Rat za vjernike

Teško je i bolno razdoblje koje ovih dana prolazi ukrajinski narod u očajničkoj borbi za svoju vlastitu opstojnost. Mi Hrvati jako dobro poznajemo svu težinu i tragiku takve obrane jer ju pamtimo iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

I dok ukrajinski muškarci hrabro i odlučno brane slobodu svoje domovine, njihove žene i djeca primorani su spas Ukrajinatražiti u drugim državama, jer Rusi raketiraju i vrlo udaljene gradove i sela, pa nitko nigdje nije siguran za svoj život.

Dio tih ljudi stigao je i u Hrvatsku. U našoj zemlji primljeni su s mnogo ljubavi i želje da im se ublaže njihova ratna stradanja.

Ti ljudi, međutim, imaju i svoje vjerske potrebe jer su velikom većinom vjernici unatoč sedam desetljeća vladavine komunista. Ukrajinci su dominantno (preko tri četvrtine) pravoslavci. Oko 7% ima grkokatolika. Oni također služe liturgiju po istočnom (pravoslavnom) obredu, ali priznaju papu za vrhovnog vjerskog poglavara. Rimokatolika i muslimana ima zajedno oko 2%.

Budući da su grkokatolici smješteni uglavnom na zapadu države oko grada Lavova koji nije u zoni ratnih djelovanja (osim dalekometnih raketa), dominantna većina prognanika pripada pravoslavnoj crkvi. Takav je slučaj i s ljudima koji su došli u Hrvatsku.

Ukrsna "kazališna predstava" Grkokatoličke crkve

Kada je postalo jasno da rat ne će brzo završiti a broj Ukrajinaca u Hrvatskoj nije mali, počeo je tihi “rat za vjernike”. Prva se je “snašla” Grkokatolička crkva u Hrvatskoj. No odmah je naletjela na kanonski (liturgijski) problem. Ta crkva Uskrs slavi na isti datum kao i rimokatolici, a pravoslavci taj blagdan obilježavaju ove godine tjedan dana kasnije.

Budući da su ukrajinski prognanici golemom većinom pravoslavci, Grkokatolička crkva dosjetila se je zanimljivom “inovativnom” rješenju. Nakon što je već proslavila Dan uskrsnuća Gospodinovog, po prvi put u povijesti proslavili su “ponovljeni Uskrs” tjedan dana kasnije, jer je to u skladu s Crkvom kojoj Ukrajinci pripadaju. Čak su organizirali autobusni prijevoz od Varaždina do Križevaca. Neki su taj “ponovljeni Uskrs” usporedili s nekom vrstom kazališne predstave.

Serviranje SPC-u

Za to vrijeme hrvatski katolički biskupi su zaključili da Ukrajincima vjerske potrebe treba pružiti pravoslavna crkva. Na koju crkvu su mislili vidjelo se je vrlo brzo, jer su se žurno sastali sa čelnicima Srpske pravoslavne crkve. U duhu “bratskog ekumenizma” ukrajinske vjernike “servirali” su toj crkvi.

Ovdje dolazi do glavnog zapleta. Naime, Srpska crkva je uz Rusku crkvu koju vodi patrijarh Kiril jedina crkva koja ne SPCpriznaje autokefalnost Ukrajinske crkve koju joj je prije nekoliko godina priznao Carigradski patrijarhat. Time je srpska crkva ušla u raskol s Carigradskim patrijarhatom. Budući da ne priznaje autokefalnost Ukrajinske crkve, time ne priznaje niti njezine vjernike koji su integralni dio crkve.

Još je veći problem to što je Srpska crkva ne samo u ratu nego i u miru neprijateljska organizacija u odnosu na Hrvatsku i Hrvate. To se vidi iz njihovog stava prema posljednjem ratu koji je za njih “građanski”, a posebno je vidljiv stav o “Oluji” koja je za njih “najveći ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata”. I to nam kažu oni koji su podržali genocid u Srebrenici i Vukovaru.

Podsjetimo se da srpski mitropolit koji stoluje u Zagrebu nosi naslov “mitropolit zagrebačko-ljubljanski” iz čega se vidi da ta crkva uopće ne priznaje ne samo Hrvatsku, nego ni Sloveniju. Da priznaje, naslov bi bio “hrvatsko-slovenski”. Budući da crkva djeluje kao da Hrvatska ne postoji, Srpska crkva dakle vidi Hrvatsku kao “neoslobođeni dio Srbije”.

Hrvati uglavnom ne znaju pravoslavnu liturgiju u detaljima. Zato nije loše napomenuti da jedna molitva glasi:

 Tko je kome ВРАГ (neprijatelj) I СУПОСТАТ (protivnik)

„О благочестивом хорватсkем народе и о христолюбивем его воинстве, Господу помолимся“

„Za blagovjerni hrvatski narod i njegovu kristoljubivu vojsku,  Gospodina molimo”

“О пособити и покорити под нозе их всякаго врага и супостата, Господу помолимся“

„Pomogni nam da pokorimo pod noge svakog neprijatelja i protivnika, Gospodina molimo“.

Ova molitva je sastavni dio liturgije (mise). Ako crkva djeluje u skladu s pravoslavnim kanonom, dakle ako djeluje na teritoriju svoje države, onda ona ima smisla. Moli se Božja pomoć da se svlada svaki neprijatelj koji bi napao na narod za koji se moli.

Naprotiv, ako se moli izvan svoje države, osobito ako tu državu crkva de facto ne priznaje, onda se pod pojmom враг (neprijatelj) i супостат (protivnik) mogu podrazumijevati samo Hrvati, odnosno hrvatski narod. To se posebno vidi iz činjenice da na svojoj liturgiji nikada ne mole za hrvatski narod, nego samo za srpski narod i za njegove pobjede nad SPCneprijateljima. Budući da Hrvati ispadaju neprijatelji i protivnici koje treba podrediti pod noge, ispada da pravoslavna crkva Srbije (SPC) moli za što bržu propast Hrvatske i Hrvata. Za to ih hrvatska država još obilno plaća.

Budući da je Srpska crkva više politička nego vjerska organizacija u kojoj se mnogo politizira, „serviranjem“ Ukrajinaca toj crkvi omogućava se tamošnjim svećenicima da našim ukrajinskim gostima „peru mozak“ svojom propagandom i obiljem laži i krivotvorina u odnosu na Hrvate. U tome im Katolička crkva još zdušno pomaže, a hrvatska država širokogrudno plaća.

Ali za Ukrajince ni to nije najgore. Srpska crkva zajedno sa svojom državom podržava Rusiju i Putina. Tko će na toj liturgiji biti враг i супостат. Sa srpskog aspekta to mogu biti samo Ukrajinci. Tako ispada da će se tamo moliti da Rusi što prije pobijede Ukrajince. Tako bi onda i Ukrajinci molili za propast svojih očeva, muževa ili braće.

Za svo to vrijeme i Katolička crkva i hrvatska vlast se prave da „nisu odavde“ i da ne znaju za postojanje jedine domaće izvorno hrvatske pravoslavne crkve koja već nekoliko godina održava redovite liturgije svake nedjelje u 10 sati u Domjanićevoj ulici br. 5 (blizu Kvaternikovog trga). Na toj liturgiji se moli za hrvatski narod, a pod pojmovima „neprijatelj“ i „protivnik“ podrazumijevaju se svi oni koji se prema hrvatskom narodu (na svojoj grudi) odnose neprijateljski. Na liturgiji Hrvatske pravoslavne crkve moli se i za ukrajinski narod kada netko od Ukrajinaca dođe na liturgiju.

Mi katolici se već odavno osjećamo napušteni jer nas je u nekoliko navrata izdao aktualni papa, a posljednjih nekoliko godina i brojni domaći svećenici sramotnom kapitulacijom pred „koronacistima“. Sada Katolička crkva daje Ukrajince „na pladnju“ Srpskoj crkvi. Hoće li to uskoro učiniti i s Hrvatima pravoslavne vjere, pa da onda i jedne i druge kao u neka ranija vremena „pretvore“ u Srbe?

Mario Filipi

Čet, 26-05-2022, 12:24:01

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.