25 godina Hrvatskog slova

Vrijeme u kome se pojavio tjednik za kulturu Hrvatsko slovo, u znatnoj je mjeri određivalo njegovu narav i fizionomiju. I u vrijeme izlaska prvoga broja (28. travnja 1995.) oko nas su bile posebne okolnosti; Hrvati se nisu suočavali samo s naoružanim osvajačima nego i s posljedicama njihovih politika iz prijašnjih razdoblja. Glavni cilj hrvatskih ljudi tada nije bila glorifikacija nacionalne kulture, nego obrana nacionalnoga bića, potraga i HSsuočavanje s povijesnim činjenicama koje je od očiju javnosti sklanjalo 'jugoslavensko' velikosrpstvo. Prema agresivnim planovima velikosrpskog imperijalizma, koje je pripremala srpska intelektualna elita, trebali smo "konačno i zauvijek nestati s lica zemlje kao narod koji ima svoje ime, svoju povijest i svoje vrijednosti već gotovo trinaest punih stoljeća". I dok Slovo obilježava svoju 25. obljetnicu, život je pred svijet iznio sasvim novu stvarnost. Ona će u znatnoj mjeri obilježiti vrijeme koje je pred nama. I globalni neoliberalizam i patriotski tradicionalizam dobit će nova lica i nova značenja. Prema najnovijim iskustvima, u borbi s pandemijom, kako se sada dade vidjeti, naša se zemlja dobro nosi, a to može značiti da će solidno pripremljena ući u novu eru.

U kamenu i u duši

Hrvatsko se slovo pojavilo nekoliko godina nakon uspostave demokratske hrvatske države, dok još zemlja nije bila potpuno oslobođena. Hrvatska se za konačno oslobođenje borila prožeta duhom Tuđmanove politike zajedništva svih koji su oslobađanju mogli pridonijeti. Moralo se računati i na djelovanje onih koji to nisu prihvaćali, a posebno pete kolone. Za nju ni jugoslavenstvo ni komunizam nisu bili mrtvi. Posljedice dugotrajnoga potkopavanja hrvatskoga nacionalnog bića i duhovne fizionomije hrvatskoga naroda, nisu mogle nestati same od sebe. Sažeto, može se reći da je puno toga izbrisano, skriveno, krivotvoreno i spaljeno, oteto i uništeno, ali hrvatska se slova nisu ispisivala samo na papiru i uklesavala u kamen, nego su se čuvala i tamo gdje ni jedan osvajač ne može doprijeti.

Trebalo je, dakle, osvijestiti i razumjeti posljedice tragičnih politika koje su pustošile Hrvatsku od 1918. do 1990. jer je prva zadaća srpsko-komunističke agitacije bila diskreditacija hrvatstva, kako bi se uništio svaki trag otpora i 'svaki proplamsaj hrvatske državne misli'. Nije velikosrpska agitacija bila usmjerena samo prema domaćoj javnosti, nego je, klevećući Hrvate, i pred svjetskom javnošću, nastojala oblikovati 'razloge' za njihovo podčinjavanje. I nisu te klevete bile usmjerene samo protiv ove ili one hrvatske vlasti, nego protiv bilo kakve hrvatske državne samostalnosti. Uzalud je bilo govoriti da nije isto, primjerice, biti Francuzom, kome nitko ne spori da je Francuz, niti tko govori da je Francuska, njemačka ili talijanska zemlja, ili biti Hrvatom, kome se osporava i sam narodni identitet (tvrdnjama da su to 'Srbi katoličke vere' koji nemaju ni vlastitoga jezika), a oružjem mu je osporavano i pravo na vlastitu zemlju (bar do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag).

Duh tolerancije i dijaloga

Hrvatsko se slovo, uglavnom držalo umjerena pristupa, njegujući duh tolerancije i dijaloga, ali uvijek s pogledom na svrhu svoga izlaženja: iznositi na svjetlo i baštinu, stvaralaštvo i prikaze aktualnih proznih, poetskih, glazbenih, likovnih i drugih vidova umjetničkoga izražavanja, ne samo s hrvatske umjetničke scene. Problemi nastupaju kad 'progresisti' svaki zagovor hrvatstva pokušavaju prikazati kao glas 'fašizma', a samo vlastitu propagandu glasom istine koji mora obvezivati sve, a posebno ljude drukčijih uvjerenja. Ne može se reći da hrvatske vlasti nisu bile svjesne da bi puno toga uništavanoga i zatiranoga trebalo istraživati, otkrivati i sačuvati, ali se zbog tereta realnoga života, na toj crti nije dovoljno učinilo. Oba jugoslavenska režima, i karađorđevski i titovski nastojali su na svaki način potkupiti i pridobiti viđenije hrvatske intelektualce, kad već nisu mogli pridobiti većinu naroda. Manji broj je tu ponudu i prihvatio. Vlastiti probitci i ambicije bili su im dovoljan razlog za izdaju vlastite zemlje. Hrvate orjunaške orijentacije nije ni trebalo nagovarati na djelovanje protiv hrvatskih interesa.

Hrvatsko slovo je bio glas drukčije Hrvatske, Hrvatske koja je znala da ne će biti dovoljno izaći na svoje državne granice, da nije dovoljno samo držati vatrene govore pune nacionalnoga entuzijazma. Trebalo je zahvatiti dublje i osvijetliti sve te taloge koji su zamućivali život u slobodi. Peta se kolona pritajila i čekala pogodan trenutak za nove napadaje. Pomirbom je Tuđman htio izbjeći iskustva iz 1945., kad su pobjednici, nakon svršenoga rata, presuđivali, HSbez suda i suđenja, o životu i smrti. Svijest o nužnosti raskidanja veza s preživljenim totalitarizmima, posebno u 'duhovnim sferama' života, u kulturi, obrazovanju, znanosti i u medijima, nije time bila dokinuta. Tu je svijest držala budnom i ušutkavana nejugoslavenska i nekomunistička hrvatska inteligencija koja u ne-sobodnoj zemlji nije smjela imati dodira s javnošću, niti je smjela objavljivati svoje tekstove. Bilo je razdoblja u životu samostalne hrvatske države kad su se slične prilike ponavljale. Hrvatsko im je slovo svoja vrata uvijek držalo otvorenim.

Pod novim galgama

Kad je uspostavljena hrvatska država, neki su pouzdanici propaloga režima, otišli među pobunjenike i okupatore, a neki su se prilagodili novoj stvarnosti i pritajili. Nakon nekoliko godina započeo je proces koji su zvali detuđmanizacijom. Na hrvatskoj je političkoj sceni godine 2000. došlo do vrlo važnih promjena. Počele su se opet podizati galge za hrvatske branitelje, one koji su domovinu branili s oružjem u ruci i za one koji su je branili na druge načine. Glavne su poluge vlasti i glavni mediji bili u rukama 'detuđmanizatora', a hrvatski generali pred sudom u Haagu. Ljudi iz kulture, koji nazivaju demokratsku Hrvatsku ustaškom, čak fašističkom državom, postaju mjere ispravnosti pa dobivaju i državne nagrade, državni novac im je dostupan za sve što požele napraviti. Objavljuju se knjige koje prikazuju Tuđmana nasljednikom ustaške politike, koji je planirao istjerati Srbe iz Hrvatske a BiH 'podijeliti'. Oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu, utjecale su i na političko raspoloženje u zemlji.

Još dok su se hrvatski ratnici spremali za olujne pothvate 1995., zamisao da se stvori hrvatski tjednik za kulturu konačno se približila ostvarenju. I krenulo se. Hrvatsko slovo je okupljalo autore koji su htjeli sudjelovati u javnom dijalogu o hrvatskoj prošlosti i budućnosti. Politika zajedništva i pluralizma davala je, dakle, mogućnosti i potkupljenim i uvjerenim Jugo-Hrvatima da se okrenu i rade u korist hrvatskih narodnih interesa. Neki su to prihvatili a neki su ponovno nastupali kao eksponenti protuhrvatskoga imperijalizma. Život je pokazivao i slabo znanje Hrvata o sebi samima. Na njihovu su samosvijest vidljiv upliv ostavile tuđe laži o njima, njihovoj povijesti i povijesnim pravima.

Grijesi crnih odora. Pojavljivali su se i glasovi isključivosti na hrvatskoj strani. Malobrojne skupine su nastupale s onim što nije bilo dobro za Hrvatsku. Proturali su se koncepti nove netolerancije, nespojivi s Tuđmanovom politikom, HSpa su pojedinci javno prikazivali da je ustaška politika bila bez mane, bezgrešna i čista, a sve drugo samo mrak i zločin. Za njih je i Tuđman samo partizanski general. Zagovornici bilo koje dogmatičnosti, pa i te, koju propagiraju ljudi koji bi rado nosili crne odore, zagovornici su totalitarizma i neslobode. Politika otvorenosti i prihvaćanja potencijala svih dobronamjernih i poštenih ljudi za dobrobit zajednice, bolji je izbor i ispravniji put. Pod zajednicom mislimo na Hrvatsku, kao slobodan i prosperitetan dom svih njezinih državljana.

Piscu se ovih redaka čini da se Hrvatsko slovo uglavnom uspješno opiralo svakom radikalizmu. Ako je i bilo manjih incidenata, uglavnom su bili posljedicom upada 'profesionalnih' izazivača i provokatora. Iskustvo je pokazalo da tim izazivačima incidenata i provokatorima upravljaju agenture neprijateljskih interesa, s nakanom da se Hrvatsku i dalje može optuživati i potkopavati. Ima naravno i onih koji ne uspijevaju razumjeti što bi za demokratsku Hrvatsku moglo značiti javno klicanje Anti Paveliću.

Tu su bili i soroševski mediji u Hrvatskoj koji su imali i kapital i jasne političke ciljeve. Hrvatski otpor u nekim je trenutcima postajao slabiji, a već iskušana hrvatska šutnja sve glasnija. Hrvatska je uzmicala, a uzmiče i danas, pred nužnošću razgraničenja između politika preddemokratskih, jednostranačkih režima i njihova upliva na novu stvarnost, i demokratske države uspostavljene voljom naroda. Mnoge su postkomunističke države već uspješno uspostavile ta razgraničenja i završile s tim procesima. Hrvatska, nažalost, nije. To neki ovdašnji važni mediji još uvijek uporno pokazuju.

Ivan Bekavac
Hrvatsko slovo

 

Čet, 2-07-2020, 23:20:51

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.