Đuro Vidmarović: svjedočenja o Ukrajini

Objavljena je knjiga Đure Vidmarovića Kijevski dnevnici 2014-2015, kojom autor nastavlja priču o Ukrajini što je dio opširnog opusa, nastalog u trajnoj vezi autora s ukrajinskom temom - kao diplomata, Hrvata, čovjeka koji je stvorio svojevrsnu sagu, opširni ep o Ukrajini. Kijevski dnevnici 2Značenje Vidmarovićevih dnevnika jest u tome što predstavljaju svjedočenja neposrednoga svjedoka koji je usmjereno dolazio u Ukrajinu i poslije mandata veleposlanika, u najdramatičnije i povijesno važne trenutke zemlje. Potvrdom dubokog proživljavanja Ukrajine jest činjenica da Vidmarović sa završetkom mandata nije prekinuo sa zemljom, nego je nastavio suradnju, dolazio je višekratno, proučavajući neposredno i reflektirajući doživljaje u nizu knjiga, brojnih publikacija, nastupanja na temu Ukrajine.

Autor je danas na čelu građanske diplomacije kojom je vođeno Hrvatsko-ukrajinsko društvo. U knjizi piše kao neposredni svjedok koji zna događaje i ruši velikoruske klevete na Ukrajinu; dočarava tu zemlju, povijest i sadašnjost kao vrsni poznavalac. Vidmarović bez kolebanja, dvoumljenja naziva stvari svojim imenima kad govori o ruskoj intervenciji na susjednu državu Ukrajinu, daje točne značajke, prikazuje genezu i razvoj političkih događaja, ne zazire od predviđanja budućnosti.

Knjiga započinje dramatičnim i važnim događajem – prikazom Revolucije ponosa, kako se imenuje Majdan 2014. kada su ukrajinska javnost, Kijev i cijela Ukrajina iskazali nacionalno dostojanstvo i zato se zove Revolucija ponosa. Autor to prikazuje kao sukob Davida i Golijata na kijevski način jer se ukrajinsko društvo goloruko sukobilo s naoružanim i žestokim snagama režima Putinove marionete prosovjetsko-ruskog Janukoviča. Pisac prikazuje ukrajinsko rodoljublje kroz bezbroj epizoda, detalja, likova i generaliziranje događaja. Govori istinu o Ukrajini u borbi koja je opletena lažima, spletkama, insinuacijama ruske propagande, tradicionalno i neiskorjenjivo antiukrajinske. Raskrinkava podmuklosti ruskih teritorijalnih pretenzija s izmišljenim tobože ruskim teritorijima, pojmovima, vađenim iz carističkog, sovjetskog antiukrajinizma. Ocrtava mit o takozvanoj Malorusiji - Novorosiji i tobožnjem „ruskom Krimu“, o izmišljenoj ugroženosti ruskog jezika i Ukrajincima prikazivanim kao fašistima i nacistima, antisemiti i sličnim lažima. Borci na Majdanu predočeni su Vidmarovićem kao patrioti, spremni poginuti za Domovinu, istinu o njoj, za pravo na neovisnost, na europsku zemlju oslobođenu od susjeda-agresora.

Kao diplomat i kompetentan poznavalac, ne i ravnodušan promatrač otuđen od događaja, Vidmarović nastoji demantirati „ubitačnu promidžbu Kremlja koja je tvrdila da je u Kijevu na vlast došla neustavnim putom skupina kriminalaca, odnosno da je riječ o fašističkoj hunti“. Autor osobno dolazi na Majdan upravo kada je „Putin odlučio svojom snažnom lukavo "neobilježenom" vojskom okupirati Autonomnu republiku Krim… i Sevastopolj i pripojiti ih Rusiji“. U središtu pozornosti je ciničan akt ruske intervencije na Krim i odvajanje od matične Ukrajine. Pisac pronicljivo definira stil i narav agresora, opažajući da je „Kremaljska agitprop-mašinerija ponovo upregnula sve raspoložive snage i sva svoja grla u zemlji i inozemstvu kako bi svijetu dokazala kako nije riječ o okupaciji, već o povratku Rusiji nepravedno otete pokrajine a tu je nepravdu uradio bezobrazni sovjetski lider Nikita Hruščov“. Budući da u Hrvatskoj ljudi malo znaju o povijesti Ukrajine, pisac i diplomat dokazuje da riječ ne o nekakvu povratku u krilo Majčice Rusije nego o okupaciji. Tvrdnjama antiukrajinskoga sadržaja prepunjeni su mediji s Hrvatskom susjedne zemlje, slične agresijom na Hrvatsku i prožete antiukrajinskim floskulama preuzetim iz propagande te Majčice. Đ. VidmarovićSvojim stavom Vidmarović prezentira moralno dostojanstvo, političku zrelost, poštenje hrvatskog intelektualaca za razliku od spomenutoga susjedstva. Autor upućuje na povijesne činjenice da je Ukrajini Krim priključen višim tijelima Kremlja s ciljem preporoditi snagama i novcem ukrajinskog naroda koji se još nije oporavio od sovjetskog genocida - Gladomora, nacističkog paljenja zemlje. Ukrajini je bio administrativno priključen Krim da bi ona svojim snagama obnovila to područja, što ona je i ostvarila, ali za uzvrat tih napora izgubila niz svojih plodnih teritorija, pripojenih Rusiji umjesto Krima. Vidmarovićeva knjiga daje detaljna, precizna razjašnjenja, objektivna tumačenja niza događaja, zamagljenih ruskom propagandom – o ruskim makinacijama oko Krima, o međunarodnom kontekstu aneksije, kršenju međunarodnog prava, sličnim potezima Kremlja prema Moldaviji, Abhaziji. Takvim tumačenjima autor se izdvaja na tlu ružnog stanja u tumačenjima od strane nekih hrvatskih medija. Pisac izražava poziciju pravednosti, pravde kojoj je težio svojim publikacijama jer „to se moralo postaviti, jer su mudraci iz Hrvatske počeli pisati plahturine tekstova o tobožnjoj zoni interesa Ruske federacije koju se mora poštivati kao rusko neosporivo pravo, a ako se ne poštuje tada ona ima pravo na okupaciju“. Diplomat je vidio dalje od sitnih sluga i plaćenika u tadašnjim medijima, vidio je opasnu perspektivu takva nasilja i stav je autora bio „upozorenje kako okupacija Krima nije samo ukrajinsko-ruski problem, već svjetski problem. Ako se Rusiji honorira osvajanje tuđih teritorija zbog tzv. povijesnih razloga, tada se to mora dozvoliti i drugim državama“. Govori o tako brutalnim ruskim intervencijama kao „stvaranje kvislinških terorističkih paradržava Donjeck i Lugansk uz vojnu, ekonomski i političku asistenciju Moskve“, o brutalnom nasilju tamošnjih formacija nad ukrajinskim braniteljima, spominje rušenje nizozemskog civilnog putničkog zrakoplova iznad Luganska što je propaganda opet pokušavala pretvoriti u ukrajinsku krivnju. „Nisam mogao odobravati ovakva zlodjela, ovu količinu mržnje prema Ukrajincima“, piše Vidmarović. Posve su opravdane i duboko humane riječi: „I dalje se bojim za Ukrajinu. Bojim se da dragi ukrajinski narod ne postane ponovno žrtva političkih kuhinja, kombinacija, interesa, politike i geopolitike, transnacionalnih kompanija i transideologija, nove bipolarne podjele svijeta. Previše je dragocjene krvi palo za europsku Ukrajinu i europske civilizacijske standarde. Jesu li euro-političari toga svjesni!“

Autor izlaže svoju metodologiju, osnovanu na znanju Ukrajine i negiranju brojnih laži o toj zemlji, prenoseći javnosti svoja stajališta utemeljena na istinama da Ukrajinci i Rusi nisu isti narod; da je postojala ukrajinska srednjovjekovna država Kijevska Rus', u kojoj je Moskovska kneževina bila samo jedna od udaljenih pokrajina; da ukrajinski narod ima svoju etnogenezu, ruski – svoju; dio Ukrajinaca, posebice u istočnim regijama, govori ruski zbog posljedica rusifikacije, ali to ne znači da su Rusi; da u Kijevu ne vlada antisemitizam; da se Ukrajinci bore (i ginu) za europske vrijednosti; Ukrajina ne ugrožava integritet Rusije. ZastavaVidmarović objašnjava da on ne nastupa kao branitelj jedne strane ili rusofob prema drugoj, nego teži objektivnom prikazu stvarnosti. To je posebice važno s obzirom na hrvatske medije, uključujući HRT koji je na početku događaja pozivao ljudi koji su vezani za Moskvu radom, školovanjem, ideologijom i „putinskom idolatrijom“: „Premda nisu znali niti ukrajinski jezik, niti su poznavali povijest i suvremenu politiku u ovoj zemlji, hrvatskoj su javnosti objašnjavali što se ondje zbiva. Naravno, na štetu žrtve, ali i poštenja. Mene jednostavno zabacivali. Rusofili su činili nepravdu Ukrajini i bili na strani agresora. Nisu poštivali čak ni načelo neutralnosti. To je često puta zvučalo izdajnički jer su ti ljudi ipak pripadali Hrvatskoj koja je doživjela sličnu strašnu ratnu agresiju. Umjesto solidarnosti i empatije sa žrtvom, oni su pokazivali razumijevanje za agresora, a kod žrtve nalazili greške zbog kojih je, kako su dali znati, ruska agresija po njima bila opravdana. Na sreću hrvatska službena politika je imala pravilniji stav“. Ove su riječi Đure Vidmarovića – točna dijagnoza stanja svijesti određenoga segmenta u hrvatskom društvu koji srami pojam Hrvatske, njezine povijesti i naroda. Ali to je samo segment, dok je istinito razumijevanje Ukrajine nazočno u hrvatskom narodu i to potvrđuje gospodin Vidmarović knjigom i cjelokupnom djelatnošću. Posve opravdano autor konstatira „Kijevski dnevnici imaju nakanu biti osobni povijesni svjedok. Ja sam jednini književnik iz Republike Hrvatske koji je tada, „kada je grmjelo“, bio na Majdanu Nezaležnosti (Neovisnosti koji su domoljubi preimenovali u Euromajdan) i svojim sam očima gledao i ušima slušao što se ondje zbivalo i zbiva“. Nastupa kao jedan od rijetkih analitičara koji ukazuje na tendencioznost domaćih medija u prikazu ruske intervencije u suverenu državu: „Na žalost, u ovome trenutku treba javno prozvati HTV i sve vodeće medije koji su širili protu-ukrajinsko raspoloženje u Hrvatskoj i posredno, pa i neposredno opravdavali rusku agresiju. Takvih, ne pro-ruskih, već pro-putinovskih emisija i tekstova nije bilo u Srbiji, kakvih je bilo u Hrvatskoj. Preneražen sam tom pogrešnom i za Hrvatsku štetnom rusofilijom, i vjerujem kako je ona zamjena za jugo-nostalgiju. CD izdanjeNaši su kroatofobi progovorili kao rusofili. Čak na razini sveučilišnih profesora, veleposlanika, novinara i raznih „stručnjaka“.“ Blistava su preciznom dijagnostikom poglavlja knjige kao Hrvatski Putinovci. Pisac sarkastično opaža da „kada je Putin okupirao Krim, oni su skoro javno slavili njegovu agresiju“, te im uzvraća: „Ukrajinci su nama blizak i prijateljski narod, neusporedivo bliži od Ruske federacije. To ne znači zauzimanje bilo kakvog protu-ruskog stava“.

Tekst je ispunjen brojnim impresijama neposrednih doživljaja, nastalih u jezgri događaja, dinamičnim sižeima kao bogati kaleidoskop likova, portreta istaknutih djelatnika i običnih građana Ukrajine. Knjiga se čita s lakoćom i neprekidnim interesom jer pisac uspijeva dočarati ambijent, karaktere, opširni spektar tema i scena od svakidašnjih opažanja do filozofskih, političkih zaključaka i mnogo drugo. Knjiga je možda prva i jedina koja u hrvatskoj putopisnoj tradiciji daje kompleksni, svestrani prikaz Ukrajine i posebice Kijeva od povijesnih dubina do suvremenosti. Tekstovi su bogato foto-dokumentirani što obogaćuje informacijski sadržaj, stvara panoramski prikaz, konkretiziranje događaja.

Ova knjiga mora ući u popis diplomatske lektire, analitičara političkih znanosti visokoškolskih ustanova jer pruža bogatu spoznaju o predmetu koji prelazi granice regionalne problematike. Ovo je knjiga za sve dobronamjerne građane Hrvatske, ali i one koji su zaslijepljeni idealiziranjem kremaljskog režima. Djelo je objavljeno kao knjiga i u formatu CD-a.

Jevgenij Paščenko

 

 

Uto, 24-11-2020, 18:35:14

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.