Konspirologija i demonologija (I.)

U što (ne) vjeruju djeca „prosvijećenoga vijeka“?

Sve dosad spomenute neobičnosti, a ponekad i prave bizarnosti – prema kojima u pravilu mi djeca „prosvijećenoga vijeka“ pokazujemo otpor, strah, strepnju, nevjericu ili prijezir – bilo bi najjednostavnije proglasiti Gavranili praznovjerjem, ili umišljanjem, ili potrebom za posebnošću (’ekstravagantnošću’). No nevolja je u tomu da u dostupnoj literaturi otkrivamo kako su u takve prakse i vjerovanja bili više ili manje upleteni i brojni veliki i manje veliki likovi iz povijesti društva, politike, gospodarstva, znanosti i umjetnosti, Crkve, raznih inovjerskih, revolucionarnih i alternativnih pokreta itd.

Daljnja istraživanja nerijetko pak otkriju da je iza tajnih političkih bratstava stajala i neka druga, neka dublja tajna, neko znanje dostupno samo najvišima, neka sveza s nekim još tajnijim društvom ili s ljudima koji su se bavili posebno okultnim praksama… Tu za onoga kome je stalo do istine tek počinje problem. Suočava se, slikovito rečeno, s onim što je u samo dvama stihovima veliki Shakespeare izrekao ovako: „Ima više stvari na nebu i na zemlji, Horacije, /nego što se o njima sanja u vašoj filozofiji“ („Hamlet“, stihovi 174-175, prijevod: Mate Maras).

No službene povjesnice obično ne idu tako daleko, zanemaruju takve protežnice. Tako se primjerice nikada u školi ili u „ozbiljnu društvu“ ne će moći ništa čuti o obratu Karla Marxa s kršćanstva na luciferijanstvo u jednom trenutku njegove mladosti, a još manje o utjecaju nekih tadašnjih sotonista na njegovo duhovno oblikovanje i zauzimanje stava koji je kod nas u II. svjetskom ratu formuliran za partizan(k)e ovako: „Nosim kapu sa tri roga / i borim se protiv Boga!“ I kojeg su se vrata partizani trebali „boriti protiv Boga“? (Usput rečeno, rogovi, rep, jarčev papak i spolovilo zaštitni su znakovi đavla.) Pa valjda su se borili „protiv fašizma“, „okupatora“ i „domaćih izdajnika“ – a ne protiv onoga koji za komuniste i „ne postoji“! Tragikomično! A i njihova petokraka nije nipošto simbol lišen dijaboličkog ezoterijskog značenja, slično kao i kukasti križ i brojni drugi simboli. Sve je to iscrpno objašnjeno u knjigama o simbolici i ikonografiji. Ali ne samo to, nego i mnogo drugoga, uključujući i „svevideće oko“ koje nas gleda s vrška piramide na svakoj dolarskoj novčanici. No na kojoj piše i ovo: In God we trust (U Boga se uzdamo.) Tko se to uzda? Na kojeg se „Boga misli“ I zašto je to istaknuto na novcu – tom idolu, a za mnoge i krivobogu onih koji se u novac uzdaju neusporedivo više nego u nekog (dalekog, maglovitog i gotovo nestvarnog) Boga?

Ukratko, već brojni vanjski znakovi, a pogotovu razna svjedočanstva i unutarnji uvidi, pokazatelji su što prikrivene, što Masonerijaposve otvorene prisutnosti ne samo antiteizma, nego i sotonizma u povijesti komunističkog i nacističkog pokreta, ali i anarhoidno-liberalističkih i brojnih drugih stremljenja, pokreta i organiziranja.

Drugim riječima, pitanje zbiljnosti i istinitosti onoga čime se bave religije i filozofije, znanosti i umjetnosti, tajnovita društva i učenja temeljni je problem ljudskog roda. Nama, djeci Novoga vijeka, sustavno se nastojao i sve više nastoji suziti i skučiti vidik, tako da vidimo i „priznajemo“ samo pojave opipljive osjetilima, i to samo one koje se uklapaju u novodobnu sliku svijeta, u određene stereotipe, koje su „svjetonazorski korektne“. No ono što karakterizira tajna društva i škole prenošenja znanja još od njihovih prvih sačuvanih tragova njihova postojanja pa sve do najmodernije uljudbe jest upravo „svjetonazorska nekorektnost“ – posezanje upravo za određenim znanjima i praksama koje izlaze izvan okvira ovoga u što su mnoštva drugih vjerovala.

Da ne idemo predaleko u Aziju, Afriku ili pretkršćansku Ameriku i ne istražujemo svakovrsne kultove i škole duhovnosti, znanja u koja su imali uvid samo „posvećeni“, zatim u magijske prakse, toteme i idole, u izvantjelesnost (kada se čovjekova „aura“ odvoji od tijela i kreće se slobodno prostorom), ukazanja gurua u smislu bilokacije, istodobne nazočnosti na dvama različitim mjestima (recimo Sai Babe) i druge ezoterične stvarnosti koje je iz osobnog iskustva svojedobno opisala na hrvatskomu Vesna Krmpotić (u knjizi „Brdo iznad oblaka“). Zanemarit ćemo i vračeve i šamane (danas i: „bioenergetičare“, „iscjelitelje“, gatare, mage, „atrologe“, „spiritiste“, „okultiste“ itd.). Podsjetit ćemo samo na dva primjera iz Starog zavjeta. Jedan je biblijski dvoboj Mojsija s faraonovim čarobnjacima, u kojem se dogodilo i to da je Mojsije štap pretvorio u zmiju, ali i da su faraonovi čarobnjaci uspjeli učinili isto sa svojim štapovima. No tada je Mojsijeva zmija progutala čarobnjačke. Nešto slično događalo se je i na dvoru babilonskoga kralja Nebukadnezara, kada je židovski prorok Daniel činio – po Božjoj milosti, a ne po okultnim znanjima kakva su imali na nj ljubomorni poganski čarobnjaci – čudesa, recimo protumačio kralju san u kojem mu je navijestio da će još iste noći – po Božjoj odluci – skončati svoj ovozemaljski život.

Može li znanost objasniti čakre i akupunkturu, fakire i derviše?

Tajna znanja bitna su sastavnica tajnih društava na koja se u ovom kontekstu misli. Ona su se otkrivala, prikupljala, čuvala i dalje prenosila unutar određenog kruga odabranika, koji su pod prisegama i nakon brojnih provjera ulazili u njih sve dublje i rasli u njihovu razumijevanju i primjeni. Intrigantna je i židovska kabala (u koju se prije desetak godina uključila i osebujna pjevačica „Madonna“, čije je ime hotimično izvrtanje smisla i obeščašćivanje jednog od štovanih naziva Majke Isusa Krista, da i ne spominjemo kod nje drugo takvo znakovlje i poruke). Mjesto kabale unutar židovske religije i nacije nije posve ni razvidno ni nedvojbeno. Ona je i danas manje ili više nedostupna znanstvenom proučavanju. Pa čak i da se izvrgne takvoj provjeri, što bi to znanosti, služeći se svojim ograničenim metodama i instrumentima, a i svojim racionalističkim pred-rasudama, mogla otkriti, što provjeriti, koliko doista proniknuti u sve Masonerijato? Povrh svega, i kabala i drugi sustavi neznanstvenih znanja počivaju na posebnim filozofijama i na „slikama svijeta“, koje nisu sukladne slici svijeta na kojoj je izgrađena suvremena zapadna znanost kao znanost.

Osim toga, u takva posebna znanja teško je ili nemoguće proniknuti izvana, onima koji se nalaze izvan dotičnoga sustava, koji nemaju iskustvo osobnog sudjelovanja. Kao što ne može naučiti plivati onaj koji se drži obale. Ona su k tomu prepuna čudne i zamršene simbolike, mutnih filozofskih postavki, tamnog misticizma, „neprevodivih“ metaforičkih i alegorijskih izraza. Ili su zgoljno – pitanje osobne vjere ili nevjere, „intimna stvar“ sudionika.

Nadalje, kako znanstveno utvrditi i provjeriti zbiljsku moć i samu fizikalno-biološku osnovu hinduističkih čakri, ili akupunkture? Kako empirijski provjeriti i eksperimentalno potvrditi postojanje sile koja fakiru daje moć ležati na sagu od oštrih čavala, ili hodati po užarenoj žeravici, ili lebdjeti (levitirati) suprotno sili koja sve nas ostale drži prikovane za tlo? A levitacije su zabilježene i kod nekih katoličkih svetaca, jednako kao razne druge čudesne pojave, recimo višedesetljetno življenje bez hrane, samo od sv. pričesti. Kako recimo objasniti drevne operacije (još u davnom Egiptu) bez skalpela, ili suvremeno probadanje dijelova tijela noževima i mačevima, a bez krvi i ikakvih rana i ožiljaka poslije toga, kakve u stanjima transa čini posebni ogranak muslimanskih derviša (sufija) odnosno pripadnici tog asketsko-mističnoga muslimanskog reda, za koji neki tvrde da je došao još prije turske okupacije i donio islam među Hrvate.

Bilo kako bilo, nedvojbeno je da je povijest svih naroda, kultura i religija krcata raznovrsnim čudesnim, teško objašnjivim ili posve neobjašnjivim fenomenima. Spomenimo kao primjere telepatiju, ili telekinezu, ili posebnu povezanost jednojajčanih blizanaca, ili levitaciju, ili govorenje u nepoznatim ili drevnim jezicima, ili komunikaciju mislima na daljinu, ili sanjanje onoga što će se tek dogoditi, ili dozivanje zmija zviždanjem, ili zazivanje đavla po odgovarajućoj „proceduri“, ili oponašanja odnosno dozivanja zlih duhova (Halloween – poganski praznik „Noći vještica“, koji se slavi upravo u noći koja prethodi blagdanu Svih svetih!), ili predosjećanje nesreće – npr. kada „štakori napuštaju brod koji će tek potonuti“, a to da će potonuti nitko još ne može znati, pogotovo ne štakori ili miševi). Racionalistički um nije u stanju priznati da je svijet tisućama godina bio prepun sila, mitskih bića, čudovišta, čudesnih pojava, toliko toga što moderne znanosti ne uspijevaju objasniti odnosno što izmiče racionalističkim i materijalističkim tumačenjima.

Nije nimalo nevjerojatno da se pojedina tajna društva služe i nekim od spomenutih posebnih znanja, moći ili umijeća. Zašto se njima ne bi služila i još ih više razvila?

Paradoksi „prosvijećenosti“

Novi vijek nastojao je sva božanska i dijabolična bića te s njima povezane svakovrsne tajnovite i misteriozne pojave proglasiti ili „privatnom vjerom“, ili praznovjerjem, ili proizvodima bujne mašte prijašnjih naraštaja, ili učincima posve „prirodnih sila“ koje moderna znanost još nije objasnila. (Što je uopće „prirodno“, i je li „prirodno“ da išta postoji, ili bi „najprirodnije“ bilo da ne postoji baš ništa, pogotovu ne um koji se uzdiže nada sve što ga okružuje, čak i ponad sama sebe? – tu temu ostavimo za neku drugu raspravu). I točka. Istodobno se, paradoksalno, ne baš rijetko Iluminatidogađa(lo) da se mnogi najracionalniji i najobrazovaniji umovi obraćaju za pomoć upravo onima koji raspolažu nekim božanskim, demonskim ili „nepoznatim“ silama ili znaju kako ih prizvati odnosno aktivirati u određene svrhe – recimo radi izlječenja, ’skidanja uroka’ ili predviđanja budućnosti.

Kada sve to imamo na umu, nije više tako čudno da brojni prosvijećeni ljudi, prvaci u filozofiji, znanostima ili posve „prizemnim“ djelatnostima kao što je graditeljstvo ili bankarstvo, pripadahu odnosno i danas pripadaju društvima u kojima se pristaje uz neznanstvena, mitološka učenja i sustave, uz notorna praznovjerja kao što je astrologija ili vjerovanje da postoji „kamen mudraca“?

Još veću zebnju izaziva kada se svako malo dozna da su i neki državni dužnosnici, ljudi u vojsci i policiji, diplomati i posebni izaslanici itd. uključeni u tajna društva s ezoterijskom dimenzijom. Ili kada vidimo vlastitim očima kako popularne osobe – bez ikakva pravog povoda i razloga – pokazuju ’rogove’, trokute, šestice, krugove i druge znakove za koje se iz povijesti znade da pripadaju sotonističkoj, okultističkoj, masonskoj ili nekoj „internoj“ simbolici? Zašto to javno čine? I to na vrhuncu „prosvijećenosti“ i gospodstva pozitivističke i ateističke slike svijeta!

Više od samih tajnih društava i njihovih djelovanja i spletki ljude dakle draže ona tajna društva „druge vrste“, ona koja unutar sebe njegovu mitske, ezoterične, okultne ili magijske sadržaje. Koja imaju ili tvrde da ona ili njezini članovi osobno imaju neko posebno duhovno poslanje, ili neku vrstu komunikacije s nadnaravnim silama, ili s duhovima umrlih, ili raspolažu određenim natprirodnim moćima. Izazovno je ono čemu nikakva policija sa svim svojim raspoloživim znanjima i alatima ne može dokraja ući u „srž“ čak i da otkrije sve što članovi znaju, čine i skrivaju. I u čemu joj ni „službena“, akademska znanost ne može baš biti od velike pomoći. A upravo to jest ono bitno otajstvo, umišljeno ili ne, po kojemu sve ostalo, sve u tom okupljanju vidljivo i opipljivo dobiva svoj smisao. Policija pak u svojim istraživanjima, isto tako ni sud, nije pozvana pronicati u metafizičke aspekte, nego samo otkrivati i kažnjavati prekršaje propisa i rekonstruirati lanac uzroka i posljedica. Dobar primjer za odnos jednoga i drugoga jest glasovita krađa vrijednih knjiga iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u 1980-ima i čudni popratni fenomeni.

Otajstvene zbilje, umišljanja, samozavaravanja i činjenice

Svatko ima pravo sve te možda otajstvene zbilje à priori proglasiti pukim umišljanjima, zavaravanjima ili samozavaravanjima. Ima pravo i onoga tko o tome piše ili to istražuje proglasiti neozbiljnim i nepouzdanim, šarlatanom ili paranoikom. Recimo da bi i bilo tako. I priznajmo da misteriozne teme privlače i mnoge koji u njih projiciraju svoje psihološke nezrelosti. No već i najpovršnije istraživanje činjenica pokazat će nam dvoje: 1) da je u dosadašnjoj povijesti bilo nevjerojatno mnogo običnih i izvanserijskih ljudskih umova koji su se u takva društva uključivali s ciljem dublje spoznaje onoga što se na „redovan“ način ne može spoznati, ili zato da pomoću tako stečenih spoznaja mognu ostvarivati ono što inače ne bi mogli drugim sredstvima ostvarivati, bilo u osobnim životima, bilo u težnjama za preuređenjem svijeta ili upravljanjem njime, 2) da o tim zbiljama postoji nepregledna literatura i dokumentacija, i da se okultna znanja ili pripadnosti skupinama takvih koji se bave tim znanjima isprepleću sa svim područjima ljudsko-povijesnog djelovanja, od vjere, filozofije, znanosti i umjetnosti do politike, medicine, tehnike, sporta i estrade. „Kako uspjeti“ odnosno „volja za moći“ – moćni su unutarnji pokretači volje u svijesti mnogih ljudi.

Ne ćemo dakle bitno pogriješiti ustvrdimo li da ne postoji i da zacijelo nikada ne će postojati posebna znanost koja bi raspolagala svim potrebnim metodama, načelima i aparatom za proučavanje misterioznih, okultnih i protejskih zbilja. Filozofi zahvaćaju u ideje, teolozi preziru parareligijske i heterodoksne zbilje ili od njih zaziru zato što se u njima odstupa od vjere i pravovjerja ili se otvoreno komplotira protiv vjere i etabliranih vjerskih organizacija i službenih naučavanja, psiholozi i psihijatri ionako smiju ići samo dotle dokle se drže pravila svojih disciplina… Zato se takvim zbiljama bave uglavnom ljudi koji za to nisu obrazovani, budući da obrazovanje u magijskim disciplinama službeno ne postoji, kao što ne postoji ni škola kakvu je pohađao Harry Potter. Neki od tih takvu kvaziznanost nazivaju „konspirologija“. Riječ dolazi od latinskog glagola conspirare (služno duhati; zajednički djelovati; odatle: tajno se udružiti) i grčke riječi logos (znanost).

Urban dictionary ovako tumači taj pojam: „Konspirologija… je znanstveno proučavanje naravi, uzroka i posljedica, opsega, nadzora i sprječavanja konspirativnog ponašanja i u pojedincu i u društvu. To je interdisciplinarno polje u spekulativnim znanostima, koje se osobito služi istraživanjem kriminologije, sociologije, politologije, psihologije i psihijatrije, antropologije, povijesnih znanosti, teologije i drugih disciplina koje se na nju odnose.“

Bitne postavke Duginove „Konspirologije“

„Konspirologija. Znanost o zavjerama, tajnim društvima i okultnom ratu“ knjiga je koja se pod tim naslovom pojavila u hrvatskom prijevodu prije sedam godina (Zagreb, 2013., Zadruga Eneagram), Napisana je u Rusiji g. 1991. – 1992. Autor joj je Aleksandar Dugin (r. 1962.), sveučilišni profesor na Lomonosovu, čovjek neobično zanimljiva životopisa i Konsprilogijajoš zanimljivijih knjiga i djela, filozof, društvoslov i geopolitički teoretičar, podupiratelj Putina, kojeg neki smatraju Putinovim vizionarom i strategom, osobito na ideološkom području, svakako blizak Kremlju.

U svojoj recenziji Duginove knjige jedan drugi ugledan znanstvenik i mislilac, rusko-židovskog porijekla, Mikhail Naumovich Epshtein (ruski: Михаи́л Нау́мович Эпште́йн; r. 1950.), koji od 1990. predaje u SAD-u i Engleskoj, napisao je: „Konspirologija je ideologija preorijentirana na prošlost, a koja ima pred očima suvremene političke implikacije drevnih misterija i rituala. S Duginova gledišta, raznovrsno mnoštvo svjetskih političkih ideologija može se svesti na tri globalno-metafizička sustava, kojih sukob određuje geopolitičke oblike i odnose suvremenog svijeta. Prvi takav sustav jest najdrevniji i pretpostavlja apsolutno jedinstvo između Boga i čovjeka koje je poosobljeno u likovima Božanskog Subjekta, Junaka, Anđeoskog Vođe, Svetog Cara’. […] To je ezoterijski nauk o imanenciji, koji počiva na gnozi, ili na neposrednom znanju o Bogu kako je ono ubrizgano u zemaljski život. […] Drugi svjetonazor, razvijen u judaizmu i dijelom u kršćanstvu, zasniva se na transcendentnom odnosu između Stvoritelja i stvorenja. Identitet Boga i čovjeka razoren je budući da je Bog uzašao u viši poredak, a čovjek je prognan iz raja i osuđen prebivati u profanom svijetu ovozemaljske patnje. […] Duginov posljednji sustav, ’magijski materijalizam’, prikazan je kao najnoviji, pa stoga i najmanje dostojan od triju svjetonazora. Unutar njega, osoba je posvema rastavljena od Boga, i u imanentnom i u transcendentnom smislu, te funkcionira samo kao čestica materijalnog svijeta. Takvo gledanje obuhvaća tako različita učenja kao što je sovjetski marksizam, američki liberalizam i fjodorovski kozmizam. Svima je njima zajedničko vjerovanje u napredak kao nešto što određuju zakoni sveopće materijalne evolucije. Umjesto gnoze [spoznaje božanskoga] ili vjere, taj svjetonazor njeguje empirijsko znanje, koje je oblik agnosticizma, budući da niječe duhovni poredak, a uspostavlja učinkovitost kao jedini kriterij istine.“

Dugin je inače najistaknutiji zagovornik koncepta Euroazijske ekonomske zajednice, u koju bi ušla i Mala Azija (Turska). Drugi dio ove njegove knjige (a napisao ih je desetke, i sve su prožete uvidima i idejama „drukčijima“ od ovih kakve pretežno danas cirkuliraju na Zapadu) upravo se i bavi tumačenjem ruske i sovjetske povijesti u svjetlu sukoba između pristaša „atlantizma“ – anglosaksonskih, izrazito pomorskih zemalja, tj. „otoka“: V. Britanije i SAD-a – i pristaša „euroazijstva“ – zagovornika povezivanja sjevernoazijskih, dijela srednjoazijskih i dijela europskih zemalja (područje se većinom poklapa s bivšim SSSR-om i Varšavskim paktom) i naroda u sustav „Velikoga kopna“ kao buduće geopolitičke cjeline. No njegovu više no problematičnu geopolitičku koncepciju (neku vrstu prerušenog neosovjetizma, ruskog mesijanizma i protuzapadnjaštva) ostavimo postrani. O njoj je bilo onešto kritičke raščlambe u časopisu Obnova. A o Duginovoj knjizi vrlo solidnu i ujedno kritičku raščlambu napisao je i objavio Branko Malić: Leviathan and Behemoth – Alexander Dugin’s geopolitical conspirology. On s pravom primjećuje da nam se Dugin „pokazuje kao dobro obrazovan i poman auktor, koji se zanima za problem(e) na rubu akademskog zanimanja, tj. za teorije urote“.

Puca vidik na zapretane zbilje

Zanima nas ovdje prvi – ne-geopolitički – dio knjige. On je prikladan (iako ima i mnogo drugih knjiga u kojima se prikazuju i tumače iste ili srodne pojave) da bi se na razmjerno jednostavan i razumljiv način steklo uvid u osnovne značajke i poneke zanimljive činjenice o utjecaju ezoterije na određena zatvorena, tajna društva i na samu političku povijest. Nakon čitanja čovjek ne će doduše sa sigurnošću znati mnogo više no što je i znao. Ali će mu se otvoriti brojne dimenzije koje su moguće u umu, a i koje su potvrđene u dosadašnjim praksama. Čitanje će ga uvesti u nepregledne areale na kojima gubi sigurna hvatišta.

Ovakve teme nisu za ljude koji nisu u spoznajama iskusni i stabilni i koji nisu oboružani širim, kontekstualnim znanjima. U takvoj literaturi čitatelj se naime u svojoj maloj barki otiskuje na uzburkan i nepregledan ocean. Preporučljivo je svima radoznalima držati potrebnu distancu, ne uzimati ništa zdravo za gotovo, pogotovu ne tvrdnje ili navodne činjenice koje se ne mogu provjeriti. Ali i ne biti slijep spram ideja kojima su se toliki umovi bavili, koje su ih pokretale, koje su na druge širili i u ime kojih su se združivali u svakovrsna tajna i tajno-ezoterična društva, kovali ove ili one urote te vršili snažan utjecaj na moćne ljude, strukture i pokrete svoga doba.

Najednom se dakle otvaraju vidici i prema raznim sustavima ideja, a i prema duhovnim i otajstvenim zbiljama u koje inače nemamo uvida, na koje ne mislimo i za koje ne znamo ili ih smatramo ne-vjerojatnima. Dok čitamo djela koja otkrivaju skrivane tajne, pa bile to dijelom i puke izmišljotine (uostalom, i sva umjetnička fikcija: priče, romani, pjesme, drame, igrani filmovi… sastoji se od „izmišljotina“), puca vidik na zapretane duhovne zbilje. Posebno je zanimljivo otkriće da se određena vjerovanja, obrasci i simboli protežu kroz povijest različitih religija, osobito heretičkih sljedbi, svih kultura i razdoblja. Protežu se i na mnoge ljude koji su stupovi današnjega globalnoga agnostičkog materijalizma i praktičkog ateizma. Dugin na primjeru svoje Rusije primjećuje da su „značajan utjecaj na politiku imali i članovi okultističkog pokreta Papusa i njegovih sljedbenika. Uoči pada monarhije u Rusiji ’okultisti’, kako zapadni tako i domaći, igrali su prilično čudnu i malo poznatu ulogu u najvišim vrhovima političkoga života države.“ On uz ostalo vrlo detaljno piše i o tome kako su duhovne struje postojale čak i u sustavu službeno ateističkog komunizma, te kako su se vodili tajni idejno-politički i kadrovski ratovi, važni i za budućnost svijeta, između KGB-a i GRU-a (sovjetske vojne obavještajne službe) odnosno između „atlantista“ i „euroazijanaca“ u njima i u vrhovima vlasti, sve do pojave neobičnom pjegom na glavi obilježenog Gorbačova i kapitulacije komunizma pred zapadnim, liberalnim kapitalizmom – u svrhu „mondijalizacije“, ujednačenja svega svijeta u sustavu individualističkog slobodnog tržišta i zajedničkog svjetonazora.

Na koje se prethodnike kao autoritete Dugin oslanja

U svem povijesnom košmaru Dugin uz pomoć drugih proučavatelja, na koje se poziva i čija tumačenja prikazuje, uspostavlja i nekakav svoj sustav. Autori na čija se istraživanja i tumačenja poziva te ih pregledno prikazuje jesu Dugintnajprije dvojica uglednih francuskih i utjecajnih intelektualaca iz viših slojeva i s jakim svezama iz 19. stoljeća: arheolog, pisac i ezoteričar Claude Sosthène Grasset d’Orcet te okultist Alexandre Saint-Yves d’Alveydre.

Osobito je zanimljiv ovaj drugi. U njegovu životu strše i ove činjenice: Tijekom 1885. navodno ga je posjetila skupina istočnih iniciranih ljudi, među kojima i princ Hardjij Scharipf. Tada je „sinarhiju“ (pojam što ga je osobno uveo u javnu uporabu, a koji se odnosi za kasnije označavanje vladavine tajne elite u vichyjevskoj Francuskoj te u Italiji, Kini, Hong Kongu i Meksiku) povezao s „uzašlim učiteljima“, koji se navodno nalažahu u špiljama Agartha (mitsko kraljevstvo navodno smješteno u Zemljinoj kori, povezano u ezoterijskim krugovima s vjerovanjem u ’šuplje podzemlje’). Tvrdio je da oni s njim komuniciraju telepatski. O njihovoj tajnoj lokaciji pisao je u knjizi „Mission de l'Inde en Europe“ (1886.), no ustrašivši se da je otkrio previše i pod utjecajem svojih orijentalnih kontakata uništio je sve knjige osim dvaju primjerka.

Jedan od tih dvaju primjeraka dopao je u ruke Gérarda Encaussea alias Papusa, koji ih je objavio g. 1900. i tako ih učinio utjecajnima. D’Alveydre je u zapadni svijet uveo taj istočnjački pojam Agarthe, poslije ga je preuzelo bratstvo zvano Fraternité des Polaires in France, a zatim, što je mnogo važnije, njemački nacionalistički krugovi oko Društva Thule (Thule-Gesellschaft), iz kojeg je na Zapadu poniknula arijevska ideja te svoju ulogu i vršno ostvarenje našla u nacizma.

Elita „probuđenih“

Među novijim autoritetima čije koncepte Dugin prikazuje nalazi se čileanski diplomat, pisac, okultist i fašistički aktivist Miguel Serrano, eksponent ezoterijskog hitlerizma (u. 2009.). Važna, osebujna i utjecajna osoba s još osebujnijim životopisom koja je dugo poživjela i nadživjela sve svoje opasne urotničke, političke i okultističke avanture. Ovdje radi konkretnosti neka bude naveden samo mali dio onoga što o tom čovjeku opširno i detaljno piše na Wikipediji (a o čemu pišu i drugi, još pouzdaniji izvori): „Serrano je poslije tvrdio da je njegov red osnovao na početku 20. st. njemački migrant poznat kao ’F.K.’. Serrano je bio iniciran u tu skupinu u veljači 1942. F. K. je tvrdio da je skupina dugovala svoju privrženost tajanstvenoj brahmanskoj eliti koja je prebivala na Himalaji. Prakticirala je kombiniranu kundalini-yogu [„yoga svjesnosti“, „čakra-yoga“] s obrednom magijom i izražavala pronacističko stajalište. Skupina je prihvatila vjerovanje u astralno tijelo koje može biti probuđeno pomoću različitih rituala i meditacijskih praksa. Jako je štovala nacističkog njemačkog vođu Adolfa Hitlera kao spasitelja arijske rase i prikazivala ga kao shudibudishvabhabu, iniciranog člana neizmjerne snage volje koji se dragovoljno inkarnirao na Zemlju kako bi pomagao u svrgavanju kali yuge sadašnjeg mračnog doba čovječanstva. F.K. tvrdio je da je bio u stanju putem astralnog svijeta uspostaviti povezanost s Hitlerom, tijekom čega su vodili različite razgovore.“

Sljedeći na čije se prikaze i tumačenja Dugin poziva jest Jean Robin, (r. 1946.), francuski pisac, teoretičar urota, osobito zainteresiran za okultne i ezoterijske teme, za tajna društva i njihov utjecaj tijekom povijesti. No najveći Duginovi autoriteti nedvojbeno su René Guénon i Jean Parvulescu.

Guénon, nastavljač linije nekih od spomenutih prethodnika, bio je, kako navodi Wikipedija, „francuski pisac koji ostaje utjecajna figura u području metafizike, koji je pisao o temama u rasponu od svetih znanosti i tradicionalnih studija do simbolizma i inicijacije“. Poslije se obratio na islam i postao poznat kao Abd al-Wāḥid Yaḥyá. Mnogi koji se bave ezoterijom na njega se pozivaju i jako ga cijene.

Parvulescu je bio Rumunj izbjegao pred komunizmom te živio u Francuskoj (umro 2010.) i pisao na francuskom, prijateljevao s Ezrom Poundom i mnogim glasovitim osobama svoga doba. Djela mu nisu prevođena na druge jezike, vjerojatno zbog toga što ih je teško odnosno nemoguće dokraja razumjeti (ali ih se može intenzivno doživjeti i razumjeti mnoge detalje i sugestivno-simboličke i metaforičko-ezoterijske poruke). Proučavao je tajne sile koje djeluju u društvu, povijesti, politici, u dušama. Objavio je dvadesetak književnih djela, većinom romana, tvrde: stilski briljantno pisanih. No on sebe nije smatrao književnikom, nego glasnikom Nevidljivog Carstva, predsjednikom okultnog parlamenta, koji se sastoji od elite „probuđenih“.

Jedan izvor navodi za njega da njegova prava osobnost ostaje „misterij“ te kaže i ovo: „Pavulescuova poruka može se definirati ovako: ’Sveto je u suvremenom svijetu nestalo iz svakodnevice, i posve je očito da živimo na ’Kraju vremenā’, no Sveto nije iščeznulo (zato što ni teoretski ne može iščeznuti, jer je vječno), nego se preobrazilo u noćnu, nevidljivu projekciju, i sada je spremno sići na ljudski fizički kozmos u strašnom apokaliptičkom trenutku apogeja povijesti, na točki kada svijet koji je zaboravio na svoju duhovnu narav i razvlastio ju bude prisiljen susresti se s brutalnim blijeskom Otkrivenja.’ Sve dotle dok se to ne dogodi, i dok čovječanstvo mirno spava u tami, u materijalističkim iluzijama, samo izabrani, samo vizionari, članovi tajnog bratstva, Apokaliptički red, ostaju budni, tajno pripravljajući putove za dolazak Posljednje ure, ’Nebeskog kraljevstva’, Velikog Carstva na svršetku svijeta.“

Zdravko Gavran

Sri, 1-04-2020, 19:42:39

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.