Zagonetne pojedinosti o povjesničaru Ivanu Lučiću (3)

Možda bismo prave razloge napuštanja Trogira najbolje mogli saznati iz Lučićevih pisama. Međutim, čudnom koincidencijom između 146 sačuvanih pisama koja je Lučić uputio prijatelju Ponteu u Zadar nedostaju baš ona koja su nastajala u vrijeme Lučićevog napuštanja Trogira, odnosno ona koja je pisao neposredno po preseljenju u Rim! Dosad nije utvrđeno jesu li se zametnula ili su namjerno uništena.

Sudbina ovog epistolara, koji je, napomenimo, do danas jedini naš epistolar sačuvan iz tog vremena, bila je dosta neobična. Puna dva stoljeća pisma je čuvala zadarska obitelj Ponte prenoseći ili s oca na sina kao dragocjenu relikviju. Konačno 1896. zbirku od 146 pisama uspjelo je nabaviti splitsko društvo za istraživanje hrvatske povijesti Bihać. Međutim, tada se dogodilo da je:

„Taj epistolar dospio u ruke čovjeka koji ga je upotrebio u mnogo većoj mjeri, nego li se pristojalo, pa je te ekscerpte, ukoliko se tiču hrvatske prošlosti, negdje osakatio. negdje upotrebio onako kako ne dolikuje historičaru (...) bilo što je proračunato zatajio mnogu nepovoljnu po zloglasnu mletačku upravu u Dalmaciji!...”

Ova primjedba prof. Bare Poparića odnosila se na povjesničara Vitalianija Brunellija (1848.-1922.), inače dugogodišnjeg zadarskog arhivista i knjižničara.

Strahujući da se slične zloupotrebe ne bi ponovile, društvo Bihać se obratilo Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu i ona je objavila dio epistolara (104 pisma) u talijanskom izvorniku u redakciji prof. Bare Poparića, u Starinama br. 31 i 32 te u posebnom otisku 1907. godine. Dragocjeni epistolar Lučić- Ponte pripao je kasnije s cjelokupnim fondom bivšeg društva Bihać Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Posljednjih godina nalazio se na proučavanju u Arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Na početku sam napomenuo da je Lučić još u vrijeme svog boravka u Trogiru strahovao da mu Mlečani cenzuriraju pisma. Ta strahovanja postat će u Rimu stvarnost. Iz pisma koje je 23. svibnja 1663. uputio Ponteu saznajemo kako se konačno uvjerio da mu plijene pisma. Lučić kaže:

„Po Vašem pismu od 9. travnja, koje mi je stiglo prošle subote preko pošte iz Ancone, primijetio sam da mi zaustavljaju pisma (che le mie lettere vengono intercette)."

Zatim navodi nekoliko pisama koja Ponte spominje, a koja on nije primio. Također strahuje da su zaplijenili i pisma što su mu ih uputili Cindro i Divnić. Na kraju ga moli neka ubuduće šalje pisma u vanjskoj omotnici adresirana na gospodina Diodora Božidarevića i neka mu javi je li traženu bilješku uputio preko Ancone ili preko Mletaka, odnosno nije li je povjerio nekome tko ju je zaboravio uručiti.

U pismu od 22. kolovoza 1665. ponovno javlja:

„Da bih bio siguran u dostavu, a pošto sumnjam da mi love pisma (che le mie lettere possino esser ucellate), dat ću neka nalog napiše gospodin natpop Šimun Gaudentio, da bi na taj način bila sigurnija dostava ovdje i tamo."

Mlečani su imali razloga nadzirati Lučićevu prepisku ne samo zbog pisama upućenih dalmatinskim zemljacima već i zbog onih upućenih drugim europskim znanstvenicima i uglednicima. Svakako i zbog prepiske koju je vodio s obitelji Zrinskih. Poznato je da se Lučić dopisivao s Petrom i Ivanom Zrinskim te s njihovim tajnikom Forstalom, i to osobito dok je bila u toku Zrinsko-frankopanska urota. Lučić je banu Petru Zrinskome posvetio i šestu zemljopisno-povijesnu kartu u djelu O kraljevstvu.,, a karta je imala naziv Današnji Ilirik (Illyricum hodiernum). Povjesničar Miroslav Kurelac, koji je posljednja dva desetljeća intenzivno proučavao Lučićevo djelo, napominje:

„Može se ustvrditi da je Lučić ne samo znao za akciju Zrinskih, već da je svojim proučavanjem i dokazivanjem porijekla Zrinskih od Šubića Bribirskih, u njoj sudjelovao i surađivao. Dakle, možemo zaključiti da Lučić nije bio samo povjesničar, već da je i neposredno veoma angažirano sudjelovao u političkim zbivanjima."

Na kraju pokušat ću prikazati pod kojim se neobičnim okolnostima tiskalo najznačajnije djelo starije hrvatske historiografije, Lučićeva knjiga O kraljevstvu... U pismu od 31. siječnja 1665. godine Lučić javlja prijatelju Ponteu:

„Više se nećete čuditi zašto sam u daleki Amsterdam poslao svoje djelo, kada saznate da su ga tražili Blaeuovi, tiskari čuvenih zemljopisnih atlasa, od kojih sam dvojicu ovdje upoznao. Pristao sam na njihovu ponudu, jer ga u Italiji nitko ne bi tiskao ni s tablama ni bez njih, osim o mome trošku; a oni ga pristaju tiskati s koliko god tabela želim, i bit će ih najmanje šest, ali kako se na daljinu stvari uvijek otegnu, ostatak rukopisa zapeo je osam mjeseci u Mlecima poradi nemara njihovog zastupnika, a kada je stigao u Amsterdam, brat zadužen za djelo nalazio se u Njemačkoj. Pošto se vratio, poslao mi je pola tiskanog arka da bih vidio je li mi se dopada. Potom je poslao čitavi tiskani arak ispravljen prema mojoj želji; u ovome se izgubilo mnogo vremena, a onda je naišla kuga i radnici su se razišli kao i gospodari, tako sada ne znam gdje se nalaze jer još uvijek nisam obnovio dopisivanje s njihovim zastupnicima, iako se kuga smiruje, a bila je toliko žestoka da je samo u jednom tjednu umrlo 1040; zato djelo spava i još će spavati, jer ako gospodari i ne umru, sada kada je naviješten rat između Engleske i Nizozemske, pretpostavljam da će proći još mnogo vremena prije nastavka tiskanja; da sam u mogućnosti, dao bih ga tiskati u Italiji, ali kako nisam, morat ću strpljivo čekati dok se tiskanje ne nastavi u Amsterdamu.”

Jedanaest mjeseci poslije toga pisma, 16. prosinca 1665. godine. Lučić javlja Ponteu kako je na neobičan način saznao da mu je djelo već tiskano:

"Jedan knjižar pokazao mi je katalog koji je dobio iz Lyona, u njemu je pisalo Historia di Dalmatia del Lucio. Rekoh mu da nije moguće da je djelo stiglo iz Frankfurta u Lyon kako je on tvrdio, već da se valjda nalazi u katalogu knjiga koje se namjeravaju tiskati u Frankfurtu, budući da još uopće nije tiskano. On mi odvrati da mu kataloga ne bi slali da nisu imali i gotovo djelo, i malo je trebalo pa da zaniječem samoga sebe. Pošto je on bio naručio nekoliko primjeraka, u šali predložih da ću i ja uzeti jedan. Kada mi je poslije stiglo pismo iz Amsterdama, bio sam i zbunjen i utješen, knjižar me je naime bio nazvao nevjernim Tomom.”

Lučić dalje u pismu napominje da je doživio veliko olakšanje budući da je bio počeo izbjegavati susrete s poznanicima iz straha da ga ne upitaju što je s njegovim djelom! Ipak, Lučić neće tako brzo vidjeti svoje djelo. Poslije devet mjeseci, 10. kolovoza 1666. godine, javlja Ponteu da su mu pisali iz Nizozemske da će mu poslati nekoliko primjeraka, ali da ne zna hoće li stići u Italiju s obzirom na rat koji još uvijek traje. Poslije šest mjeseci, 12. veljače 1667. godine, izgubivši svaku nadu da će ikada ugledati svoje djelo jer spomenuti rat još uvijek traje, šalje Ponteu sažetak. Četiri mjeseca poslije, 22. lipnja iste godine, sugerira njemu i svim zainteresiranim dalmatinskim zemljacima neka nabave koji primjerak preko Rijeke, budući da je saznao da su Blaeuovi otvorili trgovinu u Beču...

Konačno, poslije pune dvije i pol godine otkako je saznao da je djelo tiskano, odnosno poslije šest godina otkako je poslao rukopis, Lučić 3. srpnja 1668. godine šalje Ponteu tri primjerka knjige O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske i javlja da će mu naknadno poslati tabele, genealoška stabla i indekse za koje smatra da su već stigli u Genovu konvojem iz Nizozemske... Eto, u takvim neobičnim okolnostima pojavilo se temeljno djelo starije hrvatske historiografije!

Na kraju ovih kratkih pojedinosti iz života i djela Ivana Lučića Trogiranina, citiram Ivana Kukuljevića Sakcinskog, jednog od utemeljitelja moderne hrvatske historiografije:

„(Lučić) koi ako i nije u duhu naroda svoga napisao povjestnicu naroda, to je ipak prokrčio put svim onim, koji su poslie njega pisali štogod o narodu hrvatskom, i o pokrajinam jugoslavenskim.”

(Slobodna Dalmacija, 21. 12. 1979; opširnije u Dalmacija anno Domini, Logos Split, 1988. str. 198-204)

Frano Baras