Vukovar: grad pijeteta, heroja, patnje i nade

Vukovar: prva postaja Križnoga puta Domovinskoga rata može se smatrati posljednjom postajom čitavog „Križnog puta“ hrvatskoga naroda u dvadesetom stoljeću (1945. – 1995). Posljednja postaja i s posebnim nabojem zla agresivne Srbije prema hrvatskoj naciji. Prvoj i zadnjoj postaji Križnoga puta jedno je zajedničko: zavjera šutnje nad strašnim zločinima i prikrivanje još živućih zločinaca. Članovi srpske manjine u Hrvatskoj još uvijek nemaju moralno-etičke snage sudjelovati zajedno s hrvatskim narodom na komemoraciji žrtava u Vukovaru. To boli svakog plemenitog građanina Hrvatske, a posebno to boli hrvatske majke i očeve, braću i sestre nestalih za kojima se traga. Ta bol je tim veća jer među nama žive oni koji znadu o tome i šute već godinama, i jer među nama žive oni koji ne pokazuju nikakve osjećaje žaljenja, krivnje, spremnosti na priznanje istine i na pomirenje. Ta bol je velika jer određeni broj iz srpske manjine sudjeluje u vladi Hrvatske. Tako zločin i krivnja truju iz godine u godinu horizont hrvatskog neba.

Živjeti s krivnjom - bilo kao pojedinac, bilo kao zajednica i nacija - nešto je strašno, neizdrživo na dulje vrijeme. Nikakvi mehanizmi pranja krivnje vodom zaboravljanja, prikrivanja, idealiziranja prošlosti ne mogu učiniti neučinjenim zlo i zločine nad nevinim ljudima hrvatskoga naroda pred sudom povijesti, razuma i pred sudom Božje pravednosti.

Tragika je tim veća što ima među takvim našim suvremenicima onih koji su dio vladajuće političke klase u hrvatskoj državi i u većini državnih institucija. Dok se god nitko ne osjeća odgovornim za te zločine, ni spremnim na kajanje i na izmirenje sa svojom savješću i sa žrtvama zločina, zajedničko biće hrvatskoga naroda neće moći naći duhovno-psihičku ravnotežu i stabilnost, nužno potrebne za pomireni i pravedni politički život stvaranja općeg dobra. U tom stanju nepriznate i neokajane krivnje prisiljeni su nositelji tog stajališta oblikovati svoj odnos prema istini na dvolični način sprječavanjem istinskog i pravednog javnog obrađivanja spoznate stvarnosti za vrijeme vladanja komunizma.

Pokušava se različitim sredstvima ucijepiti u svijest mladoga naraštaja pseudostvarnost, krivotvorinu realiteta i na taj način onesposobiti mlade ljude da sami traže istinu o svijetu, o sebi, o svom narodu. Što je to drugo nego pokušaj nastavljati duhovno osakaćenje mladih, počinjeno marksističkom ideologijom u poslijeratnim desetljećima. Treba se bojati da ima u našem društvu onih aktivista na koje se mogu primijeniti riječi Pavla apostola u Drugoj poslanici Solunjanima: ima snaga s ciljem zavođenja da ljudi ne upoznaju istinu (2,11). To je jedan od znakova vladanja Antikrista na kraju vremena. O tome reflektirati od velike je važnosti za otkrivanje istinskog usmjerenja u životu.

Krivnja je povrjeda koja čovjeka pogađa na najdubljoj i najosjetljivijoj točki njegova ljudskog bića: u središtu njegove slobodne osobnosti. Čovjek kao slobodna osoba negira samog sebe time što je počinio zlo umjesto dobro, time što je razorio život umjesto da ga je sačuvao i podržao. Tko prizna krivnju takve naravi, taj doživljava svoje stanje bezizlaznim i sebe izgubljenim. Teološki gledano, to je stanje izvan spasa, iz kojeg čovjek ne može izići samo vlastitim snagama. Znanost potvrđuje da ljudi pod težinom krivnje često padaju u zdvojnost sve do samoubojstva. Velika je zabluda misliti da čovjek koji ne gleda u krivnji grijeh protiv Boga nema posebne probleme s krivnjom.

Psihologija zna da mnoga duševna oboljenja u današnjem društvu imaju korijen u moralnoj krivnji. Mnogima kod toga ne može pomoći ni umijeće psihologa ni psihoterapeuta. Kod krivnje je, naime, riječ zapravo o religioznoj stvarnosti, o susretu čovjeka s moralnim redom koji je iznad čovjeka, koji ne stoji na raspolaganju ljudske volje. Jednom riječju: čovjek pod krivnjom nužno dolazi u odnos s Bogom: bilo kao pokajnik koji traži oproštenje, bilo kao onaj koji niječe svoju krivnju osporavajući postojanje objektivnog moralnog reda i time postojanje Boga zakonodavca. Takav čovjek stavlja sebe iznad moralnog reda i pravi se stvarateljem morala po svojoj volji. Konkretno: taj čovjek živi u najdubljoj zabludi da je njemu sve dopušteno činiti što je u njegovu interesu. Na tom je principu oblikovano svako društvo totalitarizma: dopušteno je sve što je u interesu određene oligarhije, što je volja velikog vođe. Za našu nedavnu povijest je vrijedilo: partija je ona koja određuje dobro – loše, ispravno – pogrješno... Problem hrvatskog društva i hrvatske države danas se sastoji baš u još uvijek aktualnom principu iz toga doba. Time je sigurno: nepriznata krivnja od još živućih izravno ili neizravno povezanih sa žrtvom hrvatskog naroda predstavlja prisutnost zla u tkivu hrvatskoga naroda sa svojom razarajućom snagom. Tako će ostati sve do onoga časa kada se javno i pred licem hrvatskoga naroda ne izreče ispovijed: počinjena su zla djela, mi snosimo za njih moralnu i političku odgovornost, mi žalimo što se tako dogodilo. Naravno, za takav je čin sposobna jedna osobnost duboke moralne i duhovne zrelosti s uvjerenjem da je savjest ugrađena u biće čovjeka od njegova Stvoritelja. Savjest je glas Božji u duši čovjeka i pokazatelj ljudskom razumu da postoji objektivna razlika između dobrih i zlih čina. Ljudi bez te svijesti vjeruju da je njima sve dopušteno činiti u ostvarivanju njihove revolucionarne, progresističke i autonomne volje. Dosljedniji rezultat jedne takve volje jest stvaranje idejno-kulturalnog totalitarizma i etatizma. Izgleda da u takvom duhovno-idejnom ozračju žive još mnogi u Hrvatskoj.

Proces pomirbe i praštanja spada u red religioznog, duhovnog s ciljem intelektualno-moralnog obraćenja. Od počinitelja zla traži se krjepost poniznosti u procesu kajanja, od žrtve zla traži se krjepost velikodušnosti u procesu praštanja. Jedni i drugi trebaju htjeti nove odnose na temelju Istine. Samo će istina donijeti slobodu za izgradnju novih odnosa u društvenom i političkom životu. Samo spoznata i prihvaćena istina o spomenutim događanjima može osloboditi pojedince od njihove moralno-etičke zablude dajući im dovoljno snage za novo usmjerenje djelovanja u pomirenom društvu na opće dobro hrvatskoga naroda i svih građana hrvatske države...

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.