Izbornički „dress code”

Bilo je to 22. lipnja ove godine Gospodnje. Moj sinak došao je s posla i ugleda me kako s mukom vežem kravatu. Jest, skoro da sam zaboravio taj vez odkako mislim da mi nije potrebno nositi taj starovijeki ukras. Moja stara kravata skrivala se je u ormaru mnogih godina, i kad sam je izvukao, vidjeh da je malkice zgužvana Posarići da vapi za glačalom, pa kad već glačam košulju, mogu i tu staru davno nošenu kravatu po modi iz davnih devedesetih...
– A što je to? – upita sinak i mjeri me od pete do glave. – Kamo ideš... takav?
– Takav? Kamo? – odgovorim mu odmah spremno. – U Sabor, u Hrvatski državni sabor!
– Ma nemoj me zaj..avati! A što ćeš ti tamo, tko te je zvao i zašto?
– Kandidirali su me naši ljudi.
– Tata, koji ljudi, tko je tebe kandidirao za Hrvatski državni sabor?
– Pa moji desnoligaši, dakle Hrvatska stranka prava, Generacija obnove i Neovisni za Hrvatsku; mi smo ti koalicija na ovim izborima.
Istom javi se moja žena i majka našega sina iz svoje sobe:
– Da, da, samo neka ide u taj Sabor! Pitaj ga tko će biti sa mnom doma dok je on u Saboru!
– Da, stvarno, tata, tko će biti s mamom, ne možeš je samo tako pustiti. – zabrinuto kaže moj jedini sinak i popravi mi malkice kravatu i kragne na košulji. – Dobro izgledaš, ali uvuci malo trbuh.
– Pokušao sam, ali ne mogu, ove hlače su mi malkice tijesne... Ne brini, sine, pitanje je hoću li uopće dospjeti do Desna ligaSabora. Ako dobijem dovoljno glasova, onda ćemo razmišljati što ćemo dalje.
– Hajde, dobro, ali nemoj se osramotiti. Sretno, stari.
Tako mi je rekao moj jedini sinak, raspremio se, navalio na objed koji sam mu pripremio i za uru vremena već je sjeo na biciklu te se sjurio do plaže na Kantridi.

Ne znam zašto, prisjetio sam se jedne crtice Frana Mažuranića iz njegove zbirke „Lišće”. Sjetio sam se iz razloga što je moj sinak, zamislite, u petom razredu osnovne škole baš tu priču imao za raščlanbu, odnosno za domaći uradak. Tada sam švikao pitajući se što ta mala glavica uobće znade o politici i kako on može razumjeti smisao Franove crtice iz davnih vremena? Jest, kao brižan otac pomogao sam djetetu da nešto napiše o toj crtici. Gledao me je s podozrenjem i u jednom trenutku pitao me je zašto je sin toga saborskog zastupnika tužan i zašto plače. Da... Hm... To je pravo pitanje koje je opet nerazumljivo s obzirom da Fran Mažuranić piše suvislo svome vremenu i teško razumljivo današnjoj mladeži, a dobro bi bilo pročitati je:

OTAC I SIN

U kući je veliko veselje. Od svih strana dolaze gosti da čestitaju sretnome domaćinu. On je sretan i presretan, te niti ne opaža da mu sina nema.
– A gdje je?
– Eno ga u njegovoj sobici. Leži u naslonjaču. Lice si je rukama zakrio. Vrele suze mu teku niz blijedo lice...
– A što plače taj mladić kad se svi vesele?
– Jutros mu je otac dobio križ, radi izvanrednih zasluga na saboru!...

Dakle, ova crtica objavljena je 1887. te gotovo uz malo ozbiljnijeg istraživanja mogli bismo čak i saznati o kome je riječ, ili o kojim saborskim zastupnicima koji su se prodali za judine škude. Te godine, Josip Horvat u „Političkoj povijesti Hrvatske” (knjiga I.) objavljuje dvije zanimljive pripomene:

– Novi izbori donijeli su još veću pobjedu Khuenovoj „većini”. Opozicijske stranke su u krizi.
– Hrvatsko-srbski odnosi su pomućeni jer većina srpskih političara podržava Khuena.

Vjerujem da nije potrebno upuštati se u dublju raščlanbu, ovo je sasvim dovoljno za razumijevanje Franove crtice, osobito što je nešto prije više od godine dana pravaš Josip Gržanić, kasnije nazvan „onaj sa čizmom”(!), baš u Hrvatskome državnom saboru zapucao vritnjak Khuenu zbog pljačke hrvatske arhivske građe.

No, danas kad se sjetim ove crtice, odmah pomislim koliko se sinova i kćeri naših suvremenih saborskih zastupnika, bez obzira kojoj stranci pripadali, srame svojih očeva i njihovih djela, je li im kadikad neugodno, podržavaju ih ili ih uobće ne zanima što ljudi govore o njima, zašto ih vrijeđaju, ismijavaju i – mrze! Možda bi bilo bolje razmisliti, jesu li stvarno zaslužili sve te grožnje saborski zastupnici ili, pak, njihovi birači?

– Dobra ti je ta kravata. – kaže moja ženica dok sam se odmjeravao u ogledalu. Gdje si je našao?
– Nisam je našao, nego kupio.
– Kad si je kupio?
– Ima tome dvadeset godina, možda i više.
– A zašto moraš imati kravatu?
– Zašto? Pa... dečki su rekli da zbog novinara moramo voditi računa o „dress codeu”.
– O čemu?!
– Ah, to ti je taj suvremeni rječnik naše političke mladeži.
– Pa ne ćete valjda biti odjeveni u dresovima? – smije se moja žena i nastavi. – Kako ćete izgledati u dresovima i kravatama, ha, ha, ha, ha...! Pa vi niste normalni!
– Ma ne, ne, ne i ne! „Dress code”, to znači da treba biti odjeven primjereno i ovisno o slučaju, odnosno, pristojno, treba držati do ugleda i... tako to...
– A-ha, sad sam skužila. Ali mogao si se malo ošišati...
– A-joj...

Naravno, čitavo vrijeme odkako sam „uletio” na listu Desne lige kao član Hrvatske stranke prava, razmišljam prvo o osobnoj odgovornosti, odnosno, ako dobijem dovoljno glasova da stupim u taj hram hrvatske demokracije, hoću li biti dovoljno jak i sposoban izboriti se za onu političku opciju koju zastupam, ne samo za političku stranku koje sam član, niti zajednicu političkih stranaka koju smo okupili u Desnoj ligi, nego i za narod, hrvatski narod, koji danas, baš kao i jučer, istom kao i u vrijeme Frana Mažuranića, Ante Starčevića, Josipa Jurja Strossmayera i Frana Račkog doslovno vapi za ozbiljnim promjenama, odnosno želi se riješiti vucibatina kakav je, npr, bio Antun Vakanović, osvjedočena grabizdjela koji bi i danas jamačno zauzeo kakvo važno ministarstvo, jer se takvi tipovi uvijek snađu na političkoj sceni bez obzira jesu li uobće dobili nešto glasova na izborima, važno je da se njihova stajališta poklapaju s pobjednicima izbora.

Jesam li dovoljno jak i odvažan za borbu iz saborske klupe za pravo i pravdu za koje je još Antun Gustav Matoš rekao da „u Hrvatskoj nijesu brat i sestra”? Ne znam, vrijeme bi trebalo pokazati, naravno, i izborni izhod u prvome redu. Novinari su nas već unaprijed uvrstili u outsidere – gubitnike, mada mi se čini na mudroslovnoj razini da i gubitnici osjećaju nekakvu draž pobjede – izabrali ste, uživajte, ali nas ne prozivajte!

U svakome slučaju, što Bog dade i sreća junačka.

Siniša Posarić

 

Sub, 11-07-2020, 07:20:11

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.