Radna „nedjelja“ - djelo bezbožnog sekularizma

Ako prihvatimo model: ovdje sekularno - nekršćansko, ateističko - društvo, tamo „kršćansko katoličko društvo“, naći ćemo brzo među konfliktnim pitanjima između tih društava i pitanje „nedjelje“. Za kršćane katolike „nedjelja“ je blagdan: dan Gospodnji sa svim svojim sadržajem: ići u crkvu, ne raditi teške poslove, posvetiti pozornost duši, osvježivati zajedništvo obitelji i prijateljstvo s drugima... Za druge, po naravi stvari, mora „nedjelja“ biti dan kao i svaki drugi: radni dan. Stoga je zahtjev sekulariziranog društva da nedjelja bude radni dan u skladu s njegovim svjetonazorom. Imamo tako jednu kompleksnu situaciju u društvu, u državi: vjernici traže zabranu rada nedjeljom iz religioznih razloga - nevjernici traže „zapovijed“ od države da se mora, da se može raditi nedjeljom iz njihovih razloga: prvotno iz ekonomskih razloga. Sekularna država odlučila se za ukidanje nedjelje slijedeći svoje sekularističko usmjerenje i ne poštujući vjernike koji čine većinu nacije. Vladajući obećavaju - obećali su, ali još nisu ispunili – ustanovljenje nedjelje bez rada: neradne nedjelje. U čemu je ovo pitanje tako zamršeno ili problematično? Ili bolje: zašto je postalo problematično? Odgovor ćemo dobiti ako postavimo novo pitanje: što je to što se vraća u našu svijest s trećom zapovijedi iz Deset zapovijedi Božjih? Vraća se samo jedno: sedmog dana u tjednu pusti da tvoj rad, tvoj posao miruje. To je zapovijed da trebaš nešto konkretno činiti izvan svijeta rada, izvan služenja novca...

Slično četvrtoj zapovijedi Božjoj koja glasi: poštuj oca i majku da ti bude dobro na zemlji. Dvije pozitivne zapovijedi nasuprot drugim „negativnim“ zapovijedima ili zapovijedima zabrane: ne ubij, ne sagriješi bludno...

Pozadina treće zapovijedi Božje: Bog je sedmog dana otpočinuo od stvaranja ne zbog toga što je postao jako umoran od rada. Svrha njegova mirovanja izražava savršenstvo stvaranja. Sve je gotovo: ne treba više ništa dodati ni oduzeti. To savršenstvo treba proslaviti u posvećenju vremena: vremena od jednog dana. Taj dan jest dan Gospodnji.To je sveti dan, nedjelja, Sabbat kao dan mirovanja. Čovjek ne treba raditi na taj dan, ali ne sa svrhom da nadomjesti izgubljene snage i da prikupi nove snage za sljedeći tjedan.

Sabbat, nedjelja je dan za život: dan zajedništva sa Stvoriteljem života: dan radosti u blizini svetosti, dan blagoslova. Posvetiti vrijeme Bogu znači odvezati se od tiranije stvari, od predmeta svakidašnjice našega svijeta, od trgovine, od borbe za život, za karijeru, za moć, za bogatstvo... Znači osloboditi se načina života gdje vlada načelo: „vrijeme je novac“. Znači odlučiti se za posvećenje vremena: nedjelja postaje vrijeme naše slobode u blizini Boga barem za jedan dan s posjetom crkve na misi, ili za ljude drugog usmjerenja barem jedan dan slobode sa svojom savješću.

Ne odzvanja li u ovoj zapovijedi posvećenja nedjelje glas milosrđa Božjeg i time istovremeno glas slobode prema čovjeku slike Božje? Kao da čujemo riječi: Ti nisi rob stvari ni podložnik procesa ekonomije i društva. Bog ti daruje nedjelju da upraviš svoje oči prema gore, prema nebu kako se dolikuje osobi duha i srca. Upravljati oči samo prema dolje, prema zemlji, prema materiji, čini čovjeka - osobu umornom, kratkovidnom pa sve do osjećaja beznađa. Takvi osjećaji djeluju na okolinu negativno; daju narodnoj duši crtu hladnoće. „Nedjelja“ ima moć sprječavanja da se hrvatska nacija pretvori onu koju zanima samo individualistička proizvodnja i potrošnja; da zaboravi istinski smisao života u kružnom toku stvaranja po modelu: proizvoditi – trošiti – činiti otpad - i opet iznova proizvoditi... do vrtoglavice. To znači za naciju: biti rob funkcioniranju ekonomije uz žrtvovanje bitnih elemenata života: kulture lijepog, radosnog, dobrog, svetog, zadovoljnog, bezbrižnog, smirenog... Mi ne gledamo u funkcionalnosti ekonomije - iako s korisnim materijalnim dobrima - bitnost i svrhu izgradnje civilizacije. Ne živimo da funkcioniramo na radnom mjestu za povišenjem profita dioničarima, nego da razvijamo sposobnosti duše, uma i srca kao prvog cilja našega života. Sve drugo treba tome služiti, i to je „drugo“ samo dobro ako služi prvome cilju... Ovo duhovno usmjerenje života izražavamo kratkom formulom: „biti, a ne imati“. Ništa od kategorije „imati“ nije dostojno čovjeka jer mu ono ne može služiti na spas njegove duše. „Što ti koristi da cijeli svijet zadobiješ, a duši svojoj naštetiš“? Vrijeme koje završava smrću, s „ništa,“ nije čovjeka dostojno. Čovjek kao biće duše i duha stvoren je za vječnost, za apsolutnu slobodu od „materijalnog“, od prisile služenja zakonomjernosti fizikalnog svijeta.

Mir sedmoga dana u Bibliji je obrazložen mirom Boga na sedmi dan nakon stvaranja svih stvari. Bog je na taj dan sve što je stvorio promatrao: „i evo, sve je bilo dobro; bilo je vrlo dobro“. Nastaje smirenje zbog savršenog ispunjenja ideje stvaranja svijeta. Tu je izvor mirnog promatranja svijeta, tu je izvor radosti koja dovršava djelo Božje. Željeni mir sabata i kršćanske nedjelje možemo razumjeti nasljedovanjem mira Boga Stvoritelja. To nije odmor tijela. Nedjelja je dan u kojem svijet zapravo nalazi prilaz k svome smislu.

Smisao našega života nije u nagomilavanju materijalnih dobara svake vrste našim umijećem nego svjesno doživljavanje istine da sve što postoji - i djela naših ruku - jest dar Božji zbog kojega mi Bogu zahvaljujemo i zbog kojega ga slavimo i častimo na njegov dan: nedjelju, Sabbat. Nedjelja je za kršćane katolike od prvih dana postojanja Crkve Kristove, zajedničko, kolektivno slavljenje Boga. Nedjelja je sve do našeg vremena zadržala pravu kulturnu manifestaciju u više ili manje religioznom obliku dok nije zavladala ideologija materijalizma koja je zajedno s ateizmom postala temeljni oblik današnjeg sekulariziranog društva: bez osjećaja svetoga, bez božanskog gledanja na svijet, bez svijesti odgovornosti pred Bogom bez koje pojmovi kao „sloboda“, „dostojanstvo čovjeka“, „svetost života“ gube čvrsti temelj vrijednosti. Zemlje kršćanske Europe: grčkog, rimskog, germanskog, keltskog i slavenskog podrijetla još su živjele u osjećaju mira i slavljenja „nedjelje“ u blizini Božjoj po crkvama. Kako smo samo mogli tako jadno i kukavički izgubiti pravo istinsko blago naše kršćanske kulture pretvorivši „nedjelju“ u radni dan ili u dan površnih zabava? Katolička Hrvatska toga je svjesna. Stoga podiže građanski i vjernički glas za uvođenje neradne nedjelje znajući da društvo u kojem se samo cijeni rad, konzum, manipulirano blagostanje bez pitanja o smislu života i svijeta, nije dostojno čovjeka. Svaki kulturno zreli narod, svaka civilizacija duhovnog usmjerenja živi u svojoj srži od doživljavanja „svetoga“. Sa zgražanjem govorimo o ljudima kojima nije ništa sveto.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.