Damir Plavšić, "Bitka za Vukovar"

To nije samo pisani dokument o napadu i obrani Vukovara, to je liturgija o zajedništvu Hrvata u obrani prava na slobodu i nezavisnost vlastite države Hrvatske i pod cijenu žrtvovana života. To nije bio samo napad i apokalipsa Vukovara, već misterij odolijevanja napadu osamdeset i osam dana. Ako se uzme u usporedbi 1800 hrvatskih branitelja s puškama i jednim, zarobljenim tenkom, kažimo šačice branitelja nad opsadom srpske armade od 80 000 vojnika i četnika, do zuba naoružanih mitraljezima, strojnicama, šmajserima, granatama, ručnim bombama, tenkovima i zrakoplovima.

Vukovar Plavsic knjiga 1 1

Već u naslovnici knjige pred sobom gledam vodeni toranj Vukovara, kako gordo odolijeva izranjavan svim udarcima ljog zloduha, a vidim ga kako gori u svojoj veličini kao zapaljena svijeća za sve ranjene duše, i preko ruba cijedi se crveni vosak poput suza u boji krvi; iz oka umjetnika impresivno djelo ekspresije i simbolizma- Jednog će dana iz tog tornja, koji je nekada živom vodom napajao cijeli grad, gorjeti vječno svjetlo spomena na žrtve, za opomenu, da se mržnja i rat u tom gradu nikad ne ponove.

Knjigu „Bitka za Vukovar“ Damira Plavšića s podnaslovom „Ne plači, dobri moj Anđele“ uzimam sa strahopoštovanjem u ruke, otvaram i po želji autora i sudionika u obrani Vukovara, iščitavam noću uz jedino svijetlo svijeće. Očito da bih se približila atmosferi opisanih patnji i tegoba žrtvi, preostalog civilnog stanovništva grada Vukovara i ranjenika u podrumu bolnice i vukovarske tvornice obuće za vrijeme ratne opsade srpske vojske i četnika izvana, nasuprot obrane od strane hrvatskih branitelja, dobrovoljaca grada Vukovara. Znala sam da je knjiga posvećena poginulom ocu i odabirem namjerno i simbolično za iščitavanje noć uoči Spasova, Uzašašća Gospodinova, u narodu slavljenog i zvanog Dana očeva; na zamolbu autora Damira Plavšića bez prethodnog uvida u predgovore i recenzije posvećene knjizi, nastojim ispuniti svoje obećanje. I stvarno, uz svaki titraj svijeće proživljavam drhtaj duše, jedne po jedne u podrumu, u stravi izazvanoj treskom, grmljavinom i bljeskom stotina ispaljenih granata, posebno noću, na kuće, krovove, na sve živo u dvorištima, i oko kuća, na sva stabla i raslinje, za žrtve noćima bez sna u strah u za život i iščekivanju kraja.

Vukovar Plavsic knjiga 1 5

Iz mojih nasumce sabiranih bilježaka i primjedbi otkrivam istovjetnost s autorom Damirom Plavšićem kao po dogovoru, za moto naziva moga eseja: simbol Svjetlosti, u koju odlazi malena plavokosa vilinska djevojčica, anđeoska Kraljica Slavonske ravnice. Autor spominje 86 smrtno stradale djece u ratnoj kalvariji Vukovara. Na uvodnoj sličici Djevojčicu na livadi, kad ne bih znala, zazvala bih sestrinskim imenom, iz nevjerojatne sličnosti, (pa čak i postojeće slike), moje unučice Lize. Navedeni broj od 88 dana ratne opsjede grada Vukovara prisjetio me na saznanje od njemačkog pjesnika Thomasa Klinga da je broj 88 šifra za vojnu jedinicu pješadije u (I. svj.ratu),i koja na prvoj liniji najviše strada. Kako se ista tema ponavlja i provlači u različito ne-vrijeme zla na različitim dijelovima svijeta, uvijek strahotna i nemilostiva!

Vukovar Plavsic knjiga 1 1

Sadržaj knjige, pisan u konceptu priča-dnevnika, s prikazima bestijalnosti i mučeništva čovjeka iz jedinog grijeha: ljubavi za svoj zavičaj i pripadnosti hrvatskoj nacionalnosti, započinje obraćanjem Bogu molitvom za „Ranjenog Isusa“ u Vukovaru, u nastavku izronjenom odom ljubavi uzvišenoj ljepoti i tragediji Kraljice Slavonske ravnice , toliko su dirljivi, lijepi i duhovno vrijedni, da nevino nude udahnutu utjehu čitatelju, da ublaži pristup i osudu u percepciji strave pogibeljne tragedije iz pera sudionika u obrani grada Vukovara i zatočeništvu u srpskim logorima.


Vukovar Plavsic knjiga 1 2

Koncept knjige iz prikaza- prvi dio knjige- stvarnog ratnog sukoba na ratištu sina Damira i dnevnika poginulog oca Ivana Zvonimira Plavšića (pisanog i sačuvanog od srpske vojne pretrage , sakrivenog od ubijene žrtve i iznešenog od majke s preostalim stanovništvom Vukovara prilikom izlaska iz podruma, govori o prisutnosti Boga, i podsjeća neminovno na Dnevnik Ane Frank, poginule židovske djevojčice u logoru za II. svj. rata. Ponavljam : „Možda je mistični duh Janka Leskovara imao pravo kada je tvrdio da se ništa ne može izgubiti iz vječnosti…” Drugi dio knjige sa sadržajem iz osobnog uzništva autora Damira Plavšića nakon „Predaje“ zarobljenih branitelja i muških civila, daje vjerni prikaz stanja u srpskim logorima. U narativnom stilu popraćeno ilustracijama i fotografijama autor opisuje od dočeka u logorima i egzekutiranja, pa do prikaza maltretiranja i mučenja u preživljavanju preostalih hrvatskih zarobljenika, o premještanju od jednog do drugog logora u Srbiji, od Stajića, do Niša i Sremske Mitrovica sve do razmjene hrvatskih zarobljenika za srpske i povratka u Hrvatsku.

Vukovar Plavsic knjiga 1 3

Realni opis događaja i doživljaja preostalog stanovništva, zatečenog i zarobljenog u opsadi grada Vukovara, stravičnih prizora obračuna čovjeka po čovjeku, postavlja pitanje, je li to moguće, da isti čovjek, donedavna tvoj susjed, suputnik zaposlen u istoj tvornici, pod istim uvjetima, s istim brigama i navikama, odjednom se preobrazi u krvnog neprijatelja? On postaje strah i trepet egzekutora, sadista, koji u tebi, linčuje, muči i ubija izručenu žrtvu. U bolesnom nagonu psihopata, zadovoljava svoju prevlast, uživajući uobraženu svemoć nad izručenom žrtvom, perverznim mučenjem, silovanjem, batinanjem, do besvjesti nanošenjem rana, tjelesne boli i duševne patnje poniženja. Osim zornih podataka i prikaza iz otisnutih fotografija i ilustracija stiče se dojam ne samo osobne ispovijedi već i šire stvarnosti.

Vukovar Plavsic knjiga 1 4

Ne mogu se oteti slici suncokreta: polja suncokreta u punom cvatu oko Vukovara bude živi vrisak ljepote prirode i nedužnosti krajolika od Boga stvorena, poput živog zastora za pozornicu drame i tragedije; u ludoj namisli uništenja ovog kraja , krvlju natopljeno tlo, kao da zove savjest u zloduha da otvori oči, da se osvijesti i promisli što čini. Ali iz njihovih očiju izbijala je samo mržnja, jer su znali da gube ono što su nepravedno uživali. Bitku za Vukovar, bez prestanka gotovo tri mjeseca, svi smo je Hrvati jednako doživljavali kao bitku za Hrvatsku, kako u domovini, tako i u iseljeništvu. Iz Münchena smo pratili vijesti na žalost zbog srušenog odašiljača na Sljemenu pod otežanim uvjetima, u napetosti i iščekivanju cijeli dan do prvih izvješća s bojišta u Vukovaru, koji su dopirali do nas prigušeni i sa smetnjama radio valovima tek u ponoć ili u 5 sati ujutro. Dan za danom u strahu i napetosti, je li pao. 88 dana (stoji u knjizi), za cijelo vrijeme opsade i neprekidnih napada na Vukovar pod paljbom granata i topništva u okruženju naoružanih postrojbi 80 tisuća srpske soldateske pod krinkom takozvane JNA i četnika, u danonoćnoj, paljbi iz mitraljeza, tisuće granata, ručnih bombi iminobacača, iz topništva, zrakoplova i tenkova; u gotovo luđačkom neshvatljivom nesrazmjeru ratnih snaga napadača u rušenju Vukovara. U ratu Davida i Golijata nameće se usporedba – do farse, s ne tako davnim ratnim napadom Georga Bucha s ultra naoružanjem američke ratne mornarice uperenih topova u ratu na Golf, na izvorišta nafte, s nosačima aviona i raketama protiv gotovo paradoksalno „srednjvjekovno“ naoružanog „neprijatelja“ ustvari civilnog stanovništva. Tamo su bili „ugroženi“ tako „životno važni interesi za svijet“ – iz pozicije svjetskih magnata! U borbi za Vukovar htjelo se samo pod svaku cijenu skršiti hrvatski duh, koji se osmjelio i usudio prkosno se ispriječiti, i pod cijenu života, u borbi za pravo na svoju samostalnost i oslobođenje od vjekovnog jarma.



Vukovar Plavsic knjiga 1 6

Knjigu sam čitala polako i bilježila svoje utiske i misli savjesno i odgovorno poticana iz opisanih događaja, iz vrijednih podataka iz dnevnika poginulog Ivana Zvonimira Plavšića, Damirova oca. Unaprijed sam znala da je i moj doprinos posvećen očuvanju uspomena na žrtve, iz dostojanstva da se ne zaboravi, u proslovu za buduće generacije da se nikad više ne ponovi. Sve sam pratila, vidjela i saznala da Bog nikada ne ostavlja čovjeka, sve dok on vjeruje u sebe i u Njega u sebi.

...“U zajedničkom nastojanju da i ova knjiga ožiljaka izraslih u grozi agresije srpskog imperjalizma 1991/92. Preko Slovenije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bude osobni dokument i vrisak u savjest odgovorna, u toplom i od dobra prezasićena svijeta. Taj svijet je dozvolio u XX.stoljeću i u srcu Europe razmah nezabilježene orgije mržnje i krvoločnosti umjesto hitne osude i vojne pomoći u obrani pravde i nedužnih. I onda kad su u pitanju mali narodi, bez potencijalnog kapitala i njihova suverenost. U vrijeme kad su mediji u cijelom svijetu izvješćivali dnevno o sustavnom rušenju naših materijalnih, kulturnih i duhovnih dobara, o nezapamćenom krvoproliću i egzodusu nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom, sama humanitarna pomoć nije bila i glas pravde na koju su tisuće ranjenih, poniženih i prognanih, rasutih po cijelom svijetu u tuđini s nestrpljenjem i rezignacijom čekali. I ovaj naš rat nije samo naš jedini rat Svi ratovi svijeta su naši ratovi I niti jedan rat se ne može i ne smije opravdati osim onaj koji vodi do poraza porobljivača. I ne daj Bože, da svijet zaboravi Hemingwejevu „Kome zvono zvoni...!“ (N. Pomper/isječak ,“Opipljiv san“)



Vukovar Plavsic knjiga 1 7

UBITI, misao koja ne nalazi smirenje. Rat u kome se ne prosipa riža po mladencima, već pljušte pušćani metci koji pogađaju i nanose smrt – po vjeri Isusa Krista: uvijek žrtvu. I kad pogađa protivnika, u obrani za vlasititi život ne pada samo tijelo neprijatelja. Damir, (rođen 26. srpnja, na dan Sv, Ane) zaziva u molitvi Majku. Mnogi aktivni sudionici rata zbog toga pate, zahvaćeni PTSP-om, neshvaćeni, nepriznati, poniženi. „Ubio sam“ govori Damir u sebi; “izgubio sam svoju dušu“, tko ubija je svoja žrtva. Damir je bio hrabar, izlagao se često opasnosti i bio je ranjen. S grupom suboraca pružao je otpor napadu srpskih vojnika i četnika iz vukovarskog naselja gdje se nalazio i njegov dom. Ali od silnih granata nijedna kuća nije imala prozore, sve su visjele srušenih krovova poput kostura. Prilikom jednog srpskog vojnog konvoja, da im presiječe put, Damir je sa svojim najbližim braniteljem, suborcem postavljao na cesti mine. Zbog prikrivanja mina zadržao se predugo na cesti, riskirajući i izlažući se opasnosti, tako da je jedva u zadnji čas iznio živu glavu, ali ! mina je ekslodirala i zaustavila tenk. To je bio historijski prvi zauzeti tenk vukovarskih branitelja, na što su bili vrlo ponosni. Damir je bio često u životnoj opasnosti, ali Bog je bio uz njega. Drugi put ga je Bog spasio u napadu Srba na branitelje u opkoljenim kućama. Damir je nadobudno iskočio kroz prozor ravno u grupu srpskih vojnika koji su tamo čučali u zasjedi, i čekali napeto da im netko uleti na nišan... Damir je imao na glavi srpski zarobljeni šljem, na njihovo pitanje „Si ti naš? Kimajući potvrdno, uz dodani mu prijekor, zašto ne nosi crvenu traku za oznaku raspoznavanja, laganim koracima, smrtno prestravljen se udaljavao i shvatio, da je tog časa gledao u oči smrti . Uhvatio se za krunicu oko vrata i znao da ga je Bog čuvao. I treći puta : Bog se javio kao utjeha i poveznica između oca i sina. Imali su mnogo toga zajedničkog: imali su ideale i bili su spremni za njih se boriti. Otac Ivan Zvonimir u zalogu za svoj život ostavlja svome sinu poruku da se „BORI SAM SA SOBOM“, da ne poklekne, jer se odlučio za ljubav čovjeka, supatnika, nezbrinutih, nemoćnih staraca, žena i djece, okupljenih oko sebe da ih brani, štiti, da obrani njihovo mjesto slobode pod suncem u rodnom gradu Vukovaru. Pisao je ratni dnevnik svaki dan. Nakon presječene veze Vukovar – Borovo, progonila ga je misao da su branitelji na bojišnici ostali odsječeni, gladni i žedni, bez streljiva, umorni, neispavani ozebli, s mnogim gubicima mrtvih i ranjenih suboraca, posljednje noći, bez struje bez vijesti o sinu. Počeo se pogađati sam sa sobom, što će se dogoditi, ako sin pogine, ako se preda. I kad završi u zarobljeništvu, još je uvijek moguće izaći živ. U bunilu je govorio sinu da ne želi mrtvog, već živog heroja, da bude otac obitelji, skrbnik... Plašio se da će izgubiti sinovljev trag, da mu ne zna ni za grob. Predao se potpuno vjeri u Boga da ga veže te noći sa sinom, da mu daruje snagu da se „BORI SAM SA SOBOM“, da se bori za svoj život. Molio se za oprost. Posljednja stranica, „Srijeda 13. 11. 1991.“ govori o očajničkoj ljubavi oca prema sinu, kojega nije mogao pronaći na ratištu, ali je imao snažan osjećaj da je njegov sin živ. Imali su zajedničke ideale: sin na bojišnici obrane, otac … usred patnji i nade ranjenika i bolničkog osoblja, nejakih i nemoćnih, djece i staraca i rodilja. U bolničkom podrumu- bez svjetla,” bez vode pored goleme rijeke koja pokraj njih teče”. Opkoljeni i pod stalnom paljbom srpske artiljerije, nakon jedinog presječenog puta snabdijevanja, odsječeni od cijelog svijeta, bez hrane i lijekova i na koncu bez municije; izručeni strahu i još strahotnijoj slutnji u spoznaji da je bitka izgubljena i da će osuđeni na predaju – na golgotu prije smrti - pasti u ruke mučiitelja s mnogima čije grobove traže ucviljene majke- i danas, žrtvovane, kao janje za spas … svoje zakletve Domovini.

Vukovar Plavsic knjiga 1 8

SLOM OBRANE GRADA 10. studenoga u velikoj ofenzivi 211. srpske oklopne brigade s tenkovima i osobnim transporterima započela je veliki napad s ciljem presijecanja veze Vukovara s Borovom. S tisuću srpskih vojnika protiv braniteljskog voda od oko 24 čovjeka na uskom prostoru oko caffe bara London, gdje je od 10 branitelja ostalo četvero živih. I tu je bio slom. Preko noći nestalo je nade i euforije. da će se obraniti Vukovar. Srpski vojnici s mitraljezima nakon ulaza u Podrum proklamirali su „Predaju“ Ljudi su poput rijeke koja otiče prema moru smrti krenuli iz podruma na Svjetlo dana. Slomljeni, plačući. Srpski vojnici i milicioneri su razdvajali ljude izašle iz podruma muške od ženskih i djece. Kao da putuju u njemački logor u Dachau. U promuklom žamoru ljudi čulo se samo : „Sve će nas pobiti, četnici će nas poklati.“ Vukovar je doživio mnogo ratova u prošlosti, ali ova apokalipsa je bila najpogubnija. Poredani u kolonu od 10 branitelja ugurali su ih u autobuse pretrpane zarobljenicima, ranjenicima, izgladnjelim starcima, uplakanim dječacima odvojenih od majki. Uokolo u neredu masa mrkih bradatih spodoba, pijanih četnika koji pucaju u zrak, „izigrani“, da se ne mogu iživljavati na zarobljenom plijenu golorukih žrtvi, koje srpski vojnici i vojna policija odvoze autobusima u noć, u nepoznato... Egzekutori će postrojene postreljati na livadi i bagerima zasuti crnom slavonskom zemljom.Kasnije se pokazalo da je ono što je slijedilo za preživjele u logorima bio pravi pakao na zemlji.



Vukovar Plavsic knjiga 1 9

JEDNOG JUTRA POSLIJE Gdje stati? Kamo krenuti? Gdje nastaviti? Kako kroz ovu kalvariju straha i torture - u suzama na danjem svjetlu ugledati stratište, čovjekovo, i njegova doma - kosture i kraste kuća, hrpe šute i crne zgorevine svega zatrtog, što je ovdje činilo život i dozivalo svoga bližnjega. Hametice srušeno od hudosti i grubosti tuđina, njegova otuđena duha čovječnosti, koji je popljuvao sve tragove civilizacijske norme i suživota. I sada? Pasti na koljena pred Svevišnjim, da On spusti svoju ruku vage i pokaže put zajedništva…Za ucviljenu dušu nije lako. Oprost ne može prekriti i Zaborav!

Misli su mi odlutale na velike epopeje rata koji se vodio tisućljećima i ostavio krvavi trag u historiji čovječanstva. Uvidjela sam poput našeg Dubravka Horvatića, proganjanog zbog čiste ljubavi za svoju zemlju i njezin hrvatski narod, da je obilazio sva naša ratišta i osjetio bijedu naših ratnika – suboraca i njihovih budućih bolesti PTSP-a i osuda koja je pogađala jednako kao i milion američkih ratnih invalida , koji su se vraćali iz Vijetnama. – Iz vlage i močvarne tropske džungle u Vietnamu, u uvjerenju da karitativno zastupaju Ameriku u borbi protiv zlokobnog komunističkog KMERA u strašnoj odmazdi domaćeg stanovništva, svijet ih je optuživao za sramnu upotrebu napal bombi, da bi ih onda njihovi sunarodnjaci u zavičajnoj Americi popljuvali. Iz sjećanja izvire i sramna i strahotna tragedija Hirošime – i što je to krvoločno u čovjeku, civilizatoru, koji je usprkos piedestala na koji se je u životinjskom carstvu uzdigao, da pali, ruši, ubija, muči svoje ljudske žrtve naslađujući se njihovom prolivenom krvlju, njihovom groznicom straha i poniženja; do poniznosti poptpune predaje i izručenja, pa i mirenja sa svojom smrću, kao da je ona u sudbini zapi- sana da iskupi život slobode i priznanja buduće generacije. Hoće li i ona u srcu zaloga ljubavi žrtvi cijeniti blagodati mira uživajući u njemu, to stvarno pronositi u slavlju bez tereta mržnje i osvete! Mislila sam na velike pisce ratnih romana, kao: Ernest Hemingway: „Kome zvono zvoni“, Erich Maria Remarque „Na zapadu ništa novo“ , Normen Mailer: “Goli i mrtvi“, „Hans Fallada: „Svatko umire sam“, James Jones: „Od sada do vječnosti“, Lav Nikolajević Tolstoj: „Rat i mir“, Margaret Mitchell: „Zameo ich vjetar“ njihove visoke umjetnosti promicanja velikih ratnih sukoba u opisima potresnih tragičnih istina. Kakvo čudo da si čovjek postavlja pitanja poslije niza tragedija u prošlosti, kao tragedija Zrinskoga i smaknuća u Beču – atentata prestolonasljednika u Sarajevu, poslije ubitačnog I. svj. rata, s grobljem- poljem na desetke tisuća bijelih križeva u Remsu, desetci milona žrtvi u II. svj.ratu, zašto se morala ista tragedija ponoviti u rukavcu Vukovara, između Vuke i Dunava. I to, kada?! Za sarkazam, u vrijeme kad je Europa slavljena dodijelom Nobelove nagrade za Mir u Europi i poslije ugroze „željezne zavjese“ hladnog rata između Istočnog i Zapadnog bloka podijeljenosti svijeta.

Vukovar Plavsic knjiga 1 11

Poslije PREDAJE, prijelom događaja u obrani Vukovara, opisan zorno u drugom dijelu knjige posvećen uzništvu u srpskim logorima, pada poput ružnih optužujućih ožiljaka, poput neizlječivih krasti, pred kojima bi čovjek spontano zatvorio oči i ugasio zapaljenu svijeću. Jer, kako od srama ostati miran i opisati krvožedno zlostavljanje bez gađenja, bez ponavljanja izraza teških masnih kletvi koje su vrijeđale i proklinjale Majku, koje su razdirale dušu, za svakom Riječi umjesto točke: „ Ustaša; ti si klao srpsku decu! Koliko si ih poubijo?“, uz izobličena lica zlostavljača, iskolačene oči, pri udaranju i mučenju hrvatskih „ustaških“ žrtvi, koje su im stajale izručene na milost i nemilost, žive , da plate u strahu i mukama za sve ono što se u srpskom tlačitelju mržnjom nagomilalo tokom rata, iz dana u dan, usprkos oružanim napadima, streljanjima i nadmoći u sukobima, frontalno napredujući, ali, da su ipak gubili, suočeni činjenicom da hrvatski duh otkazuje poslušnost, da gube sve, da svijet, ustrajan u pregovorima, iako neodlučan i podijeljen, stoji na koncu na strani žrtve, stoji definitivno na hrvatskoj strani priznavajući hrvatsku slobodu, izbor za samostalnost, i da time Srbi pod zaštitnim znakom „Jugoslavena „ gube baš sve u što su vjerovali, nepravedno crpili i uživali; (i more i žitnice i prinose i valutu, predstavništva širom svijeta, i tekovine kulture, sve prednosti u razvoju i resursima u odlukama i nastupima. Sve to priznanjem hrvatske države odlazi za Srbe u nepovrat.

U mračnom kutu podruma Ledene šare na prozoru... Gdje su „vermflaše“, ugrijani crijep - gdje i kako se spavalo, kad su granate grmjele, u opasnosti, puni straha. Blitz munja, bljesak i sijevanje, prostrijelilo bi, ošinulo zrakom kao pljusak nenadano, - kad će zagrmjeti, kad tresnuti, kad će zatresti i skameniti poglede i pokrete. Tiho, tiho, mirno, miruj, na prsima, u krilu, u naručju, natečenih očiju, blijedilo u licu- bez kapi krvi. Higijena u kutu- u mraku još mračnije, u plijesni, sve u zadahu, vlazi i ustajalosti tjelesnog znoja i isparavanja....Snovi koji su dolazili u bunilu, kao svečanosti radosnih dana, proživljenih u krugu, u kolu djece na školskom dvorištu za odmora; u kinu: doživljaj ljubavnih zagrljaja i prvog poljupca i sanjarenja u čežnji, kad će se to ponoviti - ovdje u istoj odjeći, puloveru, haljini, hlačama - masnim od znoja, nošenja i nepranja- lijeganja po podu, hrpama ugljena, gdje se stiglo, bez izbora . S jedne strane potreba biti sam, s druge strane strah da se ostane sam, zaboravljen, napušten, gladan i žedan, žedan tople riječi, osmjeha i neke vesele domisli, duhovite pripovjesti. Jelo, što se jelo, preživljavalo kad je krulilo u trbuhu i čulo samo kašljucanje, preklinjanje zla. ...A vani danju i noću urnebes bradatih četnika, rezervista sa strojnicama i mitraljezima. Stalno u zasjedi, na iglama, ili u skoku; nešto ciljati, ustrijeliti. Samo uništiti, sve što se kreće, diše, hoće živjeti... Čula sam krikove koji se nisu dali zapisati u dnevnik iz dubine ponižene Zemlje u Nebo, u vječnost. Iz jecaja i gorčine dopirahu Riječi: „Bože, gje si? Pogledaj, poslušaj nas, što se događa u svijetu, koji drhti. Za koga, zašto? Oštrica rata krvlju, vatrom i barutom osvaja nas. Koji demon bjesni u silnicima da siju smrt i mržnju. Što im mi donosimo, s našim srušenim domovima, s našim pustim dvorištima, rastjeranom i poubijanom stokom domaćina, s toplinom našeg ognjišta- sada njihovom zlom rukom pogašena. „Dragi moj grade, neka tvoje plodne slavonske ravnice, tvoja cvjetna polja, šljivici, salaši, vinogradi blagorodni, budu nježna i meka postelja našim mrtvim tijelima“ Govorio je Damir u tihom oprostu u „predaji“, prije nego su ih pograbili i srpski „pobjednici“ i krojači njihovih sudbina, zarobili i odvezli u srpske logore ili na stratište, tamo gdje su bageri već iskopali duboke jame. „Reci, Bože, hoćemo li svi podivljati, poludjeti u osveti, jurišati jedni na druge - zbog demona u njima, koji svojim strašilima proganjaju našu djecu, gaze naše usjeve, prekopavaju brazde u jame, tajnih – grobnica, pa zakapaju mine, da ubijanje ne prestane ni onda, kada moraju predati svoj urlik kletvi u posljednjem hropcu . Zašto nam, Bože, ne daju živjeti. I zašto, Bože, moramo mi s krunicom oko vrata, predani Tebi i Tvojoj svetoj Riječi : „Ljubi bližnjega svoga“, uperiti svoje oružje u njih, jer u njihovom ratnom pokliču najezde na nas, da nas unište, ne preostaje drugo, nego u obrani pucati, da ne spale i korijen i našu prašinu do pepela. Da ne skrši u svojem suludom naumu naš duh. Ne daj, Bože, da se ovo nastavi.

Ako su morali mrijeti naši očevi, naša braća, naši sinovi u ime slobode za nas, ne daj Bože zatrovanoj krvi, da svojom pakosti truje naše bunare života. da moramo tražiti naše kosti, zakapane i pregažene bagerima poput kukavnog blaščeta u strvini, da majke ucviljene plaču do svoga groba, neutješno tražeći mrtvo tijelo svojeg ubijenog sina. S molitvom i jecajem do - vijeka. Kome oprostiti? Kamen sa zanokticom mrtvih imena izrastao u stijenu spomena ne da zaboraviti. I ne samo to, kako, dragi Bože, prenijeti djeci, nevinoj duši nove generacije, za što su očevi umirali i zašto su preživjeli očevi morali strahote pretpjeti. S krunicom oko vrata ili u rukama, ili kršćanskim reliktom vješati krunice simbolično o Križ na ledini Ovčare i za one mrtve Hrvate, koji su očito iz razloga unakaženih tjelesa u mučenjima, skriveno zasuti da im se vječno izgubi trag. Koliko zla u boli koju su nanijeli ucviljenim majkama koje ih traže i za grob cijelog života neutješene tuguju. Tko će to pojmiti bez zgražanja nad suludim zlom počinitelja. A oni, znani i prerušeni šeću ulicama Vukovara, ili bilo kojim stazama svijeta, nekažnjeni i bez savjesti, sve dotle dok ne priznaju zločin i ne traže oprost grijeha.

EPILOG Otac Ivan Zvonimir je branio Vukovar od samog početka u zapovjedništvu obrane grada, a kasnije i na prvoj liniji obrane, na Sajmištu. Pad grada Vukovara dočekao je u Vukovarskoj bolnici. Tu je pomagao ljudima da sakupe snagu i hrabrost. Ostao je s njima i bio žrtvovan… Ranjenike, civile i vojnike odvezli su prvo u vojarnu, a zatim na Ovčaru. U masovnoj grobnici među 60 prvih ekshumiranih tijela, odvezenih u Zagreb, identificiran je i Ivan Zvonimir Plavšić po dokumentima, koje je on sakrio u potstavu vjetrovke. Sa svim vojnim počastima, pokopan je na Mirogoju kao hrvatski vitez i mučenik. Damir Plavšić se borio kao dobrovoljac u Zboru narodne garde na više položaja u Vukovaru i Borovu naselju. Nakon pada posljednjeg uporišta obrane grada Vukovara (Borovo naselje) 20. studenoga 1991. zarobljen je s ostalim suborcima i odveden u zatočeništvo u Srbiju; najprije u logor Stajićevo kod Zrenjanina, koji je zbog neljudskih odnosa bio zatvoren, zatim je prebačen u vojni zatvor u Nišu, odakle j e nakon dva mjeseca prebačen u vojni zatvor Sremska Mitrovica. Odatle je i razmijenjen u Nemetima kod Osijeka 27. ožujka 1992. Tu se nakon pretrpljene kalvarije uzništva, „ponovno rođen“ zahvalio dragom Bogu, koji je bio stalno uz njega. Zadnje minute do slobode, citiram Damirov zapis: „Još nekoliko koraka…!/Još samo nekoliko sekundi nesnošljive boli ,/nekoliko sekundi stravičnog straha…Odjednom se iz natučenog oka pojavi suza,/ nestaje neizdrživa bol od bezbrojnih udaraca,/ a strah poleti s vjetrom k suncu./ Tijelo se zgrči i pada na koljena,/ glava se spušta na tlo, sklapaju se kapci,/ a moje usne ljube crnu slobodnu hrvatsku zemlju. – Drhtave ruke grčevito mrve busenje , izgorene zemlje/ koju su eksplozije s gelerima i travom bacile na asfalt,/ a onda ih dižem visoko, u nebo, prema suncu…/ VOLIM TE, MOJA KRVAVA ZEMLJO!... „ Autobusi kreću u Slobodu“ za Zagreb. …hrvatski vojnici mašu nam, viču: JUNACI, JUNACI, SRETNO!“

Vukovar Plavsic knjiga 1 10


Vidim Toranj Svjetla koji će gordo stajati za prijegor ratnog bluda u dječjem cvrkutu i mladosti u pratnji tambure, u gradnji mira, u „kibucu“ zajedničkog rada na obnovi svega srušenog i zapuštenog; ugledajući se na prijegor nakaze Berlinskog zida preko Šengena, na uljudbeni način vjere i ljubavi u Isusa Krista O majko, žalosna. Bila si svome sinu posljednji zov na usnama! Uzmi, dobra moja vilo, Ivu i Anu, brata i sestricu za ruku, obiđi sve naše staze, povedi ih u našu livadu, pod suncem Ivanja, kad sve podiglo prema nebu propupalo procvate, pa pomiluj pogledom cvjetne poljupce ... Oslušni u zanjihanim valovima žitna klasja šapat naše Slavonske kraljice: !“Ne plači, dobri moj anđele...“

Nada Pomper

Sri, 28-10-2020, 17:31:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.