Zagonetne pojedinosti o trogirskom povjesničaru Ivanu Lučiću (1)

Ivan Lučić, u znanstvenom svijetu poznat pod imenom Ioannis Lucii Dalmatini (1604.-1679.) otac je hrvatske historiografije. Prisjetimo se da je Lučić imao dvanaest godina kada su 1616. umrli Shakespeare i Cervantes, odnosno trideset i osam kada je umro Galilei i rodio se Newton; dakle da je bio suvremenik Descartesa, Pascala i Spinoze, Rubensa i Rembrandta, Calderona i Moliera, Luja XIII i Luja XIV; da je djelovao kada je u umjetnosti i književnosti vladao barok, odnosno klasicizam, a znanstvena historiografija bila još u povojima. Humanističke znanosti studirao je u Rimu, a pravne u Padovi. Vrativši se u rodni Trogir obavljao je ugledne dužnosti u gradskoj upravi. Onda se odjednom i nenadano, pedesetih godina 17. stoljeća, preselio u Rim, gdje će, posvetivši se prvenstveno znanstvenom radu, ostati do smrti.

U Europi se osobito proslavio kapitalnim djelom De Regno Dalmatiae et Croatie, libri sex (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske) objavljenom na latinskom jeziku 1666. u Amsterdamu. U tom davnom vremenu, kada je teritorij nekadašnje Hrvatske bio raskomadan između mletačkog lava, turskog polumjeseca i austrijskog orla, Lučić je prvi progovorio o prošlosti hrvatskog naroda na temelju izvornih isprava i spomenika. Stručnjaci smatraju da je po metodološkom pristupu njegovo djelo prethodilo modernoj povijesnoj znanosti puna dva stoljeća.

Djelo O kraljevstvu... doživjelo je tijekom stoljeća više latinskih izdanja. Godine 1896. pojavilo se i u Trstu, ali u nepotpunom izdanju te u veoma lošem i često pogrešnom talijanskom prijevodu. U dvojezičnom latinsko-hrvatskom izdanju objavljeno je tek 1987. u izdanju zagrebačke Latina et Graeca i to samo prva od šest knjiga.

Drugo značajno Lučićevo djelo Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, objavljeno je na talijanskom jeziku u Mlecima 1673. Hrvatski prijevod pod naslovom Povijesna svjedočanstva o Trogiru u redakciji i odličnom prijevodu Jakova Stipišića, objavljen je 1979. u izdanju Splitskog književnog kruga.

Iako je o Lučiću i njegovim djelima poprilično napisano, mnogo je njegovih rukopisa još uvijek ostalo što nepoznato, što neistraženo po arhivima i knjižnicama Zagreba, Splita, Zadra, Šibenika, Trogira, Rima, a valjda i drugdje po Europi...

Komemorirajući tristotu obljetnicu njegove smrti 1979. podsjetio sam na dvije epizode iz njegovog života koje do naših dana nisu potpuno razjašnjene: Zašto je Lučić nenadano i tajanstveno napustio rodni Trogir? i Zašto je svoje kapitalno djelo O kraljevstvu... tiskao u Amsterdamu? Pretpostavljam da vrijedi još jednom o tome progovoriti.

Naime, po svemu sudeći, možemo pretpostaviti da Lučić nije napustio rodni grad samo zato što bi mu boravak u Rimu omogućio bolji uvid u razne isprave i kodekse vatikanske knjižnice. Njemu toliko potrebne isprave nalazile su se baš na dalmatinskoj obali rasute po kaptolskim, samostanskim, komunalnim i privatnim arhivima. Očito je da su ga na nepovratni odlazak iz Trogira potakli i drugi, dublji razlozi, a u prvom redu želja za slobodnim i neometanim radom koji mu u Dalmaciji pod mletačkom upravom nije bio omogućen.

U pismima bivšem školskom drugu i odanom prijatelju Valeriju Ponteu u Zadar, Lučić ga moli neka zadrži u tajnosti sve što zna o njegovom radu na povijesti hrvatskog naroda. A u posljednjem pismu, što mu ga je uputio 28. prosinca 1652. iz Trogira, uopće ne spominje svoj eventualni odlazak u Rim, a među ostalim kaže:

„Nastavio sam svoj posao, koji mi se istina sviđa, ali je veoma naporan jer nailazim na mnoge poteškoće ondje gdje ih nisam očekivao i jer otkrivam mnoge druge stvari kojima se također nisam nadao: zato moram preispitivati događaje i ispravljati ih; ovo mi pričinja dvostruki napor jer se nemam na koga osloniti, niti pouzdati u prepisivanju...

Zatim napominje da će po Novoj godini nastaviti s pothvatom koji sada kada je u nj uronio ne bi napustio čak da ga podvrgnu kazni bičevanja. Na kraju tog pisma nalazi se indikativni post scriptum:

„Moram Vas upozoriti da pisma pečatite odviše nježno, tako da naprosto izazivaju one kojima dođu u ruke da zavire što ima unutra.”

Iz toga možemo zaključiti: da je Lučić želio zadržati u tajnosti svoj rad; da mu je netko mogao zaprijetiti bičevanjem zbog njegovog rada; da je sumnjao da mu netko čita pisma; da u to vrijeme uopće nije namjeravao otputovati u Rim...

Ako se prisjetimo da se mletačka aristokratska republika održala onoliko stoljeća zahvaljujući u prvom redu savršenoj organizaciji svoje tajne policije te da je po čitavom svom teritoriju imala razgranatu mrežu doušnika, onda nam postaje shvatljivo Lučićevo strahovanje da mu „netko” otvara pisma. Očito je da su Mlečani nadzirali Lučićevu poštu u vrijeme njegovog boravka u Trogiru, kao što će je poslije nadzirati preko svojih agenata za vrijeme njegovog boravka u Rimu.

U ovakvom kontekstu postaju jasnije sačuvane pisane vijesti o 'razlozima' Lučićevog definitivnog napuštanja Trogira. Zato ću ih opširnije navesti u sljedećem nastavku...

Frano Baras

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.