Jugoslavenski mit i dalje živi

Uvrijeme planetarne pandemijske ugroze i u našoj zemlji strah i nesigurnost obuzimaju mnoge, pa se učini da vrlo malo vremena ostaje za neke opasnosti koje ne donose virusi. Predsjednik Vlade RH i u ovim Bekavacdepresivnim prilikama, u svojim se važnim javnim istupima najprije obraća 'Hrvaticama i Hrvatima'. Ovdašnjim jugo-slavenima to nije drago čuti, pa svoje nezadovoljstvo, na različite načine i javno pokazuju. Sve više uzurpiraju medijski prostor iskazujući izravno protivljenje čak i postojanju hrvatske države. Klasni su razlozi za govor protiv države otpali, a Bogu hvala, nestale su i zakonske sankcije za širitelje 'neprijateljske propagande'. Demokratski poredak koji smo izabrali zahtijeva da ih čujemo. I čujemo ih. Umjesto rasprave o politikama kojima je do poboljšanju života svih u ovoj zemlji, slušamo klevete i ponižavanja zaslužnih za uspostavu, obranu i oslobađanje Hrvatske. Ima li, možda, u tomu djelovanju protiv Hrvatske nečega progresivnog, modernoga, svjetskog, što ne uspijevamo razumjeti? Ako je petokolonaštvo progresivno, onda ima. Za čim, dakle, danas idu, što, tko i kamo kolonu vodi?

Ovo je hrvatska država

Jesu li to izdanci 'labradorovskog' svijeta u novom obličju, s novim zadaćama, bez eksploziva, skriveni i tovljeni u mraku iza javne pozornice? Neovisno o tomu tko bi sa strane, zbog svojih interesa, htio Hrvatsku rejugoslavizirati, bez obzira na njezina stogodišnja tragična iskustva u vezi s tom 'slavenskom' orijentacijom, danas je očito da su, uz puno novca, tu zadaću dali u ruke ljudima s najprimitivnijim agitpropovskim nagonom i bez ikakvih moralnih orijentira. Te likove ne treba tražiti na vidljivoj političkoj sceni, koja se, usput govoreći, pravi da niti ne zna o čemu se radi. Već se na javnoj televiziji, u glavnim terminima, vrte serije koje duhom i intencijom nimalo ne zaostaju za onim u Jugoslavijagodinama rane komunističke agitacije. Prozirno i nisko, bez obzira na boje iza kojih se skrivaju. Sve se to prosipa po putu koji bi trebao voditi u društvo međusobnoga poštovanja, tolerancije i obzira prema nagnućima i volji znatne većine državljana Hrvatske, iako na parolama 'internacionalaca' piše drukčije. Zna se tko će što, u toj politici ne-tuđmanovskoga 'pomirenja', i zašto režirati, tko će što objavljivati, tko će dati novac, a tko će u novinama najavljivati 'kultne' serije, 'genijalne' glumce, legendarne novinare, fantastične biografije idola kasnoga socijalizma...

Jedan je europski političar nedavno poslao javnu poruku bogatašu koji, zbog 'dobrotvorstva' pokušava utjecati na politike u mnogim državama: "Tvoj prljavi novac za takozvane NGO-ove (non governmental organisations, nevladine organizacije, op.a) najjači je generator sukoba na kontinentu, uništavajući povjerenje među ljudima i prema demokraciji." Tko, osim izvanhrvatskih faktora, i ovdašnjih zaljubljenika u titoizam, priželjkuje rejugoslavizaciju naše zemlje? Hrvati to ne žele; oni su svoju volju, s tim u vezi, već iskazali i u miru i u pobjedničkom ratu. I u Ustav zapisali.

Branitelji i osvajači

Kad već ne podnose ovu državu, kao što javno govore, kako bi tko od njih očekivao ikakav prinos njezinu prosperitetu? Zbog čega ih onda ovdašnji važni mediji sve intenzivnije glorificiraju? Koje su vrijednosti njihova današnjega jugoslavenstva? Pomirenje? Smirivanje? Nipošto. 'Samoupravno i nesvrstano' jugoslavenstvo, kojim se kite, siguran su put u nova sukobljavanja jer sva ta današnja medijska 'slava' tobože zapostavljenih titovaca i uzdizanje propale države nije ništa drugo nego ono što je i prije bilo - kamufliranje drugih ciljeva. Rat od 1990. do 1995. to je najbolje pokazao. Jesu li se, možda, veliki europski narodi, nakon ratnih sukoba sredinom prošloga stoljeća, mirili na vrijednostima i baštini totalitarnoga poretka koji ih je uvukao u rat? Ne, ni u kom slučaju. Najprije je trebalo pobijediti nacifašistički totalitarizam. Nakon toga, oslobođene su zemlje pobjednice određivale kriterije normalizacije međusobnih odnosa s poraženom stranom. Nacifašistički agresor je morao priznati poraz. Nikome ne pada na pamet, za ta vremena optuživati, primjerice, današnju Njemačku, Italiju ili Japan.

U Hrvatskoj motrimo inverziju. Pretjeran i nerazumljiv govor o idili pod totalitarnom vlašću komunista u našoj zemlji, dijelom je procesa reinterpretacije povijesti, u kome se, primjerice, sama uspostava hrvatske države karakterizira kao Milošević Tuđman"retardirana i nakaradna", a jedan sveučilišni profesor u Zagrebu tu ocjenu javno proglašava "izvrsnom", drugi Hrvatsku naziva "promašenom državom i propalim projektom". Javne tvrdnje o podjednakoj krivnji izazivača rata, agresora i branitelja postupno se uvode u javnost na raznim razinama, od glorifikacije B. Lončara i njegovih ljudi, do stavljanja filma 'Koja je ovo država' na repertoar HTV na dan obljetnice Tuđmanove smrti.

Usput, sve je u tom filmu postavljeno tako da se u fiktivnom svijetu može naglas izreći 'zaključak': Milošević i Tuđman su isti. I izrekli su ga. Hrvatska je država, dakle, financirala film koji želi prikazati kako nema razlike između imperijalne politike jednoga Miloševića i Tuđmana koji je vodio Hrvate u obrani i oslobađanju svoje zemlje. Srećom, jedan je čovjek s Televizije, na dan kad je spomenuti film trebao biti emitiran odlučio i sam ga pogledati prije emitiranja. Nakon gledanja donio je odluku da se te večeri ne će prikazati na HRT-u. I to je pomak. Priopćenje HRT-a: "Hrvatska radiotelevizija (HRT) obavještava gledatelje da je film koji je večeras trebao biti emitiran u 21.00 sat u sklopu Ciklusa hrvatskog filma četvrtkom na HTV2 – “Koja je ovo država” u režiji Vinka Brešana i produkciji Ivana Maloče – bio predložen još u rujnu od strane uredništva Dramskog programa HTV-a. Glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević je danas, nakon pregledanog filma, donio odluku da je spomenuti film neprimjeren emitiranju na godišnjicu smrti prvog hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, te će biti emitiran u nekom od narednih termina Ciklusa hrvatskog filma četvrtkom."

Osvetoljubivost poraženih

Nije urednicima ni u rujnu bilo nepoznato što sadrži spomenuti film, niti im je bilo nepoznato kad je Tuđman umro. Zbog čega je uzela takav zamah javna glorifikacija ljudi kojima je za vrijeme vlasti komunista osnovna zadaća bila slaviti komunističku ideologiju i 'čuvati Jugoslaviju'? Što su oni nakon svega, bili spremni ponuditi ovoj zemlji, osim prijezira i mržnje prema hrvatskoj državi? Ništa. Nastavili su po svome, prilagođavajući se okolnostima. Danas već valjda vide da im od jedne 'slavne' utopije i hrpe obmana nije ostalo ništa osim bijesa poraženih koji gledamo oko sebe. Politike koje je naturala komunistička vlast, kako iskustvo pokazuje, vodile su ravno u rat. A i nekomunistički poredak, uz neriješeno nacionalno pitanje i prvu je Jugoslaviju odvelo u rat. Dva velika ratna, unutarjugoslavenska sukoba su ostavila goleme žrtve i bolne rane na dušama i tijelima sukobljenih. Izgleda da zagovornicima 'treće Jugoslavije' ni sve to nisu dovoljna upozorenja. Ni ratovi, ni žrtve, ni totalitarizmi, ni protudemokratska društva, ni gaženje ljudskih prava i sloboda... Ništa!

Bi li liberalna demokracija moga nadvladati sve te napetosti koje su se skupljale od 1918.? Prije odgovora na to pitanje trebalo bi pogledati koje su bitne značajke današnje političke stvarnosti u državama koje su nastale nakon raspada druge Jugoslavije? Od kakva bi tijesta oblikovali novu 'regionsku' državu? Što bi bila glavna poveznica koja bi Vučićulijevala nadu za budućnost? Slavenstvo ili 'južnost'? Nema Karađorđevića, nema Partije, nema Tita, nema JNA? Freedom House je prošle godine 'Srbiju isključio iz skupine demokratskih zemalja' bilježeći da je proteklih godina doživjela najveće usporavanje demokratskih procesa od vremena Miloševićeva režima. Srpski je predsjednik Vučić, kako iznose mediji, uspostavio potpunu kontrolu nad državom i medijima. Europsko je vijeće početkom prosinca 2020. 'nedvosmisleno zaključilo da Srbija nije spremna za otvaranje novih pregovarački poglavlja' zbog toga što nije ispunila uvjete, niti potreban napredak u demokraciji, političkom pluralizmu, slobodi medija, neovisnosti pravosuđa i pomirenju u regiji'.

Državna politika Srbije nije se promijenila u odnosu na ona stremljenja koja je pokazala u nedavnim osvajačkim ratovima (Hrvatska, BiH, Kosovo), samo se sada vodi drukčijim sredstvima. Nesporno je da i dalje imaju jasnu strategiju koja respektira relacije unutar novih tendencija između glavnih svjetskih igrača: Zapad, Rusija, islamski svijet, Kina. Njihove prve brige još uvijek su Kosovo i BiH. A na drugom je mjestu reinterpretacija vremena u kome su započeli svoj imperijalni pohod i uklanjanje obilježja agresorske države koje im je zalijepio slobodarski svijet. Ta bi, dakle, Srbija u mašti hrvatskih jugo-slavena, trebala opet postati sukrojač naše sudbine!?

S kim bi gradili Euro-slaviju?

Jedan medijski analitičar (M.Galić) piše kako je 'provjereni poučak da stabilna hrvatska država počiva na stabilnim hrvatsko-srpskim odnosima'. Kad je provjeren taj 'poučak', kad je hrvatska država imala 'stabilne' odnose sa Srbijom? Ta država do dana današnjega nije preuzela krivnju za svoje zadnje agresorske nasrtaje, nije platila ratnu odštetu, ne otkriva saznanja o sudbinama nestalih hrvatskih državljana u razdoblju 1990.-1991. ... Je li već odgovoreno na ta pitanja: kad su zaraćene strane, Francuska i Njemačka, odlučile normalizirati odnose nakon rata? Onda kad je Njemačka kao poražena, osvajačka država priznala svoje krivnje i ispunila obveze koje su preda nju postavljene. VukovarSrbija postupa drukčije. Kad su bili stabilni odnosi sa Srbijom čiji politički prvaci hrvatsku demokratsku državu nazivaju ustaškom? Srbija multiplicira srpske žrtve u Drugom svjetskom ratu okrivljujući SVE Hrvate, a ne zločince koji su krivi za smrti nedužnih. Je li to put ekskulpacije od odgovornosti za osvajački rat? Kao da bi to neizravno prikazano osvetništvo moglo izbrisati, primjerice, divljačko razaranje Vukovara i cijeli osvajački rat.

Stabilnost hrvatske država ne 'počiva' na odnosima sa srpskom državom, nego na volji hrvatskoga naroda, njegovoj žrtvi u obrambenom i oslobodilačkom ratu i skladnim odnosima unutar EU. Kad se učini ono što treba učiniti, dobrosusjedski odnosi sa Srbijom uvijek će biti važni dio hrvatske vanjske politike.

Hrvatska je već etabliranom državom Europske unije koja je prošla zahtjevne prilagodbe pravilima moderne demokracije. Pretpostavljamo da bi joj moglo samo koristiti da i na svojim istočnim granicama ima susjede koji se razvijaju prema tim pravilima u svom ritmu, uz zaštitu ljudskih prava i sloboda, tolerancije i pluralizma. Srbija još uvijek ne djeluje kao stabilizirajući faktor koji bi sa Srbima u susjednim zemljama pridonosio konsolidaciji tih zemalja i jačanju dobrih odnosa na temeljima utvrđenih i provjerenih činjenica. Dakle, na temeljima istine, a ne na mitovima i lažima.

Nedokazivo je da Hrvati o SVIM svojim susjedima misle loše, niti je dokazivo da su svi u državama našega okruženja protiv Hrvata. "Pa ja sam živio u Pirotu mjesec dana, Priboju, u Boru, kako su to samo fini i dobri ljudi. Ali mi nemamo tu sliku Srbije i Srba, mi imamo umjetnu, lažnu sliku da su tamo svi četnici. Ja nikada nisam ružne riječi čuo u Srbiji zato što sam Hrvat. Nijednom." (G.Bogdan). Naravno, nisu svi Srbi četnici niti su ikad svi bili četnici; nisu svi Hrvati ustaše niti su to ikad bili. Nisu svi četnici bili zločinci, niti su to bili svi ustaše. Nije Hrvatska ustaška država, nego je od 1941. do 1945. u Hrvatskoj na vlasti bio ustaški režim uspostavljen i održavan pod patronatom sila Osovine. Ljudi u Srbiji danas biraju svoju vlast, a oni u Hrvatskoj svoju. To je već ozbiljan pomak. Srbija je u prvu Jugoslaviju ušla kao država, ali na žalost njezina je vladajuća klasa to 'ujedinjenje' razumjela kao proširenje Srbije 'do posljednjih ogranaka srpskoga etnosa' na zapadu i sjeveru, koji su nastali nakon ovladavanja Osmanskoga carstva srednjovjekovnom srpskom državom u 14 st. Drugim riječima Srbi su, bježeći pred silom koja ih je pokorila, došli u susjedne zemlje u kojima su primljeni prijateljski. Međutim do dana današnjega, od Garašaninova vremena, nisu prestali pokušaji srbiziranja zemalja u koju su došli i da proglašavanje srpskim onoga što nikad srpsko nije bilo.

Obje su Jugoslavije završile tragično

Drugi je svjetski rat na vlast u Jugoslaviji doveo komuniste. Međunarodni ugovori i odluke omogućile su Titovim ljudima graditi 'novu' državu na susretištu interesa dviju velikih sila i ideologija. Dogovor velikih bio je nekakva podjela interesa ('fifty-fifty'). 'Samoupravni' koncept jednopartijske, nedemokratske države nije mogao stvoriti pretpostavke da ljudi slobodno žive i u vlastitim nacionalnim kulturama i u tolerantnoj zajednici s drugim narodima. Zaprjeke toj slobodi koje je postavio komunistički totalitarizam, opet su otvorile vrata velikim nevoljama, sukobima i ratovima. EU SrbijaMiloševićev je svesrpski pokret i svoje manjine izvan Srbije stavio u funkciju mijenjanja granica, ponovno polažući pravo na BiH i na znatan dio Hrvatske. Poslao im je i instruktore i oružje i posrbljenu vojsku bivše federacije.

Dok među analizama prilika na jugoistoku Europe nalazimo i mišljenje da je "u strategiji o sigurnosti Srbije opstanak Republike Srpske prioritet", dakle, prostor koji je u ratu etnički uglavnom očišćen u pokušaju osvajanja i BiH, dotle dio važnih medija u našoj zemlji snuje drukčije snove o hrvatskoj sigurnosti i budućnosti. Za njih je sve moguće i sve je dobro što se suprotstavlja hrvatskoj državi, a loše sve ono što je čuva i unaprjeđuje. Ovdašnji, jugo-Slavi rade na nečijem projektu treće Jugo-slavije, koju bi, vjerojatno drukčije i nazvali. Možda, Euro-slavija, Regija, Mali Bizant ... a budući da je to sad teško izvedivo, dovoljno je samo intenzivirati potkopavanje i uništavanje hrvatske države, koje je započelo u predratno i ratno vrijeme, okupacijom dijela Hrvatske, pa se nastavljalo konfliktima 93./94., uplitanjem stranih čimbenika u izbore 2000., detuđmanizacijom, politikom progona hrvatskih branitelja ("locirati, identificirati, uhititi, transferirati") optužbama za udruženi zločinački pothvat, progonom hrvatskih generala, današnjim klevetama da je ova država 'propali projekt'... I sve u tom stilu, dok se istočni susjed ne oporavi. Republika Srbija, u koju su uprte oči jugo-nostalgičara, nije spremna ni za kakve nove 'integracije' dok ne 'integrira' bar dio BiH i Kosovo. O izlazu na more, kasnije. Osamostaljivanje Republike Srpske je državni cilj kome su podređeni i članstvo u Europskoj Uniji i bitni nacionalni interesi same Srbije, piše Sonja Biserko.

Najprije prava konstitutivnoga naroda

Samo spominjanje konstitutivnosti tri naroda u BiH: Bošnjaka Muslimana, Srba i Hrvata u BiH izaziva žestoke reakcije bošnjačkih zagovaratelja 'građanske BiH'. (Bošnjaci Muslimani su u BiH proporcionalno najbrojniji; S. Milošević je u drugoj Jugoslaviji, zagovarao politički koncept 'jedan čovjek jedan glas', jer su Srbi bili najbrojniji narod u YU). Hrvati ipak ustrajavaju na svojoj konstitutivnosti u BiH. "Neka se ne zanose da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek i bez toga nema građanske države", (Z. Milanović u intervjuu HRT-u, 11.12. 2020.) Tomu je dodao kako je, po njegovu sudu, građanska država u BiH "daleki, daleki san i lijepa stvar", no da bi se do toga došlo, kako se izrazio, najprije je potreban "sapun, a onda parfem".

Jedan važni hrvatski pisac, kako navodi V. Visković, u 'Davnim danima' spominje kako je u žučnim raspravama s drugovima, u osvit Prvoga svjetskog rata, jednom od njih govorio da je “njegovo naivno jugoslavenstvo lajanje u vjetar i falsificiranje stvarnosti”. Bio je vrlo je rezerviran prema integralnom jugoslavenstvu, ali je prihvatio "jezičnu reformu Atentatkoja je trebala voditi unifikaciji jezika u novonastaloj državi. Zapravo, tada dogovoreni ekavski standard održat će se sve do atentata na Stjepana Radića, koji je u svijesti većine hrvatskih pisaca označio definitivni kraj sna o južnoslavenskom zajedništvu."

Otada je prošlo više od stotinu godina. Lako je danas dokazati da jugo-nostalgija ovladava glavnim hrvatskim medijima, i da protagonisti takva djelovanja sve više gube osjećaj za mjeru i razborito postupanje, a one koji nikad i nisu prestajali djelovati u korist protu-hrvatskih ideja nećemo niti spominjati. Pretpostavimo da će kao prvi argument u obrani te politike izvući zagovor smirivanja i utišavanja uspomena na ratno vrijeme i žrtve sukobljavanja. U tom bi slučaju bilo dobro staviti na stol bitne elemente post-ratnoga stanja. Kako nadvladati gubitak međusobnoga poštovanja? Gledati prema europskim ili prema balkanskim obzorima. Ovdje ne spominjemo balkanske obzore u pejorativnom značenju, nego kao dio povijesnoga nasljeđa. Bilo je vremena kad se činilo da s te strane i Hrvatima mogu iskrsnuti bolje prilike za slobodniji i prosperitetniji život. Dva su rata od 1918. do danas pokazala da je od jugoslavenskoga mita ostalo previše grobova i krvi, a premalo slobode i napretka. A u Stjepana Radića su u Narodnoj skupštini u Beogradu pucali davne 1928.

Ivan Bekavac

 

Ned, 28-02-2021, 19:26:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.