Velika trešnja Dubrovnika

Šesti travnja 1667. osvanuo je u Dubrovniku vedar i sunčan. Bio je to pravi proljetni dan. Laki povjetarac igrao se s dimovima što su se iz tek potpaljenih kućnih ognjišta i peći vijugali u nebo.

Između osme i devete ure ujutro većina se stanovništva još uvijek nalazilo po kućama. Oni stariji zauzeli su svoja mjesta po crkvama, a članovi Velikog vijeća okupljali se pred kneževim dvorom. Bila je Velika srijeda i po starodrevnom običaju trebali su izglasati pomilovanje nekih teških zločinaca. Knez s obitelji još je bio na misi u dvorskoj kapelici. U učionici Isusovačke škole djeca su zauzela svoja mjesta. Trgovci se spremali otvoriti dućane... Po trgovima i uskim uličicama ponosno su blistale na jutarnjem suncu raskošne palače i skladne višekatnice.

Onda odjednom, malo prije devet sati, „zemlja igrat uze / i kamenje lećat živo". Zgrade se zaljuljaju kao na uzburkanom mom. Začuje se strahovita tutnjava, te „škripa drva, buka od stijenja". Lađe u luci stanu udarati jedna o drugu, otimati se na vezovima, pramcima roniti pod more koje se tri-četiri puta povuče. Jedna se gradska utvrda dvaput rasklopi i zaklopi. U tren oka kuće, palače, crkve, samostani, sve se sruši „a u gustom crnu oblaku / sunce sakri svoju zraku / sve od svudi prah zaduši".

Dubrovnik potres

Strahovitom kratkotrajnom, ali ubitačnom udaru potresa odolješe jedino glavne gradske utvrde, Lazaret i pokoja čvršće građena zgrada. Neki fratar izjavi poslije da je sve potrajalo samo toliko koliko mu je trebalo da izusti triput : "Passio domini nostri Jesu Christi secundum..."

Sunčani dan pretvorio se u stravičnu noć. Izbezumljeni, čudom spašeni pojedini stanovnici, ali i sami odreda ranjeni, bazali su preko ruševina ne znajući kamo krenuti. Stoljećima zidan i dotjerivan, prelijepi Dubrovnik u jednom je hipu pretvoren u nepregledne hrpe ruševina.

Paniku preživjelih pojačavala je potmula tutnjava iz morskih dubina i neprestano podrhtavanje tla. Malo je tko smogao hrabrosti da u prvim trenucima katastrofe pomogne zatrpanima. Tjerani životinjskim nagonom za samoodržanjem, roditelji su napuštali djecu, djeca roditelje; muževi supruge, supruge muževe; braća sestre, sestre braću; „Prijatelji se ne poznadu / Gdje svak bježi izvan grada" - kaže pjesnik - „Od svuda se vika čuje / Od svuda se pomoć pita / Svak bugari, svak boluje / Svak u strahu svom mahnita."

Gusto naseljeni grad (oko 6000 stanovnika) uskih uličica i visokih zgrada postao je velika grobnica, stravično poprište umiranja u najtežim mukama. Požari što su buknuli iz vatre zapaljenih ognjišta i peći pretvorit će ga idućih dana u pravi krematorij u kojemu su dogorijevali još uvijek živi ranjenici. Svi bunari, sve česme i izvori odjednom su presušili. Da su i htjeli, gasiti nisu imali čime.

Smatrajući da je potres kazna božja za „beskrajne grijehe", preživjeli stanovnici nastojali su što prije pobjeći iz ukleta grada. Budući da je knez Simo Getaldić s obitelji poginuo pod ruševinama dvora, a većina Velikog i Malog vijeća također, preživjela vlastela su glavom bez obzira napustila grad. Neki su se sklonili na brodovima u gruškoj luci, neki po susjednim otocima i mjestima. U Lazaretima na Pločama ostali su samo stari Andrija i Nikolin Basiljević te Luka Zamanjić sa svojim obiteljima i članovima obitelji koje su ostale bez muške glave. Nadbiskup Torres sa šezdesetak - odreda ranjenih redovnica - preživjelih iz osam gradskih samostana ukrcao se na jedrenjak i krenuo najprije na Koločep, a zatim put Ancone.

Dakle, neposredno nakon prvog udara potresa pa sve do 10. travnja vladalo je potpuno bezvlađe. Preživjela vlastela nisu se brinula za zatrpane stanovnike, već im je glavna briga bila spasiti ogromne zalihe zlatnog i srebrenog novca te dragocjene svetačke moći. Spašavanje zatrpanih organizirali su pojedinci na svoju ruku plaćajući skupe novce seljacima i gradskim nosačima. U tim trenucima zatajio je svaki osjećaj ljudske solidarnosti.

Desetak pisanih svjedočanstava koja su doprla do nas o toj najvećoj prirodnoj katastrofi koja je ikada pogodila jedan hrvatski grad spominju niz drastičnih primjera. Iz Dnevnika Nikolice Bunića saznajemo da je prva pljačka državnog i privatnog novca uslijedila već sutradan, na Veliki četvrtak poslije podne kada je pokradena blagajna Živežnog ureda. Pljačke su se nastavile i slijedećih dana, kada se novac prenosilo, najprije u Divonu, a zatim u Revelin. Bunić poimenice spominje „nedostojne sinove domovine" koji su se u tom najtežem trenutku dubrovačke povijesti pokazali kao obični lupeži. Potaknuti lošim primjerom vlastele, pljačkali su i ostali, osobito gradska sirotinja, sluškinje, kmetovi...

Očevici navode da se spasilo samo 500-600 osoba, da ih je odmah poginulo 4000, a pod ruševinama ostalo 1000. Značilo bi da je poginulo pet šestina stanovništva! Današnji povjesničari te brojke smatraju pretjeranima te drže da je bilo od 2000 do 4000 mrtvih i nestalih.

U vrijeme velike trešnje u Dubrovniku se zateklo i više stranaca. Bio je tu i nizozemski rezident pri Velikoj Porti koji se s obitelji i velikom pratnjom nalazio na proputovanju za Carigrad. Preživjela su samo sedmorica. Tako su sačuvana svjedočanstva Van Dama, konzula u Smirni, koji je pukim slučajem ostao živ sa pet sluga i s dadiljom rezidentove kćeri. Odmah nakon prvog udara on je pokušao dozvati kroz ruševine rezidenta i ostale, ali se nitko nije odazivao. Kaže da je sutradan u suton ugledao kako se s padina Srđa spušta prema razrušenom gradu karavana „Turaka i Vlaha” sa 500 konja! Oni su na Veliki petak ušli u grad, a pred njima je bježalo sve živo. Neki građani, posebice žene, od straha su skakali u more...

Kada se Van Dam poslije nekoliko dana vratio, pregovarao je s gradskim nosačima da mu pomognu spasiti skupocjene poklone (raskošne tkanine, umjetničko posuđe, 100.000 zlatnika u gotovini) koji su bili namijenjeni sultanu i vezirima, ali su oni odbili otkopati ih, čekajući da preživjeli Nizozemci otputuju. Konačno je, na intervenciju nekolicine vlastelina, uspio otkopati tjelesa rezidenta i njegove obitelji te ih dolično pokopati.

S Nizozemcima su putovala i petorica mlađih Francuza. Jedan od njih, izvjesni Harden, poslije će u jednom pismu zabilježiti:

„Još sam imao dovoljno vremena da skočim iz kreveta i učinim tri ili četiri koraka, ali onda sve padne i vidjeh kako pada strana debelog zida i hoće da me prignječi, ali na moju najveću sreću s druge strane padne jedna greda i podupre zid te mi napravi kao malo krovište. Noge su mi ipak ostale zatrpane kamenjem, a tijelo sasvim pritiješnjeno..."

Drugovi su mu izginuli, osim sluge kojega je tri dana poticao neka izdrži. Pod ruševinama su proveli tri dana i dvije noći, bez jela i pića, pa su morali „više od dvadeset puta piti vlastitu mokraću iz ruke". Sluga je konačno uspio probiti rupu i kroz nju dozvati neke franjevce i seljake, ali oni ih nisu htjeli iskopati bez novčane nagrade. On im tada kroz rupu pruži dva dijamantna prstena. Kada su ih konačno iskopali, zaputili su se preko ruševina „i vidjeli najstrašnije stvari na svijetu; čuli smo samo glasove umirućih koji se nisu mogli vidjeti, i morali smo, da bismo došli do luke prijeći goli preko više od 400 umirućih i mrtvih tjelesa".

O tome kako je „veliku trešnju" doživio prosječni dubrovački vlastelin XVII. stoljeća dramatično svjedoče pisma koja je Frano Bobaljević uputio neposredno poslije katastrofe svom rođaku u Veneciju. Pisma su uglavnom pisana na talijanskom jeziku, tek je nekoliko riječi / rečenica zapisano hrvatski (označio sam ih kurzivom!). Odlomke iz tih pisama prevodim i kolažiram u obliku monologa:

„Nisam Vam prije pisao, jer nisam imao ni tintarnice ni pera ni papira... U 14 sati (tj. 8-9 sati ujutro) nalazio sam se u kapeli Sv. Ružarija, sam, kad začuh nekakav tresak i pobjegoh na vrata, moleći Blaženu Djevicu da mi spasi dušu. Za koliko se može izreći Očenaš, svi se grobovi otvoriše. Jedva prođoh do stepenica da odem do Place, gdje stigavši pod Zvonik, vidjeh da je grad pun ruševina, dok su vapaji i urlici dopirali sa svih strana. Prekrižih se i pođoh prema svojoj kući, koju doista ne bih našao da kuća gospara Nikše Rafova Gučetića nije ostala čitava. Stigavši na mjesto, nahodim je pokrivenu kamenjem, iako sam tu prije pola sata ostavio majku, ženu, sinove, kćeri i sluškinju. Počeh vikati i dozivati bilo koga da mi se živ javi. Ostadoh tako pola sata izvan sebe, pa, kako mi se nitko ne odazva, uputih se k Sv. Frani i zahvalih Bogu što mi je spasio život za okajanje mojih grijehova. Zatim odoh na Pile. Pomislite samo kako mi je bilo povjerovavši da sam od nas šesnaestero ostao sam...

"A kad sam drugog dana poslao ljude da ponovno pogledaju, izvadili su žive Ružicu, Damjana i dadilju Mariju... Svi su ostali bili mrtvi... Istog dana izvadili smo Vašu majku, svu izranjenu po licu. Zadržao sam je kod sebe i nadam se da će ozdraviti... A oni što su ostali živi većinom su iznakaženi, jer su vađeni ispod ruševina poslije osam, pa i deset dana. Ne mogu da shvatim kako je moj Damjan mogao izdržati dva dana i jednu noć bez hrane... Hvala G. B(ogu) samo da ostaemo i opeta se refamo, ali sumnjam, jer ovi naši nisu počinili samo lupeštva nego i razbojstva, razgrabivši i državno i privatno blago. Puk je videći to bezobzirno nasrnuo... Iz svoje kuće izvadio sam samo dva saga, dva jastuka, kolajnice, sve ostalo je izgorjelo... Dragi Marko, oprostite mi što ne pišem kako treba i što nisam pri snazi: izgubio sam, a ne mogu ih ni pokopati, majku, ženu i sedmoro djece, pa nećaka, rođaka, šurjaka i mnoge druge prijatelje i srodnike; izgubio sam, pored toga, svu svoju sirotinju koju sam skupljao, ne jedući ni oblačeći (se), kako bih mogao prehraniti veliku obitelj... Loša uprava dozvolila je da se raširi požar i da sve u njemu propadne. (...) Bio je ostao nedirnut jedino franjevački samostan, ali i on noćas sam od sebe izgori: ne zna se ni di e bio ni crkva, ni manastir, ne ima se gdje glava staviti... Bio sam u Rijeci i našao samo tragove pljačkanja... Jedan moj kmet iz Osojnika ukrao mi je naušnice, tri porculanske zdjele, rozetu, dva prstena s biserom, onaj dijamant koji ste Vi poklonili Jakovu i utekao je rekavši: „Neka mi pošlje gospar barabanta”, što mi čini najveće vrtjeti ćervelom... Za skapulati Marina Špaletina do sam peset dukata četverima Vlasima... A došo je i Đivo Kruhoradin, ubojica, i mnogi drugi među osuđenicima. Kažnjeni smo zbog naše rđave uprave, a istrijebljeni zbog još gorih stvari, i hvala Bogu na onemu što on čini ma što zli ljudi čine ne može biti pacijenat. Da to nije psovka, na vjeru bih rekao: „Zašto me, Bože, ostavi u životu da gledam ovakvu mizeriju - razoreni Jeruzalem i popaljenu Troju... Spali smo deset dana u Martolice na Pilah pod čergom od jedra na goloj zemlji, živeći od malo kruha i vode. . . I ostaje bolje stojeći izvan vlastele. Tebi hvala G. B(ože), i ako je ono malo, pošlji još. Marko moj, ne vidim više ovaj papir, er mi se vrti moz a i pamet... Marko moj, što nije učinio potres, dovršio je plamen. Njeki su (se) skapulali ko Luko Fajda i Nikša Rastić, i to zbog toga što su im kmetovi došli u pomoć. A moji jedva su došli s Oso(j)nika treći dan, a da su došli prije izvadio bih živu i Anicu malu. Iako je ona sad na nebu, to mi razdire srce, bivši je umorio od glada... I nevoljna Deša u nesrećni dan sa svom djecom stala (u) saloči, a činila plakati kamaru, jer je za dva dana trebalo da me posjeti gospodin rezident, i tako je poginula: stup od vrata pao joj je po glavi. Tako su i svi ostali pali pod ruševine, jer su se oborili svi zidovi i sve kuće, neki na jednu, neki na drugu stranu. Bio je kod mene siroti Luko brijač koji je pred potres bio došao vidjeti Anicu malu, pa je poslije ostao s njom živ zatrpan pet dana. Vadio sam drvo, grede, daske s dvadeset ljudi, ali me smrt ipak pretekla, paravši mi da sam kriv, a nijesam, er sam davao sto dukata da ih uzmu, ma su govorili: ne može se. Više od sto živih duša izvađeno je poslije sedam, osam, pa i deset dana. Sluga pokojnog Seka Putića ostao je, vičući, pod kućom gospara Zamanjića devet dana i nije ga tio poslat izvaditi. Svakog dana Ivan Rozano nosio mu je kruha i vina i spuštao kroz jednu rupu. Ne znam da li je još živ. Bijeda nečuvena!... Ni Vam umiem ni mogu ni u pismu ni u riječima izgovoriti ovo uništenje: sve se raspršalo. Gospar Vladislav Putić otišao je sa sinovima u Anconu, a Sobo i Đonko poslali su također u Jakin Anicu, Oru i Frana i Niku Savinovu, Nikša Lukšićin i žena mu - otišli su svi zajedno... S njima je pošao i Hađo s tri tisuće cekina koje je opljačkao u državnoj riznici... Idem pješice, jer su sve ulice zatrpane pak ne mogu na konju..." kukao je u pismima zaprepašteni i obiteljskom tragedijom strašno pogođeni Bobaljević nalazeći se i sam na rubu živčanog sloma... Nama je danas teško i pomisliti koje su sve kulturnopovijesne dragocijenosti tih dana stradale i zauvijek nestale u ruševinama staroga Dubrovnika.

NAPOMENA:

Odnedavna na internetskim stranicama postoji trodimenzionalna animacija izgleda Dubrovnika prije, za vrijeme i poslije velikog potresa. (poveznica).

Frano Baras

Sub, 6-06-2020, 06:20:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.