Braća Fleissig i Del Fabbro, osnivači i vlasnici požeške ljevaonice

Početci

Antun Del Fabbro, moj djed, dolazi u Slavoniju koncem prošlog stoljeća kao mlad čovjek i postaje pionir ciglarske industrije. Ne znam kako se školovao za prepoznavanje i testiranje nalazišta ilovače, ali osnovao je najmanje šest ciglana na području od Nove Gradiške do Oriovca. Kada je „našao“ Požegu zaključio je da je to mjesto idealno za razvoj ciglarske i keramičke industrije (što je – nota bene – potvrđeno znanstvenim testovima pedesetih godina), te prepustio ostale ciglane svojoj starijoj braći, a sam s obitelji pustio korijenje u Požegi. Njegova djeca su jezgra budućeg poslovnog razvitka.

Mihovil Fleissig, moj drugi djed, također dolazi u Požegu koncem prošlog stoljeća i kupuje imanje što će činiti jezgru buduće ljevaonice. Po zanimanju je tesar i zidar, član katoličke akcije od prvog dana. Baka Barbara – preteča svih feministkinja – kupuje i samostalno vodi „pustaru“. Imaju tri sina: Ivana, Dragutina i Venceslava (razlika u godinama je velika: deset godina između svakoga, što do danas stvara konfuziju u rodbinskim vezama).

Obiteljska veza između ove dvije obitelji nastaje kada Dragutin Fleissig oženi Anu Del Fabbro, kćer Antunovu. Iako mlad, Dragutin je već uvedeni obrtnik strojobravarske struke. Iz razloga meni nepoznatih on, kao drugi sin, preuzima očevinu, kuću koja još i sada stoji (Njemačka 34) i poslovne prostorije (Njemačka 36). Na svijet dolaze sinovi Albert (1912 – 1945) i Adolf (1913 – 1969).

Prvi svjetski rat stvara teške neprilike i poslovna ograničenja za ciglanu Del Fabbro. Kad mu umre žena, baka Ana Monai, u dobi od 40 godina, djed je već skrhan i fizički i psihički. Njegova smrt stavlja imanje pod sekvestar, njegova djeca su premlada da bilo što učine, gube sve što je djed stekao i dolaze u kuću Dragutina i Ane Fleissig kao siromašni rođaci. Moja majka Eleonora i moj ujak Josip Del Fabbro imaju tada 11, odnosno 18 godina.

U to doba (ne znam točan datum) u vlasništvu Dragutina izgrađen je prvi (stalni, a ne putujući) kinematograf u Požegi. Moj otac i moj ujak, moja teta Ana i majka Eleonora rade sve poslove u svezi s pogonom tog kina. Konac rata 1918. donosi Dragutinu dobru financijsku bazu za razvoj poslovanja: mudro je uložio novac u nekretnine prije rata i ostvario znatan dobitak. Za njega sad rade i vode obrt mlađi brat Venceslav i šogor Josip, a on se posvećuje politici. Član je HSS-a, osobno povezan sa Stjepanom Radićem (u nekoj krizi Radić čak putuje s putovnicom Dragutina Fleissiga!), svoje vrijeme i novac troši u žestokim sudarima s predstavnicima Srpske radikalne stranke.

Moj otac i ujak to ne žele podnositi, pa počinju raditi za sebe. Dragutin odmah predlaže istinski ravnopravno partnerstvo koje se 1922. godine stvara pod imenom Braća Fleissig i Del Fabbro.

Poslovi se odvijaju pod vodstvom mlađih partnera, a senior partner Dragutin se nesmetano bavi politikom, postaje gradski načelnik, uključen je u niz projekata za dobrobit grada: park uz Orljavu je jedan od njih.

Bianka Fleissig-Benković

Razvoj

Kriza koncem dvadesetih godina bila je još teža za mladu kompaniju koja se našla na crnoj listi u beogradskom kartelu s kojim se uvijek moralo boriti za povećanje „kvote“ na tržištu. Dragutin umire 1932. u dobi od 43 godine. Kriza prolazi. Hitler naoružava Njemačku, tržište je otvoreno za proizvođače trgovačkog lijeva. Kompanija doslovno eksplodira iz obrtničke radionice u ekspanzivnu industriju. I u poduzeću raste, uči i stvara sljedeća generacija: sinovi Dragutina i Ane: Adolf je majstor ljevač, Albert diplomira strojarstvo.

Dužnosti su podijeljene po talentu i inklinaciji: moj otac Venceslav i bratić Albert posvećuju se komercijalnim poslovima, ujak Josip vodi strojarnicu, bratić Adolf ljevaonicu. Ja živim i rastem u široj obitelji, slušam i upijam poslovne razgovore, sjedim svom ocu na krilu tijekom ozbiljnih sklapanja poslova. Obožavam svoju veliku braću, a do škole mislim da se zovem „Fleissig i Del Fabrro“.

Partneri su poduzetni, energični i temperamentni: bez svojih žena vjerojatno bi se razišli na početku uspona. Ana je bila emotivni centar zajednice, moja majka Eleonora bila je i Internal relations i Public relations manager, a moja teta i pomajka Justina Gajer – Del Fabrro bila je pojam pravednosti i samozatajnosti.

Sretni i povoljni unutrašnji odnosi, dobra strategija i uspjeh u svemu što su radili nisu nikada promijenili osnovnu ideju: politika je loša za kompaniju, politika je neproduktivna, politika je opasna za poslove. Iako su formalno bili HSS-ovci, iako je moj otac bio član Gradske skupštine, poruka je bila jasna i nedvosmislena: Radi svoj posao i ostani po strani!

Ratno doba

Tijekom rata taj je princip bio izložen raznim iskušenjima, ali se – uglavnom – održao. Bila sam prisutna kad su moga oca forsirali da uđe u ustaški pokret. Prva rečenica bila je „uklonite to dijete“ (to sam bila ja). Moj otac je rekao da „to dijete“ treba znati tko joj je otac, da je on mačekovac i „hvala, ne“. Nismo bili proganjani, ali bilo je raznih neprilika s lovačkim puškama i automobilom. U stanu smo kao i svi drugi morali imati njemačke oficire, ponekad na dulje vrijeme. Nezgodno je bilo to da se u našoj obiteljskoj kući nalazio prijatelj koji je trebao biti u zatvoru ili Jasenovcu zbog antifašističke djelatnosti. Negdje su nabavili domobransku uniformu, pa se ing. Jerbić mogao kretati barem u kući. U isto vrijeme u kući mog ujaka nalazila je sklonište dr. M. Skopčinska rođ. Šorš, kad god bi smatrala da je potrebno. Pred kraj rata bilo je i drugih osoba, koje su se sklanjale u jednoj od naših kuća: prednost je bila da su kuće bile spojene sa stražnjim tvorničkim dvorištem, pa se moglo izbjegavati racije.

Moja obitelj nije mogla ne raditi ništa. Konac rata već je bio prepoznatljiv po ishodu, ako ne po datumu, a kod nas se planiralo, radilo i gradilo. I rađalo! Moj bratić Albert se oženio, njegova žena Neda rodila je blizance: jedno dijete nije preživjelo, za drugog počinje borba za život. Njega i intervencija liječnika pedijatra bili su neophodni. Moja majka boluje od raka i odlazi u Zagreb na liječenje, ponekad na dulje intervale. Putovanje je naporno i opasno: uz redovitu prtljagu nose se i količine hrane za već raspršeni klan kao i za njihove zagrebačke domaćine. Ta učestala putovanja su – za mene – prvo stvarno upoznavanje strepnje i nesigurnosti.

Dolazak komunizma

Prvi dolazak partizana u rujnu 1944. počinje s kućnim premetačinama, temeljitim cjelonoćnim aferama. Mog oca pozivaju na preslušanja. Ljevaonica daje električnu energiju svima koji su važni u gradu: dan i noć netko dolazi u intervenciju ako nema struje. U kuću mog ujaka dolazi tetina kolegica, šefica u Agitpropu, dosta uporno predlaže da se teta mobilizira i postane član njene grupe.

U ljevaonici se pojavljuju inspektori, dva visoko kvalificirana inženjera iz tvornice Sl. Brod imenom Erega i Karajanković. Useljuju se u stan uz uredske prostorije i češljaju poslovanje „Braće Fleissig i Del Fabbro“ dan i noć. Oni su hladni analitičari, ne izražavaju neprijateljstvo. Njihov izvještaj (pitam se postoji li kopija u arhivi ljevaonice) puno je i nedvosmisleno priznanje vlasnicima u svakom smislu: razvoj, marketing, zalihe robe i materijala i socijalni element.

U razdoblju od rujna 1944. do veljače 1945. u našu kuću zalazi Slavko Rončević, jedan od vodećih organizatora tzv. „narodne vlasti“. Nekada je bio zaposlen u ljevaonici, prijateljske veze su ostale čvrste. Pitam se koliki je bio njegov utjecaj da nitko od obitelji nije bio šikaniran.

Zimu 1944. – 1945. otac i ja provodimo slušajući cijele noći poruke Radio Zagreba raspršenim i razdvojenim članovima obitelji. Te poruke bile su izraz straha i očaja, izražavale su užase rata. Hoćemo li ikada opet biti skupa, ondje gdje spadamo.

Još jedna promjena vlasti otvara promet, moja majka i teta se vraćaju kući. Treba doći Albert da se zajedno razrade planovi, tko će ostati i gdje, a tko će otići i kamo. Osmoga ožujka 1945. Albert je, na pruzi kod Okučana, ubijen iz strojnice iz nekog malog zrakoplova („pikavca“) poslanoga iz Beograda da terorizira civilno pučanstvo. Nakon više od pedeset godina jasno se sjećam šoka za sve nas. Rat je pri kraju, nitko nikada nije bio u kakvoj uniformi ni vojnoj organizaciji. Adolf se priključuje civilnoj skupini koja slijedi vojske prema Dravi. Tamo odlazi i do daljnjega ne znamo o njemu ništa.

Travanj 1945. donosi u našu kuću glavni štab pobjedničke armije, „bugarske“ vojnike. Ima ih pedesetak, ponašaju se izrazito neprijateljski, bahato. Pištolj je uperen u oca kad god s njim razgovaraju. Dok ja odlazim u vrt pucaju lijevo i desno od mene, moji roditelji to gledaju i šute. Svi šutimo i kada ostanemo sami.

U ljevaonici je imenovan komesar, pristojan domaći čovjek, kojemu je neugodno. Pogon se odvija gotovo normalno, čak se slavi i Prvi maj, kao i uvijek, vlasnici i radnici zajedno. Ja pomažem u uredu da ne moram dežurati u bolnici uz ranjenike. Dežuram noću kod kuće uz majku koja vidljivo propada. Onda mi je bilo sasvim normalno da stvarno učim sve uredske poslove i radim one koje sam svladala tijekom svibnja i lipnja 1945. - To je vrijeme Križnog puta. Iz naše kuće odlaze košare za rublje pune sendviča do zgrada vojarne. Naše djevojke i ja smo tamo dnevno. Skupljam papiriće s porukama i adresama. Imam dobru namjeru da pišem njihovim najmilijima. Nadamo se da će netko znati nešto gdje je naš Adolf.

Komunistička strahovlada

Konačno negdje koncem lipnja počinje škola. Kao odličan đak duboko sam svjesna da sam iz zlatne knjige došla u crnu! Organizira se radna akcija: žetva u napuštenom njemačkom selu. Odlazimo pješke, natovareni hranom. Nismo dobri radnici, stalno se ide u ambulantu zbog žuljeva na nogama i rukama, opeklina od sunca itd. Ambulanta radi još bolje dok traju sastanci. Veliki miting održan je tog petka, 6. srpnja 1945. Nisam bila prisutna. Djeca su me izbjegavala, nitko mi nije htio ili znao reći što je bilo. Taj dan je u Požegi obavljeno suđenje mom ocu i ujaku, na mitingu objavljeno kao veličanstveni obračun s krvopijama, eksploatatorima i ratnim zločincima, koje treba ne samo eksproprirati nego i satrti, kazniti, uništiti. Nitko mi nije rekao sve, djeca nisu ni shvatila što se zapravo dogodilo. Profesor Sladović, međutim, pratio me u stopu, shvatila sam da očekuje da će me netko pretući ili barem ošišati na nulu. Pod zaštitom mraka shvatila sam da imam i prijatelje.

Napustila sam radilište i krenula kući. I druga su djeca odlazila: 4 djevojčice ukrcale su se u kamion, a on se negdje prevrnuo. Maca Blažević ostala je na mjestu mrtva. A vijest je došla do mojih brže nego ja pješke. Opis pokojne Mace podpuno je odgovarao meni. Za moju majku i tete čaša se punila do vrha.

O samom suđenju nije se moglo reći mnogo. Otac i ujak su dan-dva prije presude bili odvedeni u Gradsku kuću, navečer su ih slali, tj. pratili kući na spavanje. Suđenje se odvilo munjevitom brzinom: suradnja s okupatorom, konfiskacija imovine, oduzimanje građanskih prava. Josip Del Fabbro nije bio osuđen na vremenske kazne, moj otac je „dobio“ tri mjeseca, Adolf nekoliko godina u odsutnosti. Alberta nisu ni spomenuli jer je već bio mrtav.

Moji nisu imali iluzija o komunizmu. Konfiskacija je bila neminovna, očekivana. Što se tiče tri mjeseca logora, „znalo se“ da će se to odraditi na nekoj ciglani. Veze su radile da to bude jedna od Del Fabbrovih ciglana, Rešetari ili Orubica. Međutim, on – moj otac – je odlazio svjestan da se kući ne će vratiti. Kod kuće je ostavio umiruću ženu. A meni je diktirao praktično poslovno pismo puno podataka i uputa o imovini i potencijalnim prijateljima. Pismo razmaženoj jedinici koja bi mogla ostati sasvim sama. Bojao se i za ujaka i tete, nije rekao razloge. Svi smo se bojali, ali on je znao, a ja s njim.

Otišao je u ciglanu Bohm u Vinkovcima, zaraženu tifusom tijekom Križnog puta. Tifus je dobio odmah, držali su ga na logorskoj hrani. Paketi se nisu mogli slati, dobri prijatelj Pepik Šnajder iz Velike riskirao je život ušavši u logor kroz žicu da mu preda paketić keksa. U bolnicu je premješten prekasno, umro je 2. listopada 1945.

Stanje u kući bilo je čudno: u kuću su dolazili strani ljudi, tražili stvari „na posudbu“. Mama je išla kraju, teta Ana je bila podpuno slomljena. Ja sam doslovno izbacila iz kuće neke ljude, čak sam se uputila u grad i tražila povrat nekog dalekozora, da bi dobila odgovor „to tvom tati ne će trebati, on se ne će vratiti“. Nešto se dogodilo što mi nismo još znali.

Dana 24. srpnja 1945. u rano jutro probudilo me je divljačko lupanje na vrata. U kuću je provalila vojska, predvođena civilnim autoritetom, domaćim sinom. Mi smo Nijemci, bit ćemo poslani u svoju domovinu. Iako smo se na papiru nalazile samo moja majka i ja, odmah su – na sreću – protegnuli etničko čišćenje i na moju tetu Anu (njezin stan je „ostao“ ljevaonici). Moja majka je bila u posljednjoj fazi raka na crijevima, nepodnošljivi bolovi, nezadrživo krvarenje, podpuna slabost. Susjed iz Arslanovaca je shvatio situaciju da teško bolesna žena ne može hodati pa je naručio seoska kola s volovskom zapregom za transport. U tom času je moja teta Ana pokušala počiniti samoubojstvo rezanjem žila. Po instinktu, a ne po pameti, hrvala sam se s njom i fizički ju zaustavila. Tada je jedan od vojnika rekao da se on za to nije borio, sjeo naoružan pred vrata spavaće sobe moje majke i rekao da ni on i ona ne idu nikuda. U sukobu koji se razvio civilna vlast je podlegla vojnoj. Odveli su mene i tetu Anu, a mama je ostala pod stražom. Sabirna točka nije bila daleko, dvorište kolodvorske birtije preko puta naše kuće. Izletjele smo bez ikakvih dokumenata, pa sam ja – pod pratnjom – otišla kući po papire. Kuća je bila puna vojske, ali i prijatelja i bivših zaposlenika, koji su vodili brigu o mami. Pod njezinim jastukom našla sam pištolj velikog kalibra. Ovaj put se nisam bunila, smrt je bila milosrđe, nešto što moliš i želiš.

Međutim, dokumenti Dragutina Fleissiga bili su na češkom, iz Češke, nacionalnost je bila češka. Teta Ana je bila pozvana na saslušanje prije mene. U komisiji je sjedio g. Syka, stari prijatelj strica Dragutina iz vrućih radićevskih godina. Ana ga je pozdravila s „kako vas nije sram“! Bilo ga je sram i za nju je odmah sve sredio. Mene su nekoliko puta slali kući po ove ili one papire, ja sam bila jedini kandidat za logor. Toga su se bojale i mama i teta. Ja sam nekako shvatila da je netko htio kuću za sebe, praznu. Tako sam i ja konačno ostala u kući! Moja kolegica u školi natjerala je djecu i profesore da prosvjeduju, naravno bez rezultata.

Mama je umrla 17. kolovoza, mučenički. To kažem s autoritetom osobe koja je provela 35 godina radeći u institutima za rak u Hrvatskoj i Kanadi.

Tijekom listopada, kad je otac već bio umro, došao je u kuću predstavnik suda, zastupnik maloljetnika i zahtijevao da ja tražim obnovu procesa. Izbacila sam ga van i nisam napravila ništa.

Konfiskacija je prošla uz neke formalnosti, procjene i popise. Moj ujak se morao s time baviti kao jedini preostali od bivših partnera.

No nismo mi još bili gotovi. Ponižavajući proces o ratnoj dobiti, uništavanje instalacije u mlinu koja se mogla staviti u funkciju, sekvestar novog ujakova malog obrta, oduzimanje skladišta drva po GUND-u Zagreb, mnogobrojni sustanari natrpani u našim kućama, 90% poreza na prodavanje ostataka imovine samo su dio dnevnih šikaniranja i bezakonja s kojima smo morali živjeti u komunističkom raju.

U Požegi 30. travnja 1998.

Bianka Fleissig-Benković