnik mora kloniti politike pa se prigovaralo u nekim kritikama Kovačiću kako je on režimski ili čak Tuđmanov kipar. Istina, on jest politički angažiran kako svojim djelima tako i ukupnim životom, ali njegov angažman nije dnevnopolitički, nije stranački, nije idolopoklonički. Njegova su djela nadahnuta patriotizmom i kršćanstvom. Njegovu umjetnost, patriotizam i vjeru povezuju isti motivi slobode, žrtvovanja, ponosa, vječnosti i ljubavi. I kao da se, općenito, čovjek kao integralna i moralna osoba može dijeliti i cijepati. Krivo se misli kako je on Tuđmanov čovjek. Ne, obrnuto, Tuđman je njegov čovjek jer je ostvario njegove osobne i naše zajedničke snove i ideale. Tuđman je isto umjetnik, reći će na jednom mjestu, a država je njegovo remek djelo.

Postoji stare rasprave o umjetniku i njegovu životu u stanju stanovite diskrepancije pa je počesto najbolje i ne baviti se biografijama velikih ljudi, jer to može pokvariti doživljaj umjetničkog djela. Poneki veliki umjetnici padaju pod kušnjom političkog oportuniteta. Genijalni Ivan Meštrović portretirao je cijelu Dinastiju, sve do mladog Petra II., i to prije i poslije krvoprolića u Skupštini i poslije deset krvavih godina. Na zapadni ulaz u Dubrovnik postavio je reljef u čast Velikog osloboditelja. Anton Augustinčić napravio je i Pavelića i Tita, Ivo Andrić je prosvjedovao što su mu u Jugoslavenskoj enciklopediji bili naveli nacionalno podrijetlo i čak mjesto rođenja. Meša Selimović je napisao i, naravno, lagao kako su zločine nad muslimanima u istočnoj Bosni počinili ustaše, a Krleža se klanjao do zemlje i ispričavao Aleksandru Rankoviću što je u Enciklopediji pod njegovim ravnanjem stajalo kako je Ranković po zanimanju abadžija. Dora Mar je svom starom ljubavniku napisala kako je on možda najveći slikar na svijetu, ali je i velika moralna ništica.

Kuzma Kovačić je izvan političkih i umjetničkih trendova, svoj i sam, posvećen umjetnosti i domovini. Za svoj je rad dobio puno nagrada i priznanja, domaćih i inozemnih, zavrijedio je i puno pohvalnih kritika. No bio je i predmetom žestokog osporavanja, koja dolaze uvijek iz istih mutnih izvora. Važno je razumjeti kontekst tih kritičkih osporavanja. Nekim divnim čudom, u Hrvatskoj je zahvaljujući i potpori vladajuće politike, stvoren monopol skupine pisaca, kolumnista, novinara, redatelja i slično, koji funkcioniraju po principu koterije ili klike. Zauzeli su cijeli mainstrem prostor, jedni druge hvale i nagrađuju. Jao onima koji su izvan toga kruga.

Njihova je ideologija kroatofobija, neojugoslavenstvo i globalizam i to pomiješani jedno s drugim i trećim kao neka vrsta političkog sinkretizma. S te ideološke platforme natopljene mržnjom oni napadaju, obezvrjeđuju hrvatske institucije poput rudimentarnog HDZ-a, branitelja, Crkve, Akademije, emigracije, nogometne reprezentacije pa na koncu i samu državu, uz stalno prisutnu optužbu o reustašizaciji. Od teze o promašenom projektu sada su već došli do otvorenog i eksplicitnog zahtjeva za uništenjem ili poništenjem same države. S te platforme, dakako, osporavani i vrijeđani su živi i mrtvi poput Stepinca, Tuđmana, Bobetka, Aralice, Novaka, Vrdoljaka, Hitreca, Botterija pa, naravno, i Kovačić. Ali on sam se znao i zna braniti od takvih agresora čemu uvjerljivo može poslužiti i ova knjiga koju nam je priredio Josip Pečarić, također jedan od osporavanih. Osim izravnih napada postoji još jedna ubitačna metoda, a ona se zove prešućivanje, ignoriranje i otkazivanje. U tim središnjim medijima kao politički i ekonomski analitičari, ili kao povjesničari nastupaju redovito izabrani propovjednici zadanih istina.

Josip Jović