(Ne)postupanje Državnog odvjetništva RH

Svekolika hrvatska javnost s pravom je revoltirana činjenicom da hrvatsko pravosuđe ni nakon više od 30 godina od ratnih zločina, počinjenih tijekom napada JNA na Vukovar i nakon njegove okupacije, nije procesuiralo najodgovornije osobe za planiranje, počinjenje i zataškavanje tih kaznena djela. Dok Srbija sebi uzima za pravo da po nekakvoj univerzalnoj jurisdikciji kazneno progoni i procesuira pripadnike Hrvatske vojske za njihova (navodna) nedjela na teritoriju Bosne i Hercegovine (sic!), hrvatsko pravosuđe izbjegava procesuirati najodgovornije osobe za bestijalne i monstruozne zločine počinjene na hrvatskom teritoriju.

Najveća odgovornost za ovakav nemar, da ne upotrijebim koju težu riječ, svakako je na Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje iz neobjašnjivog razloga ni do dana današnjega nije podignulo optužnicu/e po zapovjednoj odgovornosti protiv samog vrha JNA zbog ratnih zločina počinjenih razaranjem Vukovara te ubijanjem njegovih žitelja, branitelja i ranjenika. Naime, uvidom u dostupne javne izvore i pravnom laiku je jasno da je upravo JNA putem svojih zapovjednika imala punu kontrolu nad SVIM postrojbama koje su napadale i okupirale Vukovar (sjetimo se samo arogantnog ponašanja majora KOS-a Veselina Šljivančanina prema predstavniku Međunarodnog Crvenog križa ispred vukovarske bolnice). Nadalje, novinarka Višnja Starešina je putem svojih knjiga i novinskih članaka objelodanila da je tijekom suđenja na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u Den Haagu utvrđeno kako je Služba sigurnosti JNA (KOS) izradila popise (tzv. trijaža) hrvatskih ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice koji su potom ubijeni na Ovčari te da je također ustrojila i logore na području Srbije u kojima je bilo zatočeno gotovo tisuću vukovarskih branitelja i civila (gdje su bili zlostavljani, a mnogi i ubijeni). S druge strane, srbijansko pravosuđe za ratne zločine ubojstava hrvatskih ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice na Ovčari, kazneno je progonilo isključivo pripadnike tzv. paravojnih postrojbi te pripadnike Teritorijalne obrane iz okolice Vukovara, iako je notorna činjenica da su svi oni ratovali u sklopu JNA te stoga bili pod njezinim zapovjedništvom. Tako je postignut srbijanski glavni cilj da se zapovjedna struktura JNA i njezini časnici izuzmu od kaznene odgovornosti. Stoga se čini kako se ovakvim ne(činjenjem) hrvatsko pravosuđe zapravo priklonilo ovakvoj srbijanskoj strategiji jer uistinu ne postoji nikakav drugi racionalni razlog ni pravna prepreka zbog koje DORH po zapovjednoj odgovornosti nije do sada podignuo jednu ili više optužnica protiv najviših časnika i zapovjednika JNA za ratne zločine koji se odnose na uništenje Vukovara te stradavanje njegovih žitelja i branitelja, a poglavito za ratne zločine koji se odnose na stradavanje ranjenika i ratnih zarobljenika pogubljenih na Ovčari i Veleprometu. Iako su u međuvremenu neke od najodgovornijih osoba vrha JNA iz 1991. umrle, kao npr. Veljko Kadijević (ministar/sekretar obrane) i Blagoje Adžić (načelnik Generalštaba), mnogi generali iz Generalštaba JNA, uključujući Aleksandra Vasiljevića (načelnik Uprave vojne sigurnosti) još su živi.

Ostaje vidjeti hoće li se i u vukovarskoj tragediji ponoviti situacija s (ne)procesuiranjem partizanskih zločina počinjenih tijekom i neposredno po završetku 2. svjetskog rata, kada se u javnosti stekao dojam da se za preostale počinitelje i nalogodavce iz tog vremena čekalo da umru, kako bi onda hrvatsko pravosuđe moglo „pilatovski” oprati ruke.

Nažalost, gore navedena opstrukcija od strane hrvatskog pravosuđa, i to u prvom redu DORH-a, vrijedi i za masovne ratne zločine počinjene od strane pripadnika JNA tijekom zauzimanja Škabrnje (i Nadina), a za koje također nije nitko procesuiran po zapovjednoj odgovornosti.

Možemo se samo nadati kako će sadašnja glavna državna odvjetnica gospođa Zlata Hrvoj-Šipek zajedno sa svojim suradnicima ispraviti dosadašnje neprofesionalno (ne)postupanje svojih predšasnika, i to u prvom redu Mladena Bajića koji je tu dužnost obnašao punih 12 godina (od 2002. do 2014). Navodno je Mladen Bajić kao državni odvjetnik najustrajnije zastupao stajalište kako se masovna partizanska ubojstva ratnih zarobljenika i „narodnih neprijatelja” u svibnju 1945. ne mogu podvesti pod ratne zločine jer su (kao) izvršena nakon okončanja rata, pa se stoga imaju tretirati kao ubojstva. Kako je za kaznena djela ubojstva nastupila zastara, za ove zločine nije trebao odgovarati nitko od preživjelih počinitelja i nalogodavaca, dok bi u suprotnom to bilo moguće jer za kaznena djela genocida i ratnog zločina nema zastare.

Ovdje također želim skrenuti pozornost na činjenicu da su na dužnost glavnog državnog odvjetnika u demokratskoj i suverenoj Republici Hrvatskoj birane i osobe koje su radile u Javnom tužiteljstvu (sada Državnom odvjetništvu) u totalitarnom sustavu bivše SFRJ, kao npr. Mladen Bajić i Dinko Cvitan. Notorna je činjenica da za zaposlenje u tu instituciju komunističke SFRJ nije bila dovoljna samo stručnost, nego i podobnost. Mnogi će reći da je tome bilo tako i za brojne druge profesije (npr. sudce, novinare, državne službenike, policajce, vojne osobe i sl.) pa se danas ne problematizira njihov rad u propalom totalitarnom sustavu. Osim toga, budući da nije provedena lustracija, svi smo načelno jednaki pred zakonom bez obzira na obnašane dužnosti u komunističkoj diktaturi proletarijata. Međutim, javna je tajna kako su zbog svoje važnosti u komunističkom jugoslavenskom režimu, na kadrovsku politiku u pravosuđu bivše SFRJ, osim partijskih komiteta, poseban utjecaj imale i komunističke tajne službe. Tako je navodno po prešutnom, odnosno nepisanom pravilu glede suglasnosti (tj. obavljanja svojevrsne sigurnosne provjere) za izbor sudaca bila nadležna civilna tajna služba (UDBA, SDS), a za izbor javnih tužitelja i zamjenika javnih tužitelja (državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika) vojna tajna služba (KOS, VS). Usput, iz do sada objavljenih dokumenata poznato je također da su neki pravosudni djelatnici bili ne samo suradnici, nego i pričuvni djelatnici tajnih službi SFRJ.

Činjenica je da hrvatsko pravosuđe za događaje tijekom Domovinskog rata nije osudilo ni jednog časnika KOS-a (Vojne sigurnosti) JNA, iako su njegovi pripadnici po prirodi stvari bili najizravnije uključeni u planiranje i provedbu srpske agresije na RH. Za tu činjenicu najodgovornije je DORH čijom odlukom uostalom i započinje kazneni progon. U tom smislu, znakovit je slučaj kad je tijekom napada na Šibenik u rujnu 1991. zarobljen zamjenik načelnika Vojne sigurnosti (kontraobavještajne grupe-KOG) 8. vojnopomorskog sektora JNA major Mikajlo Mitrović. Naime, on je ranjen tijekom oružanog sukoba, odnosno on se samoozlijedio ručnom bombom kad ju je pokušao baciti na pripadnike hrvatskih postrojbi koji su blokirali zapovjedništvo (komandu) 8. VPS JNA na Palacinu u Šibeniku. S obzirom na to da je on aktivno sudjelovao u oružanom sukobu, protiv njega je nakon liječenja i oporavka u šibenskoj bolnici od strane nadležne hrvatske institucije podnijeta kaznena prijava nadležnom Okružnom javnom tužiteljstvu u Šibeniku (sada Županijsko državno odvjetništvo). Napominjem da je tada po vrijedećem kaznenom zakonu u Hrvatskoj oružana pobuna i sudjelovanje u agresiji na RH bilo kazneno djelo (oprost je proglašen godinama poslije). Iako je podnositelju kaznene prijave prigodom raspitivanja o stanju ovog kaznenog predmeta od strane šibenskog Okružnog tužiteljstva poručeno da je prijava pravno utemeljena te da će se pismenim putem zatražiti samo određena nadopuna, spomenuto pravosudno tijelo je umjesto naputka o nadopuni, donijelo rješenje o odbacivanju kaznene prijave. O razlozima takvog obrata, odnosno je li do promjene mišljenja došlo samoinicijativno ili možda po nalogu tadašnjeg javnog tužitelja Hrvatske, možemo samo nagađati. Mitrović je ubrzo razmijenjen, a završetak rata dočekao je kao načelnik službe Vojne sigurnosti 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. Usput, ovaj korpus VRS je od strane Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane potučen do nogu u borbama za Kupres, Bosansko Grahovo, Glamoč i Drvar te je potom praktički rasformiran s obzirom na to da je izgubio čitav teritorij za koji je bio odgovoran.

Smatram kako je položaj i važnost Državnog odvjetništva, kao neovisnog tijela koje započinje kazneni progon te kao takvo ima utjecaj na ograničavanje osobnih prava i slobode pojedinaca, daleko iznad važnosti svih ostalih državnih institucija. Stoga se na čelna mjesta u Državnom odvjetništvu više ne bi trebali imenovati ljudi koji imaju profesionalne veze s bivšim javnim tužiteljstvom u totalitarnoj SFRJ. Nadam se kako je izborom gospođe Zlate Hrvoj-Šipek na dužnost glavne državne odvjetnice utrt put upravo u tom smjeru.

Neven Kursar